Zašto kurikularne reforme ne uspijevaju?

Zašto kurikularne reforme ne uspijevaju?

Moji su se strahovi nažalost obistinili. Dogodilo se upravo ono što se u našim otužnim prilikama moralo dogoditi. Jedan je čovjek (Boris Jokić) došao sa svojom vizijom, sve se počelo razvijati u najboljem smjeru, kad eto ti onog neizbježnog hrvatskog: »A gdje smo mi?«

Nenad Raos

Nenad Raos

dr. sc. Nenad Raos

Prije mnogo godina neko je naše stručno društvo htjelo proslaviti obljetnicu prikladnom knjigom, spomenicom. Kako sam i ja bio u njegovom odboru, napisah nacrt knjige, pokazah ga na sastanku te rekoh kako bi sve moglo biti gotovo već za tri mjeseca. Glavninu bih knjige napisao s jednim kolegom (koji nije bio član odbora) jer »od svih kemičara samo nas dvojica znamo pisati«.

Kao da sam vraga za rep povukao! »A tko smo mi, zar i mi ne znamo pisati?«, počeše se na mene obrecati. Kad sam vidio da neću moći napraviti ono i onako kako sam zamislio, lijepo sam se povukao. Spomenica nije izišla ni te jubilarne ni bilo koje druge godine.

Čini li vam se poznato? Sasvim razuman prijedlog, da se svi okupimo oko zajedničkog projekta (plana, programa) i da za njegovu realizaciju angažiramo najbolje ljude shvaća se kao provokacija, koja na kraju kulminira škandalom. To se u mojoj bližoj, pa široj okolini stalno događa. Događa se dakako i drugima. Samo to neki vide, a drugi ne.

Događa se to i s našom kurikularnom reformom. »Što da radim?«, pita me za savjet kolegica koju su pozvali da radi na njoj. »Neće valjati ako svatko dođe sa svojim prijedlogom«, kažem. »Reformu mora voditi netko s jasnom vizijom kakva bi trebala biti hrvatska škola za 21. stojeće. Taj će izložiti svoje viđenje, drugi će ga prihvatiti, a potom će svi prionuti na njegovu razradu i doradu«. Drugačije ne ide. Drugi put vodi u strančarenje. Svatko će naime vući na svoju stranu nastojeći da u program uđe baš ono što on smatra važnim. To govorim iz iskustva. Jednom sam kao delegat Hrvatskoga kemijskog društva bio s još jednim kolegom izabran u takvu komisiju. I što se na kraju dogodilo? Ja sam govorio kako bi trebalo više pozornosti posvetiti stereokemiji (»Ah, naši kemičari uopće ne poznaju perspektivu«.), kolega koji je bio sa mnom govorio je pak samo o pokusima – on je naime smatrao svojom životnim pozivom da uspije ishoditi uvođenje blok-sati kemije koji bi omogućili izvođenje radionica. Naravno, ni od mojih ni od njegovih lamentacija nije bilo nikakve koristi. A da su naši prijedlozi i bili prihvaćeni, što bi se postiglo?

Malo znaju, teško uče

Moji su se strahovi nažalost obistinili. Dogodilo se upravo ono što se u našim otužnim prilikama moralo dogoditi. Jedan je čovjek (Boris Jokić) došao sa svojom vizijom, sve se počelo razvijati u najboljem smjeru, kad eto ti onog neizbježnog hrvatskog: »A gdje smo mi?« Kao znanstvenik i sveučilišni predavač ne vidim razloga zašto bi znanstvenici i sveučilišni predavači uopće sudjelovali u kurikularnoj reformi. Studenti malo znaju, teško uče. To je istina. No zato se i studira da se nešto nauči. »Nema lakog puta do znanja«, rekao je Euklid. Zašto bi danas bilo drugačije? Problem nastave kemije na medicinskom fakultetu nije, koliko mi je poznato, u tome što se u srednjoj školi ne uče formule penicilina i aspirina, nego u tome što studenti teško pamte kemijske formule. No da bi se lako pamtile kemijske formule treba znati kemiju, a da bi se kemija naučila treba se potruditi.

O trudu je dakle riječ. I o interesu. Je li učeniku koji je toliko zagrijan za hrvatski jezik da ga hoće studirati problem pročitati Juditu, bilo ili ne bilo njezino čitanje propisano školskim programom? Neki je učenik u mome razredu naučio napamet Smrt Smail-age Čengića, a da to nitko od njega nije tražio (pa se time nije ni pohvalio profesoru hrvatskog jezika). Ja sam pak u osnovnoj školi s užitkom čitao udžbenik kemije za fakultet. Ništa nije teško naučiti ako te to zanima. A kako pobuditi interes za znanjem kod djece, što djeca mogu a što ne mogu shvatiti, najbolje znaju oni oni koji s njima rade, dakle nastavnici. Sigurno ne akademici, mahom umirovljenici, od kojih malo tko da je ikad išta u školi predavao.

Jednostavno, zar ne? Da, bilo bi jednostavno da nije one naše stare hrvatske pjesme: »A gdje sam ja?« Hrvat ne trpi da bi netko bio bolji od njega. Zato nam u državi i sve ide onako kako ide. Uključivo i kurikularnu reformu.

Komentari su zatvoreni