Žarko Potočnjak: Volio bih da Zagreb postane grad šetnji

Žarko Potočnjak: Volio bih da Zagreb postane grad šetnji

Pitao sam prijatelja iz Amerike: »Što se tebi u Zagrebu toliko sviđa?«, a odgovorio mi je: »Pa ja gdje god da stanem u Zagrebu, na bilo koju poziciju, uvijek vidim barem jedno stablo!« Lijepo zapažanje. A i lijep zadatak nam za budućnost

Razgovarala: Snježana Kratz
Snimio: Saša Novković

U kakve je buhare zalazio kao dijete, što je studirao prije glume, s kim se petkom nalazi u kavani Dubrovnik, i što mu je žao kada je riječ o Antunu Vrdoljaku, ZG-magazinu govori vrsni televizijski, filmski i kazališni glumac Žarko Potočnjak. Otkriva koliko Zagrebu treba kazališta i do kakvih je poplava došlo u glumačkoj profesiji.

Zašto volite Zagreb?

Pa, u njemu sam odrastao, još uvijek je ovdje i lipa na koju sam se penjao kao dijete, još uvijek dok prolazim gradom vidim slike kako je taj prostor ili trg nekad izgledao. Sjećam se starog trnjanskog placa, vremena kada su automobili vozili Jelačić-placom, nogometa na Vukovarskoj, sanjkanja na Tuškancu… Pa i prvog skijanja na Sljemenu, gimnazije na Trnju, pa na Trešnjevci, mog školskog kolege i prijatelja pokojnog Mladena Budiščaka. Kako to zaboraviti? To sve me je stvaralo ovakvim kakav jesam sada. Kako bi bilo moguće to ne voljeti?

Gdje ste odrastali?

Odrastao sam na Trnju, u Željezničkoj koloniji. Otac mi je radio na željeznici i bio je pravnik, a majka je bila učiteljica u staroj trnjanskoj školi koja je nedavno proslavila stotu godišnjicu. To je zapravo imalo dvostruki efekt: (po)koji puta sam zbog toga dobivao batine, a koji puta i besplatnu kartu za kino. Vjerojatno je to ovisilo o ocjenama u njezinom imeniku. Ja sam išao u susjedni razred kod moje drage učiteljice tete Mire, koja je još živa i nedavno je nastupala sa mnom u jednoj kazališnoj predstavi. U sjećanju mi je to djetinjstvo kao vrijeme puno igre, veselja, bosih nogu i penjanja na stabla.

Imali ste svoju škvadru?

Imao sam svoju škvadru, da. U prvim razredima gimnazije ne mogu se pohvaliti njihovom dobrohotnošću i ljubavi prema drugima. Dapače, tražili bi iskricu koju bi majstorski pretvorili u plamen. Iako su me čuvali, ipak sam među njima slovio kao nekakav intelektualac (mama učiteljica, tata pravnik), znao sam doći kući sa plesa s podljevima pod očima, koji bi ujutro izgledali još groznije. Neko mi se vrijeme u kući vjerovalo da sam se poskliznuo, popiknuo i pao, ali nakon nekog vremena zaredala je stroža kontrola pa me to i odvelo u staloženije i mirnije društvo.

Da?

Dva puta sam u životu imao veliku sreću. U gimnaziji sam imao razred koji je bio neobično druželjubiv. Družili smo se i van škole, zajedno odlazili na ples, a eto, rezultiralo je to time da se i danas – 50 godina nakon što smo maturirali, nalazimo prvim petkom u mjesecu na kavici u Dubrovnik kavani. Gledamo se, po drugima vidimo kako polako postajemo starčići, ali kada se nađemo negdje na plesu, još uvijek se ostala publika makne i ostavi nam prostor da pokažemo kako se pleše rock and roll. Druga sreća me zatekla na Akademiji. Da su naši profesori Klaić, Marotti, Krča, Ranko Marinković još živi, potvrdili bi da takve klase na Akademiji nije do nas bilo, a vjerojatno poslije nas i neće biti. No o tome ipak neka sude drugi, mi smo svjesni i sretni što je to vrijeme upamćeno (obilježeno već i u nekoliko knjiga) i što smo ga bili dio.

Što se tada u glazbi slušalo, voljelo?

Sjećam se toga kao danas, na jednoj maloj seansi kod Nike Gamulina s kojim sam se najviše družio, rekao je: »Ma dečki, pričaju mi ovi koji su se vratili iz Londona da tamo ima jedna škvadra koja je pustila kosu i zovu se Beatlesi!« To je, eto bio moj prvi susret s njima, a do tada nam je kralj bio Elvis Presley. I tako je počelo. Ali nismo došli daleko, samo do Rolling Stonesa. I tu smo stali. To je još i danas vrhunac našeg doživljaja zabavne glazbe.

Kakvi su se automobili Zagrebom vozili?

Auti su uglavnom bili »fićeki«. Tu i tamo pojavio bi se neki Opel kod nekog gastarbajtera, eventualno »buba«. Što se prometa tiče bilo je to divno vrijeme. Parkiranje se uopće nije učilo, nije bilo nikakve potrebe. A dokaz možete vidjeti na blatobranima moga Colta. Stao si gdje si htio, i ako ti »kanta« ne bi zakuhala mogao stići i do mora. A to nam je na Akademiji bio često običaj. U ponoć bi se odlučili za kupanje u zoru i krenulo bi se jednim autom. Imao ga je samo Mile Rupčić. Ujutro bi svaki nazvao Akademiju i javio neugodnu vijest da – ima »gripu«!

Kakva je bila kazališna i ponuda kina?

U kina nismo puno išli. To smo obavili kao mali. Kao desetgodišnjaci koji smo po raznim »buharama« čekali hoće li se striček na vratima smilovati i pustiti nas bez karte. U našoj trnjanskoj buhari striček je bio dobrohotan. Jedino mi je strašno išao na nerve kada bi svakih 15 minuta prošetao pred ekranom da zimi ubaci lopatu, dvije ugljena u peć. U kazalište smo išli izuzetno često. Čak bi se usudio reći u osnovnoj školi po dva puta tjedno i to u Kazalište lutaka, a kasnije sa Muzičkom omladinom u Gavellu i HNK. Kad samo pomislim da danas u Zagrebu gotovo polovica učenika nije nikada bila u HNK… Uostalom, napravite anketu pa pitajte.

Kada ste pošli u glumu?

Gluma me nije privlačila. Doduše, Budiščak i ja smo pripremali skečeve za proslave u školi, ali to se uglavnom svodilo na imitiranje đaka i njihovih dogodovština koje bi ionako već cijela škola znala. Puno je privlačnije bilo imitirati profesore. Budilica je imao fantastičan talent za imitaciju. On bi igrao profesore, a ja učenike (uglavnom one sa osam i više jedinica). E, to se već pomalo i isplatilo. Kada nekog profesora ne bi bilo u školi, ostali bi nas pozvali u zbornicu i mi smo, naravno bili na imitaciji onoga koji taj dan nije u zbornici. Možda je to i povisilo koju ocjenu, ali nije ni bilo potrebno, jer smo bili dobri đaci. A bili smo dobri zato da bi mogli izvoditi što veće cirkuse po školi. (Osim kad su nas uhvatili da smo s direktorom na gemištu. Skoro smo svi letili iz škole, uključujući i direktora).

Studirali ste brodogradnju?

Studirao sam brodogradnju i volio sam je. Volim je i danas i tužan sam kada vidim da je Hrvatska koja je nekad bila brodograđevna velesila, spala na ove grane. Ali kada čovjek šeće po brodogradilištu i umjesto dalmatinskog čuje kako varioci govore rumunjski – sve je jasno. Često se puta znam prekoriti što sam napustio taj posao jer sigurno ne bih dopustio da tako završi. Bahato, ali siguran sam da bih to mogao spasiti. I tako išao sam jednoga dana po gradu, sreo Budilicu (bio je na tekstilnom fakultetu) koji mi je predložio da se okušamo na prijemnom na Akademiji. I mi smo se okušali…

Pred kojim profesorima?

Na prijemnom su nam bili Drago Krča, Bobi Marotti, Kosta Spaić, Božidar Violić, Ranko Marinković, Bratoljub Klaić, Vlatko Pavletić i niz drugih imena. Ali to su bila imena!

Što vam je draže kazalište ili film?

Teško je odrediti što čovjek više voli – film ili kazalište. Ali nekako mi je film bliži. Bolje se osjećam kada snimam. Žao mi je što me Vrdoljak nije zvao u Generala, možda je to bila lijepa mogućnost za kraj jedne kazališne karijere. Ali, ne treba odustati. Dok ide, ide…

Čime se danas bavite?

Čime se danas bavim? Radim, pa onda radim. A nakon toga opet radim. Odlaskom u mirovinu ušao sam u možda najaktivnije kazališno razdoblje u životu. U te tri godine imao sam sedam premijera. Ali osjeća se zamor, a onda kada opet dođe slijedeća ponuda, poziv, počnu mahati krilima neki leptirići u trbuhu i čovjek iskoristi najkraću moguću rečenicu: »Da«.

Što je sa Okićem, mjestom gdje ste gradili?

Odem, kada imam vremena i na Okić i tamo mi je prekrasno. Ali svejedno, javi se misao: Ma kako bi tu bilo dobro odigrati neku predstavu. Uglavnom, čovjek bježi od kazališta, ali izgleda da je ono brže nego što smo očekivali.

S Histrionima radite?

Ovo ću ljeto raditi na Opatovini u Histrionu, odigrat ću i dvije monodrame, no prije toga ću završiti još jednu predstavu. Što se tiče stolarije i brodomodelarstva tu sam u strašnom zaostatku. Sada radim prvi brod kojim je Histrion putovao, ali i sva tri čina prve predstave koju smo igrali: Domagojadu. Pokušat ću kao model napraviti cijeli ambijent histrionskog dolaska brodom u mjesto, postavljanje pozornice i rasvjete. Puno je to detalja, sitnica, sve radim sam u drvu i metalu, tako da to traži dosta vremena, kojeg evo, nemam.

Broji li Zagreb danas dovoljno kazališta i uprizorenja premijera? Koliko je ljudima dostupno, gospodarska situacija je loša?

Kazališta, moram priznati za tako malu državu kao što smo mi, imamo previše. Jasno je da bi i svaki manji grad htio imati kazalište, to su ipak neki centri kulturnog okupljanja u takvim mjestima, ali više sam za onu varijantu da ima manje kazališta, a više predstava u tim mjestima. Jer za novac koji se troši na opreme, glumce itd. te bi sredine mogle imati ono ponajbolje što se u hrvatskom glumištu danas može vidjeti. Došlo je i do poplava glumačkih akademija: Split, Osijek, Rijeka, Libertas. No drago mi je, a pratim i ostale produkcije da su naši studenti na Libertasu moćni. Izuzetno sam zadovoljan kako u poslu »grizu«, trude se i bore. Vjerujem ako ovako nastavimo da ćemo vremenom postati respektabilno sveučilište i odsjek glume.

Vjesnik, nedostaje li vam, bili ste mu vjerni?

Nedostaje mi. Prestao sam čitati novine s prestankom izlaženja Vjesnika. Poslušam drugi ili treći Dnevnik, i to je sve. Kriza je teška, ali napravili smo si ju sami.

Kakav vam je Zagreb, što bi ga valjalo krasiti ubuduće?

Kako bih volio da izgleda Zagreb u budućnosti? Jednu stvar svakako moramo sačuvati. Pitao sam prijatelja iz Amerike: »Što se tebi u Zagrebu toliko sviđa?«, a odgovorio mi je: »Pa ja gdje god da stanem u Zagrebu, na bilo koju poziciju, uvijek vidim barem jedno stablo!« Lijepo zapažanje. A i lijep zadatak nam za budućnost. Volio bih da Zagreb postane grad šetnji. Nasip, Sava, Sljeme, parkovi, Gornji grad (politiku u Donji!)… A automobili van iz centra (i bicikli). Zagreb treba biti grad po ljudskoj ugodi i ljudskoj mjeri.

Ostavi komentar

*