Zagrebačka grafiti scena

Zagrebačka grafiti scena

Susret s policijom jedan je od najstresnijih dijelova bavljenja grafitima. I dok neki od sugovornika nikada nisu imali susret s policijom, ili to ne žele priznati, Modul se prisjeća kako su ga uhvatili dok je crtao mural na Umjetničkom paviljonu…

Matej Knežević

2FAST, Chez186, Lunar, Modul 8 i Nia samo su neki od zagrebačkih grafiti umjetnika, čiji se radovi mogu pronaći diljem Zagreba, na atraktivnim lokacijama. To dakako ne podrazumijeva crteže na svakom slobodnom zidu.

Grafiti umjetnost u Zagrebu započinje krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Lunar kao jedan od najstarijih grafiti umjetnika, a ujedno i najstariji sugovornik govoreći o svojim početcima prisjeća se kako je tada većina grafitera koja je s njim crtala svoje uzore tražila kroz dostupne medije kao što su specijalizirani televizijski program MTV ili VHS kazete: »Moj glavni razlog za započinjanje je bio crtanje na većim formatima jer sam bio priučen crtanju na većim formatima. Jedna od glavnih motivacija je bila vjerojatno utjecaj hip-hopa, gdje sam se poistovjećivao s ekipom iz New Yorka. Vidjeli smo stare grupe iz Pariza i New Yorka koje su tada radile na velikim površinama i to mi je bilo cool«.

Tijekom razgovara s predstavnicima zagrebačke grafiti scene, stječe se dojam da su svoje prve grafiti korake započeli jer su smatrali kako će im ovaj oblik izražavanja omogućiti kreativni izričaj, ali i određenu dozu slobode u odrastanju. Chez186 koji je svoje prve grafiti korake napravio u Slavonskom brodu u ranim devedesetima smatra kako u grafitima ne postoji osuđivanje te da njihovi autori ne rade nešto loše.

Uradak koji potpisuje Chez186

»Kod grafita ti nitko ne može reći da radiš nešto krivo. Dosta je takvih ljudi koji ne žele da ih ostatak svijeta osuđuje. Bježe u grafite jer su tamo sigurni. Nitko im ne može reći da rade nešto što nije po pravilu«.

Osjećaj pripadnosti za pripadnike grafiti zajednice vrlo je važan. Naime, u njemu se sami grafiti umjetnici mogu ostvariti, ali i shvatiti vrijedi li njihov rad kao takav ili ne. Svi su sugovornici složni kako je crew određeni tip zajednice koji je najčešće otvorenog tipa te da ga ponajviše sačinjavaju prijatelji ili dugogodišnji znanci. 2Fast jedan je od onih writtera koji smatra kako je najbolje ekipu upoznati preko prijatelja ili poznanika.

»Jednostavno imate neki krug ljudi koji je uvijek bio sveprisutan i puno ljudi je znalo tuda prolaziti. Riječ je stalno o nekim druženjima, crtanjima i tulumarenjima, a onda ti se sve to dogodi spontano«.

Prestao bježati od policije

Osim pripadnosti skupinama sa sugovornicima smo se dotakli i teme susreta sa policijom. Upravo je taj čin jedan od najstresnijih dijelova bavljenja grafitima. I dok neki od sugovornika nikada nisu imali susret sa policijom, ili to ne žele priznati, Modul se prisjeća jednog od nekoliko susreta s policijom kada su ga uhvatili dok je crtao mural na Umjetničkom paviljonu.

»Crtao sam baš jedan veliki grafit s likom na Umjetničkom paviljonu. Tada mi je prišao mlađi policajac, tražio me osobnu kartu i to. Nastavio sam crtati. Čak sam imao i dozvolu, da bi on pozvao interventnu policiju. Oni stigli, pitali policajca koji je razlog da ih se zove zbog toga i oni su mene morali privesti zato što je to bilo zbog dojave i došao sam tamo. Sva sreća imao sam mobitel uz sebe s kojim sam pofotkao sve to. Nakon puštanja su željeli zadržati moje sprejeve, ali imao sam ih jako puno i tada sam ih odbio, na što su oni tvrdili da je to dokaz«.

Svog susreta se dobro se sjeća i 2FAST, budući da je zbog tog ilegalnog čina zaradio čak i dosje: »Imali smo situacija gdje nas je policija lovila i ulovila i na sudu sam bio i dandanas imam zbog toga dosje, ali jednostavno tijekom godina sve sam više cijenio svoj taj trud i znanje, ali i novce budući da sprejevi poprilično koštaju. Sve više sam cijenio sve to, da bi trošio svoje vrijeme, trud znanje i novce na bježanja«.

Tuga za prošlim vremenima

Nadovezujući se na susrete s policijom, pitanja zakona i ilegalnih radnji, različita su stajališta bila i u pogledu zabrane koje je Grad tada izdao po pitanju crtanja grafita. Sadašnja kandidatkinja za gradonačelnicu dr. Sandra Švaljek misli kako je nevažno nalazi li se na zidu običan, jednostavni tag grafit ili Banksy (britanski ulični umjetnik), ali i da svi grafiti ionako nemaju umjetničku vrijednost. Nea, kao diplomirana umjetnica, također smatra da je vrlo tanka crta između toga dvoje, budući da se za gotovo sve ulične umjetnosti može reći da spadaju u tu kategoriju umjetnosti, ali i također ih se na isti način može okarakterizirati kao vandalizam.

Kroz razgovor sa sugovornicima, primjećujemo da sa velikom ljubavi govore o grafitima, što se iščitavalo kroz njihove osmijehe, ali se ujedno osjetila tuga za prošlim vremenima. Stoga smo ih upitao, kakvu budućnost predviđaju grafiti sceni u Zagrebu.

2Fast i Lunar i dalje će se baviti ovim poslom, uz svoj posao stalni posao grafičkih dizajnera, dok će ih Nea crtati u svoje slobodno vrijeme, najčešće u ljetnim mjesecima u sklopu festivala Grafiti na gradele koji se svake godine održava na Braču. Prema nekima, zagrebačka grafiti scena ostat će mala i nezamijećena, dok su drugi ipak skloniji optimističnijoj slici. Chez186 smatra da će ostati mala, 2Fast i Nea zaključuju kako je ipak nužno da se scena razvija po cijelom gradu, od istočnog do zapadnog dijela.

Pritom Nea nadodaje: »Mislim da će oni koji su ilegali tamo i ostati i u tome su sjajni i odlični. Samo će biti sve više mladih koji će učiti od starijih. Legalna scena će također ići naprijed pogotovo zahvaljujući toj galeriji Lapo lapo, Reunited festivalu, Ohho festival koji nije grafiti nego festival ulične umjetnosti te neizbježnom festivalu Grafiti na gradele. Na klaonici, rotoru. Zbog društvenih mreža većina ljudi želi svoj mir i odličnu produkciju i to će im donijeti popularnost«.

Vrijeme će najbolje pokazati, tko je od sugovornika pogodio točnu budućnost ove male skupine entuzijasta i ljubitelja crtanja i drugih umjetnosti po zidovima Zagreba.

Ostavi komentar

*