Zbog upotrebe engleskih naziva nanosi se šteta sintetičkom hrvatskom jeziku

Zbog upotrebe engleskih naziva nanosi se šteta sintetičkom hrvatskom jeziku

Svjedoci smo sve raširenije uporabe stranih riječi u svakodnevnom govoru, pogotovo iz engleskog jezika. Takva se praksa može promijeniti jer je hrvatski standardni jezik sintetički jezik velikih izražajnih mogućnosti

 „U svom dvorištu možeš pričati i pisati kako hoćeš, ali na javnoj se sceni moraš izražavati standardnim jezikom“, misao je vodilja profesora dr. Igora Čatića koji je u utorak 21. travnja održao predavanje na temu Preduvjet strukovne komunikacije je stručno nazivlje u zagrebačkom Tehničkom muzeju u sklopu Festivala znanosti.

Svjedoci smo sve raširenije uporabe stranih riječi u svakodnevnom govoru, pogotovo iz engleskog jezika. Takva se praksa može promijeniti jer je hrvatski standardni jezik sintetički jezik velikih izražajnih mogućnosti koji omogućuje izvrsna jednorječna rješenja poput staklišta, no nailazi na probleme povezane s analitičkim, engleskim jezikom.

Mnogi se napori ulažu da se za velik broj stranih riječi pronađu prihvatljivi hrvatski nazivi i da se ugrade u Hrvatsko strukovno nazivlje.

„Tehnički muzeji i festivali znanosti mjesta su od javnog interesa i traže standardno izražavanje prihvatljivim strukovnim nazivljem. No zbog obveznog objavljivanja svega na stranim jezicima, poglavito na vrlo nepreciznom analitičkom engleskom jeziku, nanosi se teška šteta sintetičkom, hrvatskom jeziku“, upozorio je Čatić.

Zamisao je upotrebljavati hrvatske riječi gdje je to moguće, ali ne pod svaku cijenu. Da se razriješe dvojbe potreban je sustavni rad na nazivlju pa je osmišljen projekt Struna (Strukovno nazivlje).

Profesor navodi dva naziva visoke učestalosti kao primjer – tehnologiju i dizajn. U medijski natpisima i svakodnevnom govoru susrećemo izraze poput ova nova tehnologija, tehnologija načina komuniciranja, na području informacijskih i komunikacijskih tehnologija, pedagoška tehnologija

Pri tome treba upozoriti da postoji pojam opće tehnike kao zajedničkog naziva za prirodnu tehniku i umjetnu (čovjekovu) tehniku. Ropohl pod tehnikom razumijeva pretežno umjetne objekte koje je čovjek proizveo kako bi ih zatim upotrijebio. Valja uzeti u obzir kako postoji prirodna (prirodnoznanstvena, tehnička i ekološka), humana (antropološka, fiziološka, psihološka i estetska), te socijalna (gospodarstvena, sociološka, politološka i povijesna) dimenzija tehnike.

Prema Velikom dvorječniku engleska riječ design može biti imenica (primjer je nacrt ili uzorak), glagolska imenica (projektiranje, konstruiranje, dizajniranje, oblikovanje), pridjev (projektirani, osmišljeni, dizajnirani) te glagol (nacrtati).

„Riječ design treba prevoditi tuđicom dizajn samo ako se radi o onom dijelu izgleda proizvoda koji se može označiti kao razlika između uporabnog oblika i funkcionalnog oblika. Dakle na onaj dio oblika koji prodaje proizvod“, objašnjava profesor.

Diskutabilna je i riječ „kompliciran“, a ona označuje broj podsustava, dok „kompleksan“ označuje broj veza među podsustavima, a ne mogu se izjednačiti s riječju složen.Čatić za takvu nedoumicu koristi primjer braka „koji je jednostavan jer ima dva elementa, ali je vrlo kompleksan sustav s puno veza“.

Jezikoslovci se moraju službeno dogovoriti u korištenju međunarodnih normiranih ili usvojenih akronima. Profesor smatra da treba rabiti međunarodne akronime, primjerice DNK, umjesto DNA. DNK će pronalaziti samo hrvatske tekstove, dok DNA omogućuje pretraživanje cjelokupnog raspoloživog znanja.

Zaključak je da je izradba strukovne terminologije težak i mukotrpan posao u kojem izrađivač naziva mora imati smisla za jezik, vladati s nekoliko stranih jezika i razumjeti o čemu se radi. Osnovni doprinos mora biti od stručnjaka, ali prednost moraju imati domaće riječi.

Ivona Conjar