Zašto hrvatska inteligencija šuti?

Zašto hrvatska inteligencija šuti?

Kako onda, tako i danas. Ništa se nije promijenilo. Naši su intelektualci uvijek uz vlast, a ako nisu onda šute. Takvi sigurno neće promijeniti ništa u ovoj zemlji nabolje. Ipak, tu i tamo se čuje pokoji glas, ali on dolazi iz daleka, od intelektualaca koji su već zaboravili kako ljudi u Hrvatskoj dišu

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Zanimalo bi me što misliš o ovome? – zapita me izdavač na nekom znanstvenom skupu, pa mi pruži knjigu što ju je netom izdao. Već iz njegova pogleda dalo se naslutiti kakva je to knjiga. Kontroverzna, blago rečeno. Jer u njoj neki kemičar, imenom dr. Elk (= sob) predlaže sasvim nov način imenovanja kemijskih spojeva, bez ikakve veze s bilo kojom dosadašnjom kemijskom nomenklaturom. Kad sam malo knjigu proučio, napisao sam o njoj prikaz za jedan naš kemijski časopis. Ukratko: zanimljivo, originalno, intrigantno, fantastično – no nepraktično. Baš kao i esperanto, međunarodni jezik o kojem svatko govori, a malo ga tko govori. Trebalo bi, kao prvo, potaknuti barem deset tisuća kemičara da nauče novu nomenklaturu, a onda prikloniti urednike istog broja kemijskih časopisa da je koriste. A što je s katalozima, udžbenicima, tražilicama…?

Napisah, kako rekoh, prikaz za časopis, pa još knjigu poklonih u fakultetsku knjižnicu. No prikaz nikako da izađe. Na kraju pitah urednika. Ne možemo to objaviti, kaže, jer je vaš prikaz negativan. I jest i nije negativan, pa da i jest sasvim negativan, što onda? Poslije sam pročitao i druge prikaze o nomeklaturi i knjigama doktora Elka, koji su prema njegovom nauku bili još kritičniji, pa ipak su – očito – objavljeni. Kako to da se to može objaviti svugdje u svijetu, a u Hrvatskoj ne može? (Na kraju je prikaz na moje inzistiranje ipak objavljen).

Ili drugi primjer. Napisah što mislim o mišljenju jednog svoga kolege, a urednik briše njegovo ime. Nisam napisao ništa uvredljivo, ništa osobno – riječ je bila o običnoj akademskoj diskusiji koja je započela, da se razumijemo, s njegovim javno objavljenim člankom. Na kraju mi nije preostalo ništa drugo nego da korekturni otisak pošaljem baš njemu, rečenom kolegi, da ga pitam ima li što protiv spominjanja svoga imena. Naravno da nemam, kaže, a i zašto bih bio protiv? Na kraju krajeva kroz svoj članak neizravno promičem i njegove stavove.

Kad običan čitatelj ovo pročita reći će da u akademskoj zajednici vlada gora cenzura nego u komunizmu. Jer kao što je onda prijetila opasnost da nekom »drugu« staneš na žulj, sada se bojiš da te na zub ne uzme kakav profesor ili akademik, posebice ako hvataš vezu da postaneš profesor ili akademik. Ja sam čudo Božje jer znam otići s predavanja ili sastanka ako vidim da ne odgovara, blago rečeno, »akademskim standardima«. Drugi se to ne usude učiniti, čak ni onda kada su izloženi maltretiranju jednog kroničnog alkoholičara, komu se opet – jer je ugledni član strukovnoga društva – nitko ne usudi ništa reći, a kamo li ga udaljiti sa sastanka. Eto, u takvoj mi to zemlji živimo, takvi smo to mi, eto, ljudi.

No u tome imamo bogatu tradiciju, da se razumijemo. Naši su profesori uvijek bili uz vlast, uz režim, kakav god on bio. Vladimir Njegovan, kemičar koji se rodio, živio i radio u Zagrebu, pokrenuo je u hrvatskoj metropoli kemijski časopis koji je izlazio na srpskom jeziku (»ekavici«), s time da profesor Njegovan zapravo, što se vidi kada se čitaju njegovi tekstovi, nije pravo ni znao srpski. Ili što reći na njegovog kolegu Frana Bubanovića, Hrvata iz Hrvatske, koji između dva rata piše s odobravanjem kako profesor Zagrebačkog sveučilišta Fran Tućan »iznosi upravo kao najprirodniju i najrealniju misao, niklu iz prirode i života našeg naroda, da su doista Hrvati i Srbi kako ih je on upoznao, jedan narod« te tu svoju misao potkrepljuje »širokim i naučno fundiranim iskustvom«. A što je s onima koji misle suprotno? Njih Bubanović svrstava među one »koji vjeruju da su stvari onakve kakve bismo htjeli da budu« – a to je samo lijep način da se kaže kako je riječ o duševno poremećenim osobama (»najveći poremećaj ljudskoga duha«).

Kako onda, tako i danas. Ništa se nije promijenilo. Naši su intelektualci uvijek uz vlast, a ako nisu onda šute. Takvi sigurno neće promijeniti ništa u ovoj zemlji nabolje. Ipak, tu i tamo se čuje pokoji glas, ali on dolazi iz daleka, od intelektualaca koji su već zaboravili kako ljudi u Hrvatskoj dišu.

Komentari su zatvoreni