Milan Bandić: Zašto volim Zagreb?

Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba

Voljeti grad i njegove ljude slično je cvijetu koji posadiš: moraš ga stalno okopavati, zalijevati i biti s njim. Onda raste i razvija se. Onda miriše i vraća ti ljubav na najljepši način

Zašto volim Zagreb?

Mogao bih spomenuti njegove prirodne i urbane ljepote – Maksimir, Zrinjevac, Sljeme, uskrsnuli Bundek ili Jarun. Pohvaliti ljude, moje drage sugrađane, dotaknuti se donjogradskoga sklada, toga prepoznatljivog zagrebačkoga neoklasicizma… Veličati klimu i podneblje, zagrebačku okolicu… Ta gdje još tako u proljeće mirišu lipe kao u našem gradu? Pa i Sava, premda izgleda pomalo tugaljivo, dio je toga jedinstvenog zagrebačkog kolorita koji ne oduševljava samo nas koji tu živimo, nego i turiste iz cijeloga svijeta.

Ali, volim li samo zato Zagreb?

Rođen sam u sredini u kojoj se s majčinim mlijekom u dušu upijaju dvije ljubavi: ljubav prema Zagrebu i ljubav prema Dinamu. Zato mogu reći da sam u Zagreb bio zaljubljen mnogo prije negoli sam kao student stigao na njegov Autobusni kolodvor. Mnogo prije negoli sam završio fakultet i osnovao obitelj u tom gradu, mnogo prije negoli sam postao gradonačelnik… Eto, zato volim Zagreb!

Ono što sam naučio u zrelijim godinama jest to da je svaka istinska ljubav povezana s odgovornošću i željom da se onome koga voliš učini nešto dobro i lijepo.  Trudio sam se i trudim da kao gradonačelnik tako djelujem i postupam. Nije uvijek bilo lako, nije uvijek bilo uspješno, a ni bez propusta. Prošao sam i ja  svojih osobnih i političkih kalvarija, ali nikada nisam zaboravio zašto sam u gradonačelničkoj fotelji:  da zajedno sa Zagrepčankama i Zagrepčanima učinim nešto korisno za naš Zagreb i za sve nas koji u njemu živimo, a i za one koji će sutra u njemu živjeti.

Premda Zagreb ima slavnu prošlost i premda su mnoge generacije u njega utkale svoja najbolja i najplemenitija pregnuća, ipak se ne može zanijekati da su neki periodi bili poput crnih rupa, kad se ništa, ili gotovo ništa, nije radilo, kad je grad stagnirao i gušio se u nekoj vrsti nametnute provincijalizacije. Ta su vremena, hvala Bogu, iza nas i danas je Zagreb uistinu srednjoeuropska metropola. I to u svakom pogledu: civilizacijskom, kulturnom, urbanom, ekološkom, gastronomskom, turističkom, športskom. Koliko je samo velebnih i nadasve važnih objekata izgrađeno – privatnih i javnih! Koliko je grad urbaniziran i revitaliziran, koliko je novih prostora otvoreno i humanizirano, kakav gradski prijevoz imamo, koliko škola i vrtića! Zagreb je i socijalni grad, grad u kojem srce kuca i za one koji su u nevolji, hendikepirani ili slabi. Zagreb je ljudski topla metropola!

Ne želim reći da ovdje teku med i mlijeko ili da se nije moglo i bolje i više. Ali je nedvojbeno da se u zadnjih desetak godina učinilo više nego u prijašnjih pola stoljeća. To je učinjeno novcem svih građana, to je učinjeno zajedno s njima i uz napor i doprinos svih onih koji ovaj grad vole, u njemu žive i žele živjeti.

Zvuči kao mantra, ali je istinito: danas su teška vremena, ali ponekad ih sami činimo još težima zbog neshvaćanja da je grad poput njegove rijeke: stalno mora teći ako ne želimo da se pretvori u močvaru, ako ne želimo da ljudi izgube povlastice s kojima su se srodili i koji su život u Zagrebu učinili ugodnijim. Nema te politike i tih interesa koji smiju i mogu biti iznad interesa onih kojima politika treba služiti, a to su naši sugrađani.

Ako se ne opametimo, a tu prije svega mislim na one koji iz uskogrudnih i politikantskih motiva koče razvoj i daljnju izgradnju grada, na one koji plaču zbog  nestašice novca, a čine sve da ga bude još manje, dakle, ako se takvi ne opamete,  Zagreb neće imati mnogo koristi od njihove, možda i iskrene, ljubavi.

Voljeti grad i njegove ljude slično je cvijetu koji posadiš: moraš ga stalno okopavati, zalijevati i biti s njim. Onda raste i razvija se. Onda miriše i vraća ti ljubav na najljepši način.

I na kraju ono što stalno ponavljam:  ideal je Zagreba da ga svakodnevno mijenjamo, a da on pritom ostaje isti.