Zaštitimo hrvatsku državu!

Zaštitimo hrvatsku državu!

Sad, samo dvadeset godina od početka Domovinskog rata i petnaest godina od svršetkagenocida nad njima i njihova progonstva, hrvatska stranačka politika poredala je Hrvate pred zid Europske Unije, koja i sama propada, kao što je 1990. godine propadala SFRJ.

mr. sc. Zdravko Mršić
Zaštita države počiva na primjerenoj strategiji, operativnom sustavu i taktičkim potezima, kojima se sprječava ostvarenje vanjskih i unutarnjih prijetnji. U prethodnom članku kratko sam opisao najpogibeljnije prijetnje, koje ugrožavaju mreže društvenog utjecaja u Hrvatskoj. Strategija, operativni sustav i taktika moraju se temeljiti na dobrim i pravovremenim obavijestima o prijetnjama, koje mogu donijeti nedaće.
Međutim, u hrvatskom zbrkanom političkom sustavu, koji se uglavnom kopira iz zbornika predložaka zakona EU i koji nema postavljene svrhe hrvatske države i hrvatske nacionalne zajednice, nema uređena podsustava obavještavanja, koji čini smislena obavještajna zajednica, kojoj politika određuje svrhe djelovanja i način pripreme obavijesti za njezina krajnjeg korisnika. To je vlada koja treba donositi odluke, kojima će se zemlja zaštititi od pogibeljnih iznenađenja i kojima bi se ublažile posljedice, ako do takvih nedaća dođe.

Izraz „obavještajno“ ne znači tajno, jer se informacije koje su potrebne za zaštitu države mogu prikupiti gotovo potpuno iz javnih izvora i to u postupku, koji se održava dobrobit nacionalne zajednice i društva kao cjeline, a ne služi kao potpora nekoj posebnoj politici vlasti. Prava obavještajna zajednica danas uključuje dio akademske zajednice, a „svijet znanja“ omogućuje lagan javni pristup potrebnim obavijestima, koje valja provjeriti, ocijeniti, analizirati i sažeti u prosudbe. Hrvatskim vlastima nedostaju volja i potreba za prikupljanje obavijesti, a hrvatski politički sustav nema ni uvježban postupak ocjene i raščlambe obavijesti ni sposobnost stvaranja prosudbi stanja i predviđanja pojave prijetnji.

Stoga, nažalost, Hrvatska nema politički sustav, koji se u stanju nositi s navedenim prijetnjama hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Naš fluidni politički sustav nadzire i održava skupina ljudi, koja se nije okupila oko otporne političke infrastrukture. U Hrvatskoj nema mehanizma, koji bi upozorio vladu na strategijske prijetnje, kao što su prijetnje koje uz prigode nosi širenje Unije koja propada na Hrvatsku. Nema postupaka kojima bi se uvela operativna pripravnost, kakva je bila potrebna da se spriječi pljačka i prodaja javnih poduzeća ili rasprodaja hrvatskog tla. Nitko mjerodavan nije u stanju predložiti taktičke mjere za slučaj kad ni uzbuna ne pruži dovoljnu zaštitu, kao u slučaju prepuštanja mađarskoj korporaciji MOL upravljačkih prava u INI. Da u Hrvatskoj postoji prava obavještajna zajednica, njezine bi prosudbe bile za vlasti obvezujuće. Umjesto nje Hrvatska ima urede za reviziju kakve ima, koji nisu zaduženi za predviđanja prijetnji, a koji nisu sposobni otkriti prijetnje ni a posteriori, a kamoli a priori.

Među prijetnjama su najpogibeljnije one, koje imaju malu vjerojatnost pojave pa se obično zanemaruju. Tako je s pristupom EU. Hrvatskoj vlasti nisu potrebne prosudbe sadašnjosti, tijeka promjena i budućnosti, jer je podlegla ideološkim i političkim predrasudama, koje podmuklo širi liberalistički ustroj Europske Unije. Predrasude su veliko zlo u poslu obavješćivanja. Nema prosudbi ni o prednostima, koje bi donio hrvatski pristup Uniji.
Velike hrvatske političke stranke trajno su dobivale, a i sad dobivaju upozorenja od obaviještenih ljudi da se ne hrli u Uniju, koja se naočigled rasipa, ali one ne žele promijeniti stav. Možda ću se u razdoblju prismotre ili „monitoringa“ nad Hrvatskom činjenice toliko promijeniti – a prijetnje, koje dolaze EU iz Grčke i Italije već mijenjaju stanje i položaj Unije – da će i hrvatski političari poslušati glas većine naroda i bez izlaska ljudi na ulice.

Hrvatsko lice hrvatske države

Hrvatska vlast ima dva lica. Hrvatskom narodu je okrenuto namršteno, strogo i prijeteće lice. Ljudi su pod stalnom prijetnjom vlasti da im pružaju sve veći dio svoje siromašne zaslužbe, koju imaju ljudi koji još uvijek rade, a takvih ljudi je vrlo malo u Hrvatskoj. Vlasti moraju plaćati svoje izdatke u vrijeme dok se gospodarska aktivnost i ukupan domaći proizvod smanjuju. Vlasti i oporba o izborima prijete da će smanjivati to, što država daje građanima putem obrazovanja, isplate mirovina i pružanja zdravstvene skrbi.

Vlasti tako postupaju s narodom, jer samo skrštenih ruku motre kako ljudi, narod i država za koju su odgovorne propadaju. One se drže liberalističke predrasude da država ne treba ništa imati, ništa proizvoditi, ništa poduzimati i ni za što se brinuti osim za prikupljanje dovoljnih svota novca za svoj „hladni i ledeni pogon“. Žrtve te predrasude su ljudi, cio narod i država, u kojoj daljnje propadanje može donijeti i gubitak suverenosti naroda.
Stanje u Hrvatskoj te propadanje naroda i države nameću potrebu da se vlasti prihvate poduzetništva. Ako vlasti, nove ili dosadašnje, uskoro tako ne postupe, narod mora svojom izravnom akcijom preuzeti ulogu vlasti. Smatram, da strmoglavo slabljenje hrvatskog gospodarstva, izlišnost hrvatskog političkog sustava, duševno i fizičko propadanje ljudi te sve veća opća nesigurnost društva i u društvu vode do izravne političke akcije naroda kao cjeline. Ljudi se moraju „hraniti i braniti“. Hrvati su to radili više od tisućljeća na istom nacionalnom prostoru, čak uglavnom u tuđim državama, a sad im domaće vlasti u hrvatskoj državi to ne omogućuju i ne dopuštaju.

Svjetsko lice hrvatske države – Regnum regno prescribit leges

Hrvatske vlasti pokazuju liberalnom svijetu nasmijano, vedro i primamljivo lice. Vlasti se osmjehuju kao osobe, koje nekoga mame ili koje nešto nude.

Hrvatske vlasti tuđem svijetu, kojega dočekuju kao svojeg gospodara, nude ili pružaju sve što taj svijet zaželi: slobodu hrvatskih narodnih junaka Domovinskog rata, usluge naših vojnika u tuđim vojnim misijama obijesti i agresije u dalekim zemljama; usluge hrvatske obavještajne zajednice tuđim službama; hrvatske industrijske pogone besplatno ili za jednu kunu; povlastice i olakšice pri takozvanim ulaganjima; upravljačka prava u hrvatskim državnim poduzećima, promjenu državnog prostornog plana; pretvorbu šumskog i poljoprivrednog zemljišta u industrijsko i turističko; posluh u provođenju političkih nakana tuđih sila i Europske unije; pa čak i podlaganje hrvatskog pravnog sustava i pravosudne prakse tuđim svjetskim i regionalnim silama, Europskoj Uniji, Sudištu u den Haagu i tuđim samozvanim „udrugama građanskog društva“.

Hrvatske zakonodavne vlasti su kroz cijelu povijest održavale predodžbu da same donose zakone, kojima će se upravljati Hrvatskom. Međutim, tijekom šestogodišnjih prijepristupnih „pregovora“ RH s EU hrvatski su činovnici prepisivali europske uzorke zakona i podnosili ih vladinoj većini u Hrvatskom saboru na mehaničko potvrđivanje.
Hrvatske su vlasti prvi put u hrvatskoj državnoj povijesti napustile načelo „Regnum regno non prescribit leges“. Time su hrvatske vlasti tuđincima ponudile i hrvatsku narodnu suverenost. Hrvatima je sad sva nada u (1) odbacivanju Sporazuma o pristupanju RH Europskoj Uniji ili u (2) povoljnom razvitku događaja i odnosa u svijetu, koji bi mogli dovesti do rasapa Unije i njezina rekonstituiranja u Europsku Političku Zajednicu.

Hrvati u dvojbi 2012.

Miran uskrs hrvatske države u Republiku Hrvatsku 1990. godine, koja je obranjena u Domovinskom ratu, uz silne ljudske, moralne i materijalne žrtve koje još padaju, jedincat je događaj u suvremenom svijetu, ali i u dugoj povijesti Hrvata. Hrvati su se odlučili na taj korak, jer u državi, u kojoj su se tad bili zatekli, nisu ni kao ljudi ni kao narod imali zaštitu kakvu ljudi i narodi trebaju imati, kako bi se neometani mogli sami brinuti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.

Sad, samo dvadeset godina od početka Domovinskog rata i petnaest godina od svršetka genocida nad njima i njihova progonstva, hrvatska stranačka politika postavila je i poredala Hrvate pred zid Europske Unije, koja i sama propada, kao što je 1990. godine propadala SFRJ. Hrvati sad u stisci moraju odlučiti hoće li pristupiti Uniji ili ne će.
Za razliku od svih političkih zajednica u kojima su Hrvati dosad živjeli, opstali i na svojoj zemlji ostali, Europska Unija nema bitne značajke države. Međutim, Unija je prisvojila sva prava nad pučanstvom i narodima unutar sebe, nema kao politička tvorevina nikakvih prava izvan sebe, ali nije preuzela odgovornost unutar sebe. Hrvati sad, kao i pri pristupanju brojnim političkim zajednicama u svojem trajanju, o novom pristupanju jednoj političkoj tvorevini odlučuju pod ucjenom svojih političkih stranaka.

Što god bude odlučio prigodom provođenja referenduma o pristupu Uniji svaki, ponavljam svaki, Hrvat bit će i ostat će u dvojbi o tome, što bi trebala ili što je trebala biti prava odluka Hrvata kao naroda glede pristupa Uniji.
Hrvatima kao narodu pristup Uniji nije jedini izbor. U razmatranju tih opcija Hrvati trebaju imati na umu da je EU prestala raditi, da grca u dugovima i da je uskrisila nacionalno pitanje u Europi dvije trećine stoljeća nakon Drugoga svjetskog rata i više od dva desetljeća poslije provale Berlinskog zida, kojime je uklonjena podjela njemačkog naroda, podjela među europskim narodima i ideološka podjela europskog kontinenta. Hrvati bi Uniju trebali staviti pod prismotru ili „monitoring“.

Smatram podmuklim to, što su gotovo sve hrvatske političke stranke stavile svoje ljude i svoj narod pred zid sudbinske odluke u stupanju u sljedeću političku tvorevinu, još dok se narod nije politički, gospodarski i ljudski oporavio od strahovitih posljedica obrambenog Domovinskog rata. Tako je postupilo i izdajničko samozvano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je mimo i usprkos Radićeva glasovitog upozorenja utjeralo Hrvate u Kraljevinu Jugoslaviju.

Bezidejna hrvatska stranačka politika nije Hrvate smjela staviti pred najsudbonosniju odluku u njihovoj povijesti i prvu takvu odluku u svijetu, koji je nedavno nepovratno globaliziran i u kojemu je Europa bez ideje o tome, što treba poduzeti sa sobom.

Stoga nisam mogao odoljeti ni misli da se u naslovnicu knjige „Hrvatska 2012.“ umetne slika čovjeka s idejom, Hrvata Jurja Križanića, ali ni potrebi da se ozbiljan broj stranica knjige posveti ideji i praksi samoupravljanju i nesvrstanosti, ideji i praksi jednog drugog Hrvata, u kojemu se rodila spasonosna ideja bijega Hrvata iz unitarizma i totalitarizma, koje je on sam bio uveo u Hrvatsku.  (Kraj)