“Zbog ljubavi prema Dinamu volim i Zagreb”

“Zbog ljubavi prema Dinamu volim i Zagreb”

(Foto: www.politikaplus.com)

Odvjetnik Vladimir Gredelj: U slučaju Huanita, posebno sam senzibiliziran njegovom životnom pričom. Sve ću učiniti da ga spasim od namjere države da putem suda riskira ionako tešku ugrozu zdravlja (multipla skleroza), da ni smrt nije isključena! A zašto ? Jer sud nije u stanju u duhu vremena i temeljnih društvenih standarda, tumačiti zakon

Razgovarala: Snježana Kratz

Bjelovarčanin, ali i ljubitelj Zagreba, odvjetnik Vladimir Gredelj ZG-magazinu je ispričao kakav je to »karambol« bio na vrhu zagrebačkog nebodera, s kim je bio u ljubavi od najranije mladosti i koga je 90-tih nosio na leđima. Govori što će sve učiniti da spasi svog prijatelja Huanita Luksetića oboljelog od multiple skleroze, kojem je medicinska konoplja itekako pomogla u ublažavanju simptoma bolesti, a riječki sud ga tereti kako je sa njom namjeravao nešto drugo…

Zašto volite Zagreb?

Da bih odgovorio na to pitanje nužno mi je film vratiti u gotovo vrijeme crno bijele tehnike, Grupe 220 i njihovog Osmijeha, odnosno The Beatlesa i revolucije u glazbi, koju su poslije nastavile grupe poput Creama, Doorsa, Taste-a i dr. Vrijeme je to i nezaboravnog mi »karambola« na vrhu zagrebačkog nebodera, gdje sam mnoge noći proveo u društvu prijatelja i družica, od kojih je jedna bila, i recimo to tako »crvena«. Nezaboravna vremena. Uz dobru partiju pokera, bila mi je to najdraža zabava ako ostavimo po strani Rimsko pravo, i druge zanimacije s pravnog fakulteta. Od najranije mladosti u ljubavi sam sa Dinamom, i to je jedan od ključnih razloga zašto volim i Zagreb.

Zapravo ste Bjelovarac?

Iako nisam rođen u Zagrebu u važnom sam razdoblju života, u vrijeme studiranja odrastao u njemu. Tada sam ga zavolio. Ta ljubav traje i sve je intenzivnija. Mijenjale su se te spone kroz godine no, danas je za mene Zagreb prije svega politički centar Hrvatske a potom sve ostalo. Naime, istina je – ponosni sam građanin Bjelovara ponajprije zbog rukometa. Kada se prisjetim, istodobno mi se javi slika kako smo bili sa neponovljivom generacijom rukometaša na vrhu svijeta. To su dani slave i ponosa. Ponosno sam nosio te sportske velikane čak i na svojim leđima po Bjelovaru, ali nažalost to se više nikada neće ponoviti. Ne toliko zbog nedarovitosti današnjih generacija i onih koji dolaze, već zbog zakona tržišta na koje ni sport odnosno rukomet, nije imun, a posebice gradovi poput Bjelovara.

U njemu ste se školovali?

Nakon osnovne škole završio sam glasovitu bjelovarsku gimnaziju, s isto tako glasovitom generacijom profesora. Malo je gradova koji se mogu pohvaliti takvom školom koju sam imao čast pohađati. Naravno, ugled je zaslužila ponajprije zbog kvalitete profesora koji su u njoj u ta vremena predavali.

Kakav je bio vaš prvi susret sa Zagrebom?

Moj je prvi susret sa Zagrebom opet bio vezan uz sport. Pokojni otac, na čemu sam mu i danas zahvalan, vodio me tada na utakmicu Jugoslavija – Hrvatska pa i danas pamtim gol glavom velikana nogometa, Dražena Jerkovića kao i erupciju oduševljenja navijača. To je bio moj prvi susret sa Zagrebom, ako ne računam i posjet zološkom vrtu, na koji su me mnogi faktori devedesetih nažalost podsjetili. Nakon toga ne pamtim ništa osobito, do upisa na Pravni fakultet i vremena učenja.

Možete li usporediti Zagreb i Bjelovar?

U usporedbi sa vremenom u kojem živimo, moglo bi se kazati da se u Zagrebu u svakom pogledu sporije živjelo. Ali ako mene pitate koji sam došao iz provincije, što Bjelovar u odnosu na Zagreb jest, onda to baš i nije tako. Za mene i sve koji smo iz provincije došli u Zagreb bila je to velika promjena, ali sa suprotnim predznakom. Sve se činilo ubrzanim, užurbanim i uzbudljivim u to se vrijeme primjerice, svirala pored roc and rolla i nekakva rana pop glazba, ali svakako i onaj pravi rock. Bilo je to vrijeme Deep Purplea, Led Zeppelina, neponovljivog Erica Claptona, Bad Companyja, nešto kasnije i Coloseuma i mnogih drugih genijalaca čiju smo glazbu imali sreću i živjeti. Usuđujem se reći: neponovljivo! To je glazba koju sam slušao, ali ne bih se usudio generalizirati niti o ukusima raspravljati, jer tako me je nekada učila profesorica iz latinskog: da se o ukusima ne raspravlja!

Kad smo već kod toga, kakva je bila moda?

O modi vam mogu malo toga reći jer me nikada nije zanimala. Volio sam uvijek casual look, nosio sam uglavnom traperice i tenisice, majice… Zima je doduše zahtijevala neke toplije dodatke.

Kako vas je put obrazovanja odveo u pravo?

Sasvim slučajno. Nakon diplomiranja na zagrebačkom fakultetu sreo sam prijateljicu s fakulteta, koja je bila nešto uspješnija i brža u tom segmentu života. Ona je, mislim, odigrala ključnu ulogu da se zaposlim na Okružnom sudu u Bjelovaru, gdje sam sudačku karijeru završio kao njegov predsjednik, na što sam i danas ponosan. Bila je to jedna bogata karijera, u svakom pogledu uspješna, kako za mene tako i za sud. Međutim, kada je došlo do smjene vlasti 2000. godine, (od sedam godina koliko sam ukupno predsjedavao Županijskim sudom u Bjelovaru, šest je godina bio najažurniji) u Hrvatskoj, koristeći metode kojima se kroz povijest pribjegavalo, »pomeli« su sve predsjednike sudova, suprotno svim civilizacijskim standardima. U toj maloj »revoluciji« stradao sam i ja. Kojeg li apsurda – smijenjen od osobe koja danas ponosno nosi titulu ustavnog suca, u svojedobno maniri Mao Ce Tunga i njegovog shvaćanja pravde i prava. Smijenjeni su tada svi predsjednici sudova. Nažalost, sramotno je to za Hrvatsku, ali i Ustavni sud to više jer stara izreka kaže: lanac je čvrst koliko mu je čvrsta najslabija karika. Naravno da to puno govori i o stranci koja je to (u)činila, a sada glume velike demokrate, pa bi im i Mao u svemu tome pozavidio na principijelnosti.

Čime se sada u advokaturi najviše bavite?

Ljudskim pravima! Od kada sam sa tog područja dobio prekrasnu knjigu, ubrzo nakon njenog izdavanja zaljubio sam se u tu materiju, što je rezultiralo nekim uspjelim radovima na Europskom sudu. No nisam zaboravio ni svoju prvu ljubav, kazneno pravo sa kojim se još uvijek družim. Trenutno me najviše zanimaju ljudska prava ponajprije međunarodna trgovina lijekovima i naravno politika, koju rado pratim i koja me sve više privlači.

Kakvo je stanje hrvatskog odvjetništva ?

O stanju u odvjetništvu ne bih se usudio govoriti u cjelini, jer u Hrvatskoj odvjetničkoj komori (HOK) ima pozvanijih i upućenijih kolega za odgovor na to pitanje. Mislim da naše vodstvo dobro radi svoj posao, posebice u složenoj nam situaciji u kojoj smo se našli. Mnogi ne shvaćaju opseg tranzicije u kojoj je svijet, Europa a onda i naša Hrvatska kao njen mali dio, gdje nastojimo ostati na površini i zadržati identitet. Ljudi često ne razumiju koliko je kompleksna zadaća koja stoji pred onima koji nas vode.

Koliko trenutno koštaju »zadaće« odvjetnika?

Mislite koliko su običnim smrtnicima dostupne usluge odvjetnika?

Da.

Teško pitanje. Kao građanin koji dijeli sudbinu svojih sugrađana, svjestan sam da u narodu postoji zabluda kako su odvjetničke usluge skupe. Međutim, malo je mjesta u životu čovjeka gdje je uistinu važno biti kvalitetno zastupan, a to je teško od ljudi koji nisu odvjetnici. Naravno, moje mišljenje nikome ne brani misliti drukčije, ali nije nimalo logično da ćemo svoj auto povjeriti stručnjaku na popravak, a svoju imovinu nekom naturščiku. Za cijenu tarifa nisam relevantan, to treba pitati Komoru ali mišljenja sam da je sve jeftinije od loše upute i nekompetentne osobe. Svjestan sam međutim, da je mnogima u Hrvatskoj teško i kruh kupiti a kamoli platiti odvjetničke usluge. To nije problem samo sa odvjetničkim uslugama, već sa standardom hrvatskog čovjeka. Tužno i žalosno, ali istinito.

Jeste li što radili »pro bono«?

Huanito Luksetić

Kao i mnoge moje kolege imam u tome bogato iskustvo no to neće riješiti ni probleme u odvjetništvu niti u osiromašenom društvu. Upravo priča Huanita Luksetića, čiji sam odvjetnik potvrđuje da rado pomažem ljudima bez naknade. Naravno, kada je to opravdano u svakom pogledu: ljudski i profesionalno. U slučaju Huanita, posebno sam senzibiliziran njegovom životnom pričom, a najljepše u svemu je da smo počeli kao odvjetnik i njegova stranka, a danas smo prijatelji.

Sve ću učiniti da ga spasim od namjere države da putem suda riskira ionako tešku ugrozu zdravlja (multipla skleroza), da ni smrt nije isključena! A zašto ? Jer sud nije u stanju u duhu vremena i temeljnih društvenih standarda, tumačiti zakon. Želim vjerovati da je barem civilizirani dio svijeta spreman stati na stranu humanizma, čovjeka, njegova zdravlja i života, jer presuda izrečena Huanitu izravno ugrožava njegovo zdravlje. Uzročno-posljedično i njegov život! Ako je ulje od medicinske konoplje jedino sredstvo kojim Huanito može održati svoj organizam živim i zdravim, nema tog suda koji mu to pravo može oduzeti. Ni sa kakvim izlikama i lažima, kako je to u ime društva i za njegovu korist. To više jer društvo čine upravo ljudi.

Ostavi komentar

*