Zanimljivosti: Autobusi kao turistička atrakcija

Zanimljivosti: Autobusi kao turistička atrakcija

Britanski i američki oldtimeri marki “leyland”, “bedford”, AEC, “ford”, “dodge”, “chevrolet”, poduže se zadržavaju na stanici, no to kao da nikoga pretjerano ne uzrujava, osim ponkog turista. Štoviše, sve je ovdje “usporeno”, i vrlo smireno, osim u prometu jer Maltežani voze poput kamikaza

Foto: B. J.

BORIS JAGAČIĆ

Posjetiti Maltu i ne provozati se u originalnim žutim autobusima javnog prijevoza od kojih samo mlađi primjerci datiraju s početka 1970-ih, ogroman je propust. Vožnja u tim povijesnim vozilima već je sama po sebi doživljaj, osim toga turistu omogućava brzo upoznavanje, a zatim vjerojatno i stapanje s vedrim i opuštenim mentalitetom lokalnog stanovništva. Oni isključivo praktične naravi cijenit će pak uštedu što će je ostvariti nekorištenjem skupih taksija te izbjeći neugodno navikavanje na suprotan smjer vožnje što ih čeka odluče li se za unajmljivanje automobila.

Zanimljivo je da autobusi na Malti i pratećem otoku – Gozu, gdje su autobusi sivi, imaju samo jedna vrata, zapravo otvor, pa za izlazak i ulazak u autobus u »špicama«  ponekad treba malo gimnastike. Britanski i američki oldtimeri marki »leyland«, »bedford«, AEC, »ford«, »dodge«, »chevrolet« se zbog toga nerijetko poduže zadržavaju na stanici, no to kao da nikoga pretjerano ne uzrujava. Osim ponekog turista. Štoviše, sve je ovdje »usporeno« i vrlo smireno, osim u prometu jer Maltežani voze poput kamikaza, kao da su popili gutljaj Bajtra likera previše (još jedan razlog da se posjetitelj ne odluči za rent a car).

 Škripa guma

Tome u prilog govori i tvrdnja koju nam je iznijela turistička voditeljica kako se na Malti još do ne tako davno automobilom moglo upravljati bez položenog vozačkog ispita, no začudo nesreća nema mnogo s obzirom na stil vožnje. Ali zato se vozači autobusa vrlo dobro snalaze na podosta uskim ulicama gdje moraju paziti više na druge nego li na sebe. Autobuse posjeduju privatnici koji voze za tvrtku ATP – Assocjazzjoni Transport Pubbliku, nešto kao udruženje javnih prijevoznika. Spomenimo da su vozila često vrlo dobro očuvana, unatoč godinama, jer su na Malti prepoznali važnost očuvanja tehničke kulture pa tako i autobusa koji su postali jedna od svojstvenih turističkih atrakcija.

Nepisano je pravilo da kad putnik uđe u autobus ima približno točan iznos za voznu kartu kako bi mu se lako mogao vratiti ostatak, dakle 40 centi (oko sedam kuna) ili 20 centi. Cijena ovisi o tome radi li se o direktnoj liniji ili o onoj s presjedanjem. Tako smo mi na stanici u St. Julian’su pripremili točno 40 centi i zakoračili u prastari »leylandov« autobus broj »645«, koji inače vozi do Mellieha Baya gdje je smještena najveća pješčana plaža na Malti – Ghandira Beach. Natpise s odredištem na ovim je vozilima, naime, suvišno tražiti. Za upravljačem na desnoj strani vozila dočekala nas je zaista živopisna osoba. Naizgled mrk čovjek, čvrste građe s naušnicom, u službenoj uniformi – košulji s kratkim rukavima, kratkim hlačama i sandalama. Od standardne »uniforme« svakako je odudarao ručnik ispod okovratnika košulje, budući da su jedina »klima« u ovom autobusu otvor bez vrata i naknadno montiran priručni ventilator.

Začudila nas je intimna, skoro kućna atmosfera kakva vlada u autobusima javnog prijevoza, pa ni ovaj nije bio nikakva iznimka. Iznad vjetrobrana smještene su uokvirene slike autobusa i do njega ponosnog vlasnika, ponekad i članova obitelji. Nezaobilazne su naljepnice svetaca, raspela ili druga kršćanska obilježja. Maltežani su poznati kao vrlo pobožni katolici, čvrsti u vjeri što ju je njihovim davnim precima osobno usadio sveti Pavao. No, da za razliku od sv. Pavla stanovnici otoka ipak nisu sveci, dokazuje kakva prizemna sličica što se ponekad »potkrade« u kabinu.

ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA ZA USPOMENU: Autobusi koji voze ili su vozili Maltom

Naš je vozač svoj ozbiljan izraz lica promijenio čim je svojim polupraznim autobusom napustio naseljene ulice. Kada smo jurili nizbrdo, žuti se oldtimer u prvi kružni tok zaletio sa škripom guma! Eto dokaza da zvonce za stanicu, kao ni rukohvati, nisu za ukras niti u ovom limenom starcu, osobito ako sjedite blizu otvora, gdje »nedostaju« vrata. Svojim »reli« stilom »645-ica« je za jedan muzejski primjerak prilično suvereno nastavila grabiti kroz zavoje sve do naše silazne postaje. Ovakvom vožnjom kao da se poravnao vozni red, jer u suprotnom smjeru stvari nisu išle ni približno tako brzo, već smo naprotiv – »gmizali«.

Nakon što smo se jedva uspjeli nagurati u prenatrpan »bedford«, već kod prvog uspona veteran se počeo »preznojavati « i to u najnižem stupnju prijenosa, dok je kazaljka za temperaturu vode blago porasla. Budući da je brzinomjer bio pokvaren ne možemo točno reći kojom smo se brzinom vozili, ali bilo bi to otprilike jednako bržem pješačenju. Uglavnom, putnici u autobusu počeli su s bodrenjem, ali to (barem ovaj put) nije baš pomoglo. Neki su u šali dobacili kako bi možda bilo dobro da malo pripomognu gurajući autobus. Za pretpostaviti je da se ovakve situacije događaju ipak samo za vrhunac turističke sezone, kada je otok pod najezdom stranaca iz raznih dijelova svijeta pa autobusi voze pretovareni.

Tako je povratak istom rutom trajao više nego dvostruko duže, ali smo ipak, što je najvažnije – stigli. Iako bi čovjek pomislio da će se autobus raspasti, u velikoj je zabludi. »Starci« su »neuništivi« i bilo bi zanimljivo vidjeti kako će izgledati moderni autobusi poslije toliko godina bespoštedne službe i tko zna kolike kilometraže.

Rijetki »nosonje«

Kada smo upitali Vincea, predstavnika lokalnog turističkog ureda, gdje se nabavljaju dijelovi za te oldtimere od kojih kao da ni dva nisu posve jednaka, odgovorio nam je kako oni zbog jednostavne konstrukcije ne trebaju mnogo dijelova pa se mnogo niti ne kvare. Od njega smo saznali da otokom još uvijek voze čak tri »fordova« autobusa iz Drugog svjetskog rata, kupljena od američke vojske.

Neznatno noviji su »ford thamesi« s putničkom kabinom Wayne sa 36 sjedećih mjesta. Inače najveće okupljalište žutih »staraca« s narančastim trakama je okretište ispred ulaza u prijestolnicu Vallettu. Uz malo sreće odlazak na glavni terminal može ispasti doživljajem gotovo ravnim posjetu kakvom tehničkom muzeju na otvorenom.

Spomenimo da se najstariji primjerci autobusa lako mogu prepoznati po »nosu« ispred kabine, a turistima su ti vrlo rijetki »nosonje« prava poslastica za fotografiranje. Trenutačno ATP raspolaže sa 508 autobusa od kojih polovina vozi jedan dan, dok se drugi »odmaraju« ili obavljaju privatni prijevoz i obratno. Nismo saznali koliki je od toga udjel neosporno atraktivnih oldtimer autobusa, ali nam se čini da je, srećom, još uvijek velik.

(Vjesnik 03.10.2004.)