Zbogom stručnosti!

Zbogom stručnosti!

(Foto: Lokomotive kakve je po licenci koncerna ASEA svojedobno proizvodio “Končar”)

Ranije su struku, koja je znala i bila stručno autonomna, kontrolirali politički komesari. Danas, kada se ne gradi i kada se samo još dijele ostaci obiteljskog srebra i živi uglavnom na dug, struke više ne treba. Ostali su samo politički sekretari

dr. sc. Viktor Simoončič

Tko se bavi javnim poslovima narodnim, mora imati čist značaj i čiste prste.

Frano Supilo              

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Da baš ne ureknem, ali gotovo pa da bi rado da me dođe posjetiti onaj Nijemac, gospodin Alzheimer. Da se ničega ne sjećam i da mogu i dalje vjerovati demagozima. Jer njima svi vjerujemo kada ih se čuje prvi puta. No kada se vidi da od onoga što pričaju najčešće nije ništa istinito i iskreno, ako ne prije, onda nakon što ste stoti puta prevareni, neki ih počinju prepoznavati. Nažalost, većinu ili kao da je posjetio Alzheimer ili vjeruju lijepim obećanjima u nadi kako možda baš ovaj puta neće biti izvarani. Provjeravaju obećanja na način kako je jedan sumnjičavi išao provjeravati da li su šibice koje je kupio sve ispravne. Pa je zapalio prvu ustvrdivši: »Ova je u redu«, vrativši je u kutiju. I tako do zadnje. Sve su bile u redu.

Inače, što se tiče politike i ja spadam u naivce. Stalno vjerujem u bolje. No kada je riječ o struci, demagoge najčešće prepoznam i bez izgovorene riječ. Mislim da mi dosadašnja upozorenja, koja su potvrdila razna demagoška obećanja nalažu čak nastaviti pisati, kako bi ih još netko lakše prepoznao na vrijeme. Čini mi se da u svakom od poučaka skidam jedan tanani veo s perfektnih maski. Kao u onom kvizu, kada je slika prekrivena s 10 – 20 polja, i kako se otkriva jedno po jedno, slika postaje jasnija, a pobjeđuje onaj tko pogodi sliku kod najmanje broja otvorenih polja. Neki u mom okruženju prepoznaju početak demagogije već kod prve ture obećanja čak i prije nego se otvori ijedno polje na slici. Toliku sposobnost nemam, ali nekako kao da sam tome sve bliže.

Politika lažnih obećanja

Napisao sam pismo Predsjednici Republike Hrvatske, gospođi Kolindi Grabar Kitarović da pokrene inicijativu za zaštitu prava do pitke vode, kao temeljnog ljudskog prava, kao ustavnu kategoriju. Ako se pitate zašto se nisam obratio nekom drugom, moj odgovor je vrlo jasan. Nevladina ekološka scena je kod nas na razini broja i boje kanti za prikupljanje otpada. Politika koja dolazi na vlast često istim lažnim obećanjima, koja se u pravilu ne ostvaruju, bavi se gotovo uvijek uhljebljenjem što većeg broja svojih, a struke nema. Struka na ovim prostorima izumire. Mislite da je to preteška konstatacija? Ne nije. Ranije je struke bilo, jer je struka trebala da se napravi generator u Končaru, rafinerija, tvornica lijekova, cementara, brod ili avion. Ranije su struku, koja je znala i bila stručno autonomna, kontrolirali politički komesari.

Ovo je 1963. godine bio prvi diesel-električni vlak s aluminijskom oplatom u Europi - serija JŽ 611 - koji je izazvao pažnju svjetske industrije. Maksimalna brzina 120 km/h, duljina 82,12 m, 192 sjedišta. Prometovao je na linijama Zagreb – Zadar i Zagreb –Beograd. (FOTO: croatianhistory.net)

Ovo je 1963. godine bio prvi diesel-električni vlak s aluminijskom oplatom u Europi – serija JŽ 611 – koji je izazvao pažnju svjetske industrije. Maksimalna brzina 120 km/h, duljina 82,12 m, 192 sjedišta. Prometovao je na linijama Zagreb – Zadar i Zagreb –Beograd. (IZVOR: lupiga.com / FOTO: croatianhistory.net)

Danas, kada se ne gradi i kada se samo još dijele ostaci obiteljskog srebra i živi uglavnom na dug, struke ne treba. Ostali su samo politički sekretari. I zato sam odustao od političkih stranaka, koje nemaju kapacitet prepoznati istinski nacionalni interes, i obratio se izravno Predsjednici. Iznenadio sam se odjeku. Javljaju se pojedinci, a već je počela i stručna reakcija u medijima. Dulje pamteći znaju da su politički komesari ranije služili da se provedu »diktature proletarijata«. Neko kratko vrijem na početku višestranačja ih nije bilo. Danas ih se vadi iz naftalina, iz prošlosti, da se održi »diktatura povlaštenih«, diktatura establišmenta.

Svakog imalo stručnog mora boljeti izjava uvaženog zastupnika gospodina Grmoje iz Mosta, kada nas onako »u zdrav mozak«, opravdava zapošljavanje nestručnog kadra i potrebu izmjene osnovnih dokumenata u Hrvatskim vodama, samo da se uz srozane kriterije ubaci jedan njegov, bez stručnih kompetencija: »Ne radi se ni o kakvom zapošljavanju nego o političkoj funkciji zamjenika direktora, a to nije zapošljavanje. ….To su političke funkcije, ….. Na čelnom mjestu namjeravamo ostaviti Đurokovića iz HDZ-a i tu pokazujemo da nam nije važna politička pripadnost i bliskost s Mostom. A zbog kontrole namjeravamo postaviti čovjeka koji se već dokazao na milijunskim projektima što u realnom sektoru i što se tiče europskih fondova«.

Riječ je o Marijanu Bukmiru koji je, s obzirom da nema potreban stupanj visokoškolskog obrazovanja, kvalifikacije stekao kao politički komesar na projektu od 300 milijuna kuna koji je vodio u Metkoviću. Danas, za voditi projekt od 300 milijuna kuna, prema kriterijima Mosta ne treba struka. Trebaju komesari.

Zašto je marksizam nauka

Obrazloženje gospodina Grmoje kako zapošljavanje nije zapošljavanje, slično onom njihovom kako neće u koaliciju, a sada su u koaliciji, ali nisu, jer samo surađuju, me neodoljivo podsjeća na moje služenje JNA u pješadiji u Prizrenu. Učeći nas o marksizmu, desetar je pred četom s prosjekom pismenosti od 4,4 razreda osnovne škole, didaktički mudro, sam sebi postavio pitanje: »Zašto je marksizam nauka?«. Ne čekajući odgovor polupismenih vojnika, on odgovori onako više sam sebi: »Marksizam je nauka jer nas tako uči!« narastavši u svojim očima i očima onih vojnika s manje od 4 razreda osnovne škole za par centimetara. Ja sam se još više sakrio u kut, naslućujući kako bez znanja nema napretka. Naslućujem da niti društva u kojima se upravljanje složenim sistemima prilagođava sitno stranačkim interesima malih političkih sekretara ne mogu daleko.

Molim Boga da Most ne dobije pod svoje Croatia Airlines ili KBC Rebro. Možete li zamisliti kako bi u protivnom izgledala kvalifikacija za pilota ili neurokirurga?

U Saboru, u medijima i na ulici protesti protiv zagađenja iz Rafinerije u Bosanskom Brodu. Truju nas, a ništa ne poduzimaju. Sram ih bilo. Mi u Europskoj uniji, a oni s nama tako. Ali gle licemjerja, gle demagogije. Kada zagađuju naše rafinerije, ona u Sisku nažalost sve manje jer skoro pa ni ne radi, a u Rijeci će se zagađenje smanjiti jer se navodno nešto radi na tehnologiji, onda nikoga nije sram jer sami sebe trujemo. Tada nema grubih riječi. Ni gospodin Davor Štern, kada je bio na čelu INA-e nije predlagao nisko sumpornu naftu u našim rafinerijama, kako sada s nevjerojatnom sigurnošću, lakoćom i nonšalantnošću predlaže za rafineriju u Bosanskom Brodu.

Baš me zanima kako će jednog dana ispasti odgovor na mogući prigovor iz Bosanskog Broda zašto mi još uvijek nismo uredili i smanjili zagađivanja iz naših rafinerija, a sada preko noći to tražimo to od njih. Dobro, uvijek pali neka izjava u stilu , kako mi to nismo uradili jer je netko davno planirao zatvaranje sisačke rafinerije, pa čemu bacanje novca! Onako usput.

Čuo sam prije dva dana na jednoj regionalnoj TV kako je u rafineriju u Bosanskom Brodu do sada uloženo u modernizaciju 250 milijuna nečega. I dalje ulažu. Zna li se koliko je uloženo u modernizaciju sisačke rafinerije zadnjih 20 godina ili netko ispunjava tajni plan zatvaranja?

Bezbroj nijansi sive ….

fidel_castroUmro je Fidel Castro. Prisjetio sam se konferencije Rio 92. Naše prvo sudjelovanje na nekoj međunarodnoj konferenciji. Delegaciju je vodio premijer Franjo Gregurić Konferencija je bila čudo! Svi su bili tamo. I predsjednik Bush. Hrvatska, a s njom i ja stalno smo bili na CNN-u, koji je izvještavao s konferencije. Zašto? Pa jednostavno, Croatia i Cuba bile su jedna do druge. Za tablom Kube cijelo je vrijeme sjedio predsjednik Fidel Castro. Iza naše table stalno sam sjedio ja, drugima se nekako nije dalo pa je i Hrvatske i mene (Fidela radi) bilo i na svim vijestima. Inače je i fizički i kao autoritet velik čovjek. Svi su imali pravo na duljinu govora od sedam minuta. Pričali su, uz možda izuzetak nekoliko predsjednika velikih država, pred ne baš punim auditorijem. Kada je govorio predsjednik Castro, imao sam osjećaj da se tražila »karta više«. I kao da je govorio dulje od ostalih. Na kraju se čuo velik aplauz. Najglasniji!