Zakopaj i zaboravi

Zakopaj i zaboravi

(Foto: Boris Jagačić)

Kod nas postoje oni loši plodovi koji mogu biti rezultat naše nesavršenosti, sebičnosti, nepromišljenosti, brzopletosti, površnosti, krivih odabira. Prema njima bilo bi dobro odnositi se poput vjeverice – zakopati ih – i na njih zaboraviti! Riješimo se onoga što nije dobro u našem osobnom životu, odbacimo to i nemojmo se više na to vraćati

Saša Zavrtnik

Kad se vozim na posao, prolazim cestom kroz jedan lijepi brežuljkasti i šumoviti predio. Tamo s vremena na vrijeme znam vidjeti vjevericu kako s jednog dijela šume pretrči preko ceste u drugi dio šume. Nažalost, ponekad vidim i one stradale u prometu, one koje nisu uspjele prijeći na drugu stranu… No znao sam vidjeti vjevericu i kako prelazi cestu i ide u šumu odmah do moje kuće. Osobno su mi prekrasne! To me navelo da malo više razmišljam o njima i o njihovom životu.

Biti poput vjeverice. Hm… Zašto? Čemu? Pa, jedan od razloga može biti taj što kod vjeverica postoji jedna određena zanimljivost. Najprije, složimo se da su ti glodavci već samom svojom pojavom jako lijepi i vrlo simpatični, nekako topli. Naša europska vjeverica, odnosno crvena vjeverica, stanovnik je crnogoričnih, miješanih i listopadnih šuma, a može ju se naći i u većim parkovima. Crvenkasto-smeđe je boje, ima ih u crnoj, pa čak i bijeloj boji. Naročito je prepoznatljiva po svom izuzetno lijepom, gotovo pahuljastom, kitnjastom repu. Osim njega, krase ju i čuperčići dlaka na uškama koji su posebno izraženi zimi.

Vjeverice su vrlo spretni i okretni penjači koje je moguće vidjeti kako skakuću po granama i deblima drveća. One u krošnjama iz raznoraznih grančica grade, točnije pletu, kuglasto gnijezdo u kojem će okotiti i othraniti svoje mlade. Također po drveću i grmovima traže hranu – sjemenke četinjača, bukvicu, orahe, lješnjake… Vjeverice su poznate po tome što sakupljene plodove spremaju za zimu, za doba godine kada u prirodi nema hrane. To čine na način da nađeni plod, primjerice neki žir ili orah, zakopaju u šumi ili ga sakriju u duplju nekog debla. Međutim, vjeverica ne upamti gdje je spremila baš svaki plod. Stoga oni koji ostanu zakopani u tlu, ako su zdravi, mogu niknuti i tako vjeverice zapravo sudjeluju u obnovi šume, u pošumljavanju.

Dobri i naizgled dobri plodovi

Što se tiče spomenute zanimljivosti i ovog zakopavanja plodova, razmišljajmo o slijedećem. Vjeverice zasigurno između svih dobrih plodova koje spremaju zakopaju i one koji su samo izvana dobri, a zapravo su iznutra truli, nevaljali. Mi ljudi u našim životima isto tako sakupljamo »dobre plodove«, ali i one loše, one koji su samo naizgled dobri. Stvarno, naši dobri plodovi zasađeni su u zemlju naših života i života bližnjih te će s vremenom niknuti i dati još dobrih plodova i to često bez našeg svjesnog utjecaja ili saznanja. Baš kao i onaj zdravi žir kojeg vjeverica zakopa i više ne pronađe. Ali i kod nas postoje oni loši plodovi koji mogu biti rezultat naše nesavršenosti, sebičnosti, nepromišljenosti, brzopletosti, površnosti, krivih odabira. Prema njima bilo bi dobro odnositi se poput vjeverice – zakopati ih – i na njih zaboraviti! Riješimo se onoga što nije dobro u našem osobnom životu, odbacimo to i nemojmo se više na to vraćati.

Ovo je i biblijska mudrost. Ukoliko iskreno žalimo za onim lošim što smo učinili, zadržali, to nas vodi do pokajanja i molbe za oprost kako od bližnjih koje smo povrijedili tako i od Boga. Prije svega i od samih sebe. Tada primamo oproštenje, okrećemo se od onoga nevaljaloga i olakšani od tereta krivice iz prošlosti krećemo naprijed. Kao što nam Bog oprašta i govori »grijeha se njihovih i bezakonja njihovih nipošto neću više sjećati.« (Poslanica Hebrejima 10:17), isto bi i mi trebali prakticirati. Zakopaj i zaboravi! Pogotovo na početku nečeg novog u našim životima kao što je upravo pristigla nova nam 2018. godina.

Opraštanje zbog vlastitog mira i dobrobiti drugih

Potrebno je opraštati propuste, pogreške i povrede, ostaviti ih u protekloj godini i na njih zaboraviti zbog vlastitog mira i radi dobrobiti drugih. Budimo svjesni ove Božanske istine: »Kako je istok daleko od zapada, tako (Bog) udaljuje od nas bezakonja naša.« (Psalam 103:12) U Božjim očima vječnosti ovo zasigurno jest tako i to »trenutačno«, s činom pokajanja i oproštenja. No pada li to nama uvijek samo tako lako i učinimo li i mi to tako brzo? Budimo iskreni – ne. Ipak, je li je ovo dobar primjer na kojem bi trebali poraditi? Da, svakako! I to zato jer trebamo voljeti svoje bližnje i jer želimo da i oni vole nas. Po toj smo ljubavi međusobno povezani i po njoj smo povezani s Bogom.

»Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav. U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenog Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga. Boga nikad nitko nije gledao; ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i njegova je ljubav u nama savršena. Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha«. (1. Ivanova poslanica 4:7-13)

»Ako netko tvrdi: ’Ljubim Boga’, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!« (1. Ivanova poslanica 4:20-21) U ljubavi je sve moguće jer ona »zaboravlja i prašta zlo« (1. poslanica Korinćanima 13:5). Ako smatramo da imamo ljubavi u svojim životima i da ju iskazujemo drugima, preispitajmo se je li to uistinu takva ljubav kakvu nam Bog daje.

»Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.« (1. Ivanova poslanica 4:16)

© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.