Zdenka Kovačiček: “Zagreb nema mjesto gdje se svira kvalitetan jazz”

Zdenka Kovačiček: “Zagreb nema mjesto gdje se svira kvalitetan jazz”

„Ono što je danas u glazbenoj ponudi Zagreba i Hrvatske nedostojno je komentirati. Preplavila nas je jeftina glazba i šund i to me razočarava. Za bivše države Zagreb je bio pojam glazbenog ukusa i nemalo su drugi gajili komplekse zbog toga a danas je situacija obratna. Zagreb je danas postao selo u koje su došli neki ljudi i na žalost donijeli svoju nekulturu“

Razgovarala: Snježana Kratz

Snimio: Stephan Lupino

O tome kako je bilo odrastati u negdašnjem Zagrebu i koliko on danas nosi istinski europski predznak za ZG – magazin govori ugledna jazz pjevačica i glazbenica Zdenka Kovačiček. Ocjenjuje i stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni te najavljuje nastavak uprizorenja mjuzikla „Ella i Marilyn“ o životu dvije glazbene i glumačke dive Elle Fitzgerald i Marilyn Monroe

Glazba je moj san i moj život to više jer nikada nisam smatrala da je jedino vrijedno ono materijalno

Zašto volite Zagreb?

Sa Zagrebom se volim i javno i tajno, u njemu sam rođena i odrastala, tu su mi korijeni. Već sa pet godina pohađala sam tadašnji zagrebački „PIK“ odnosno Pionirsko kazalište, a kasnije Kazalište mladih odnosno ZKM gdje su stasali danas poznati glumci Richard Simonelli, Džimi Jurčec i drugi. Odmalena sam znala kako želim biti na sceni a prvotno sam se htjela bavi glumom. Pohađala sam i satove pjevanja, glume i plesa. Pjevanju me je učila tadašnja poznata glazbena pedgoginja Truda Reich ali i Zvjezdana Ladika uvažena glumačka pedagoginja. U to je vrijeme PIK bio jedina institucija gdje se odmalena sustavno moglo usvajati glumačko, pjevačko i plesačko znanje. Željela sam zapravo biti glumica ali životni splet okolnosti odveo me je drugim putevima.

Osnovali ste tada i „Duo Hani“ ?

Da, sa Nadom Žitnik bila sam tinejdžerska zvijezda, puno smo snimale i nastupale na televiziji. Potom su u mojem samostalnom glazbenom životu slijedile brojne turneje i izvan granica bivše države. U Europi sam bilježila nastupe s uvaženim glazbenicima poput Petera Krausa, Loua Van Burga, Billia Haleyea, The Kinksa i drugih.

Iako niste profesionalna glumica, ipak ste se okušali u kazalištu?

U mjuziklu kazališta Komedija „S ljubavlju, Janis“ 2008. godine kroz glumu i pjesmu i uz odličan ansambl uprizorila sam život glasovite blues pjevačice Janis Joplin. Riječ je o broadwayskoj hit predstavi – autobiografskom djelu koje je na temelju Janisinih pisama objavila njezina sestra Laura Joplin. Po tome je pak, Randall Myler napisao istoimeni broadwayski hit. Glumica Marija Borić također je nosila dio uloge mlađahne Janis. Kada je u Komediji zaživjelo to glazbeno – scensko djelo Richard Simonelli mi je donio jednu fotografiju podsjetivši me zapravo kako je prije „Janis“ moj odnosno Richardov i Džimijev kazališni nastup bio još 1956. godine u predstavi „Veseli dani malog Ivice“. Kada se prisjetim svega mogu reći da mi je Zagreb dao puno toga lijepoga. Glazba mi je odredila životni put, rano sam otišla u inozemstvo, puno sam putovala i nastupala i uplovila u taj diskografski dio priče.

Snimila: Ines Novković

Snimila: Ines Novković

Ali Zagreb vam je bio baza?

 Točno. Iako sam uvelike nastupala u inozemstvu vraćala bih se uvijek u Zagreb. Moj prvi suprug koji je bio „Bečlija“ nije htio doći živjeti ovdje, a mene je uvijek nostalgija vukla nazad, u moj grad. Možda je i to bila svojevrsna prepreka našem zajedništvu.

Gdje ste odrastali?

Na Martinovki uz Savsku cestu i danas Aveniju grada Vukovara. Točnije, u Kupskoj ulici koja je danas na žalost poznata po golemom odronu i šteti koja je zadesila njezine stanare. Nekada je to bila uličica niskih prizemnica sa tek nešto zgrada, a naša je bila na dva kata. Preko puta mene, na mjestu današnje zgrade HEP-a, bilo je veliko nogometno igralište. Vukovarskom, koja se nekada zvala Varaždinska pa Beogradska odnosno Proleterskih brigada, tada nisu vozili tramvaji jer bile su to samo livade i polja gdje sam se kao dijete igrala. Od tuda sam redovito odlazila u PIK ne propuštajući satove glume, pjevanja i plesa a često sam se kao dvanaestogodišnja djevojčica noću sama i vraćala kući.

Nije vas bilo strah?

Ne, nisam se bojala. Bila sam hrabra. Pa tada baš i nije bilo prometa, a i inače smo bili dosta sigurni. Od tuda sam se odselila u današnju ulicu Crvenog križa, negdašnju Derenčinovu i nedaleko sam pohađala i sedmu gimnaziju. Bili su mi u blizini i Radio Zagreb odnosno Radnički dom gdje su bili smješteni televizijski studiji pa je, eto, ispalo da sam nedaleko od kuće i snimala.

Sjećate li se kako su izgledali počeci emitiranja televizijskog programa?

U središtu Zagreba, pred trgovinama koje su tada imale televizore, bili su redovi „gledatelja“. Sjećam se, tada je i centrala Radio televizije Zagreb bila u Jurišićevoj ulici, a s razvojem televizije preselili su se u Radnički dom na uglu Šubićeve i Ljudevita Posavskog.

Danas vam je baza na Sv. Duhu?

Već sam trideset i tri godine u ovom dijelu Zagreba kojem značajke svakako daje bolnica „Sv. Duh“. Ona je centar tog kvarta kao i Dom umirovljenika „Sv. Josip“ malo ponad nje, kao i osebujna crkva Sv. Antuna.

Tu je nekako sve zbijeno ali prisno…

… meni odgovara jer je sve puno ljudi i živosti, sve je blizu uključujući i Ilicu.

Nedostaje li što?

Garaže! Ovdje nedostaju javne garaže iako ih u Zagrebu ima dosta. Kada su svojedobno proširivali bolnicu, izgrađen je dio garaža, ali za stanare nekolicine tamošnjih zgrada. To nije dovoljno, treba ih biti više jer je velika frekventnost ljudi koji ovdje dolaze i to ne samo iz Zagreba.

Kvart ima dosta zelenila?

Ima ga uključujući i jednu livadicu gdje šetam svoju mješanku – jorkširsku terijerku Miu.

Kako je došla u vaš dom? Osvjedočena ste ljubiteljica i zaštitnica životinja?

Da! Uzela sam je iz azila kada je moj maltezer kojeg sam imala prije nje skončao svoj život. Osjećala sam se kao da sam izgubila člana obitelji i bilo mi je jako teško. Kćer me je tada nagovorila da udomim neko „biće“ i tako je šestogodišnja Mia postala moj mali dragulj. Udomljeni su psi jako zahvalni za sve što im pružate. Mia gotovo ne da nikome da mi se približi jer se boji da će me izgubiti. Bila je, kako su mi rekli, jako preplašena kada je završila u azilu, a i nažalost zlostavljan pas. Inače, imam i macu Groficu Puškin koja je također k meni dospjela iz azila gdje su je zbog plahosti i nježnosti nazvali grofica.

kovacicek-janisA zašto Puškin?

Ah, i to ima svoju priču od prethodnog mačića kojeg sam bila pronašla ispod jednog kioska. Pokušala sam ga spasiti od većih pasa i mačaka koji su ga napadali, udomila sam ga, hranila i pokušala mu pomoći, ali nažalost nisam uspjela. On se zvao Puškin, pa u sjećanje na to malo nesretno biće moja se maca sada zove Grofica Puškin. Imala sam i macu Janis koju je na žalost udario auto pa Groficu Puškin ne puštam na ulicu. Janis me je, dok je u kazalištu Komedija svojedobno igrao mjuzikl „S ljubavlju, Janis“ svaki put nakon predstave mazno dočekivala i veselila mi se pa je na koncu kod mene i završila. Znalo ju je cijelo susjedstvo ali eto, stradala je .

Zalažete se za prava životinja? Treba li nam grana policije za skrb o njima?

Apsolutno! Zalažem se za prava životinja i za takav oblik skrbi a posebice o napuštenima, gladnima, zlostavljanim i zapuštenim životinjama. Nažalost mi još nismo društvo na takvom mentalnom stupnju razvoja da i životinjama osiguramo policijsku skrb.

Pomažete u radu azila za životinje?

Odlazila sam u nekoliko navrata u Noinu Arku i pomagala udomljavanju nekoliko kujica, spašavali smo ih kako smo znali i umjeli. Kako je to teško kada vas ta divna bića pogledom i šapicama zovu da ih uzmete i pomognete im.

Treba li povećati broj azila?

Ima zamjetan broj udruga koje se bave i skrbe o životinjama, ali tu treba uvesti reda jer se nedostatno kontrolira njihov rad.

A kakav je rad današnjih glazbenika?

Nažalost, premalo se njeguje kvalitetna živa glazba. Kada je svojedobno na Trgu bana Jelačića bio otvoren „Vip“ klub ponadala sam se kako će to biti kvalitetna glazbena večernja scena, a dogodilo mi se za jednog posjeta da su nas gotovo potjerali iz njega jer je od 23 sata započinjao rad disco kluba. Neshvatljivo je i žalosno da Zagreb nema mjesta gdje bi se mogao svirati i poslušati kvalitetan „živi“ jazz i blues. Pa Graz ima i jazz Akademiju, a kod nas nema nijedan profiliran jazz klub! Ono što je danas u glazbenoj ponudi Zagreba i Hrvatske nedostojno je komentirati. Preplavila nas je jeftina glazba i šund i to me razočarava. Za bivše države Zagreb je bio pojam glazbenog ukusa i nemalo su drugi gajili komplekse zbog toga a danas je situacija obratna.

A „B. P.“ klub pokojnog Boška Petrovića?

Sa Boškom Petrovićem nestao je i zagrebački jazz. Nema ga, umro je! Postoji studio „Bajsić“ koji upriličuje tematske večeri, ali to nije isto što i klub. U Bajsiću sjedite u gledalištu i ambijentalno nije istovjetno profiliranom jazz klubu. Zagreb je danas postao selo u koje su došli neki ljudi i na žalost donijeli svoju nekulturu.

Možda jazz nije tako profitabilan kao ono što se danas nudi?

Kakogod bilo jazz spada u glazbenu klasiku pa bi svrsishodno bilo da u tom smislu Grad u europskom Zagrebu preuzme brigu i o toj ponudi.

Snimila: Ines Novković

Snimila: Ines Novković

Ipak kazalište Komedija diže prosjek jer u glazbenoj ponudi imaju izvrsne mjuzikle „Jalta, Jalta“ , sada je na repertoaru „Ella i Marilyn“ …

U listopadu 17. i 18. za zagrebačke gledatelje uprizorujemo taj mjuzikl a 20-tog sa njim u Zadru otvaramo tamošnju kazališnu sezonu. Mjuzikl „Ella i Marilyn“ za koji sam pribavila i autorska prava nastao je prema predlošku britansko – američke autorice Bonnie Green. To je posebna emotivna priča o druženju i prijateljstvu crnkinje, jazz pjevačice Elle Fitzgerald i bjelkinje, seksepilne glumice Marilyn Monroe koja je crnačkoj divi omogućila ulazak u losangeleski klub „Mocambo“, gdje im je bilo zabranjeno ući! To je ukratko sadržaj mjuzikla u režiji Nine Kleflin kojeg u Komediji prati živi band i mali baletni ansambl. Uz moju ulogu Elle , rolu glazbeno i glumački odrađuje mlada i izvrsna Vanda Vinter kao Marilyn.

Koje pjesme izvodite?

Izvrsne, kao i glazbu. „The Lady is a Tramp“, „Lady Be Good“, „ Diamonds Are a Girl´s Best Friend“ i druge. Inače malo ljudi zna da je Marilyn imala dosta glazbenih uradaka, a Ella joj je bila glazbeni uzor. Slušajući crnkinju odnosno pjevajući oslobađala se i mucanja. Te su dvije žene imale zajedničkih dodirnih točaka jer obje su u životu bile zlostavljane, usamljene, patile su… Inače Ellu Fitzgerald slušam cijeli život i moj je glazbeni uzor. Ona je doista ikona jazza.

Koliko se jazz svirao tijekom ljeta ? Kako ste ga proveli?

Svirao se jazz, ali gorak je okus nekim jazzerima ovoga ljeta ostavio otkazani im nastup obilježavanja desete godine istoimenog festivala u Malom Lošinju. Gradonačelnik nam je naime otkazao nastup i za tu je prigodu angažirao Josipu Lisac.

Hoćete li se onda za psihofizički mir zaputiti u Istru? Imate tamo komadić zemlje…

Da, uz sve šokove u mojoj profesiji koji me žaloste u Istri ću se energetski puniti. Imam tamo kako to volim reći, komadić svoje livade najljepši na svijetu gdje ću uzgajati lavandu i smišljati nove projekte.

Znači živite svoj san?

Da! Glazba je moj san i moj život to više jer nikada nisam smatrala da je jedino vrijedno ono materijalno. Čak i kada sam od nje jedva preživljavala okrenula sam se nekim drugim stvarima ali glazba je uvijek bila dio mene. I eto, preživjela sam sve praznine u životu i idem dalje.

Komentari su zatvoreni