Zagreb za socijalne programe izdvaja gotovo trećinu proračuna

Zagreb za socijalne programe izdvaja gotovo trećinu proračuna

Romana Galić: »Svrstava nas se u zemlje visoke stope rizika od siromaštva. Kod nas srednji sloj još uvijek postoji, ali nezaposlenost, visoka zaduženost građana razlog su da ta `srednja vrijednost´ sve teže opstaje. Grad smo i zemlja koja stari. Nažalost, pratimo EU po manje dobrim stvarima…«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastala, kakvo je djetinjstvo imala i što joj je nekad bio doživljaj kupovati na glavnom gradskom trgu ZG-magazinu otkriva diplomirana socijalna radnica Romana Galić, zamjenica pročelnice Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Govori kakva je socijalna politika Grada Zagreba, koliko smo siromašni i zašto treba naučiti pecati.

Zašto volite Zagreb?

Zato što sam cijeli život tu. Volim taj grad od rođenja i ne mogu opisati što osjećam kada se odnekud u njega vraćam. Puno sam putovala i spoznaja da stižem u Zagreb uvijek je neopisiva. Tu nije samo riječ o njegovim građevinama, jer grad umnogome čine ljudi pa mi je utoliko draže što mogu reći da Zagreb ima i dušu.

Imate je i vi. Zagorka ste…

Po mami sam Zagorka i od nje sam pokupila upornost, a po tati sam dišpetna Dalmatinka.

U kojem ste kvartu odrastali?

Prvo na Knežiji, potom Staglišću, a na koncu sam se skrasila u Novom Zagrebu. Udata sam, imam sina Nou koji uskoro kreće u prvi razred.

A suprug?

Suprug Željko je u istom zvanju socijalnog radnika što je nekada sreća, a nekad ne. Dobro je što može razumjeti sve, odnosno zna kakav je posao u kojem se susrećete sa različitim i teškim ljudskim sudbinama. Jer, biti socijalni radnik poziv je koji ne možete ostaviti u uredu. Nosite ga kući htjeli ne htjeli, a i ne možete samo tako iza sebe ostaviti životne probleme ljudi. Imam suprugovu podršku kao i on moju. Potpora smo jedno drugom, brine(mo) se za dijete, živimo, radimo, opterećeni kreditima kao i drugi. Kao i u svakom braku ima onog lijepoga ali i poteškoća.

Gdje ste se upoznali?

O, to je ljubav iz studentskih dana!

Kakav je Zagreb bio tada, kakvim ga pamtite?

Uvelike pamtim sretno djetinjstvo, bliskost ljudi kakve danas na žalost nema u takvoj mjeri. Sjećam se da su roditelji više bili zajedno, češće se odlazilo nekud. Nije bilo takve jurnjave kao danas kada nedostaje vremena za sve, nemalo i za djecu. Kada me pitate što pamtim – pa svakako redove za kavu i prašak! Čekalo se na to u dugim redovima jer tih je artikala tada manjkalo.

Danas je drukčije?

Da, moje dijete na sreću ne oskudijeva, jedinac je i ima …

Svega?

Djeci je danas puno toga dostupno pa ih zato, čini mi se, teže možete i oduševiti.

U vašem je djetinjstvu bilo drukčije?

Bilo je. Imala sam zaista sretno djetinjstvo, prekrasnu obitelj, ljubav roditelja, grad koji volim i u kojem mi je bio doživljaj kupiti hot-dog na tadašnjem Trgu.

Što vam još navire u sjećanja?

Recimo, ne sjećam se da je u gradu tada bilo puno osoba s invaliditetom.

Kako to mislite?

Mislim da su bili u većem broju prisutni u našim životima, odnosno da im je grad bio pristupačan kao danas.

Zagreb ih ima deset posto?

Točno.

Koliko je učinio za tu kategoriju (su)građana, ali i one potrebite kako se to voli reći?

Zagreb je učinio veliki iskorak u cjelovitom poboljšanju politike prema osobama s invaliditetom. Razvijenost i kvalitetu jednoga grada određuje i suradnja s osobama s invaliditetom koja određuje prioritete. Donijeli smo u tom smislu strateške dokumente – njih četiri, a oni se itekako bave poboljšanjem života te kategorije sugrađana. Onaj od 2016. godine do 2020. obuhvaća primjerice segmente zapošljavanja, prijevoza… Ured za socijalu iznjedrio je za učenike odnosno studente s invaliditetom i stipendije, a dostupna je i pomoć obiteljima slabijeg imovinskog statusa. Postoji Savjetovalište za osobe s invaliditetom, zaživjela je Ustanova »Mali dom« za djecu s višestrukim oštećenjima, u aktivi je Studija izvodljivosti za URIHO koja se naslanja na europske fondove, snimka stanja je načinjena…

Godinam se priča o izgradnji novog objekta URIHO-a na Kajzerici.

Istina, ali puno je i zahtjeva u tom smislu koje valja zadovoljiti za što je potrebno vremena. S vremenom će se sve to ishoditi i »popeglati«. Ne zaboravite da Grad Zagreb ima veliki proračun, no i apetiti su značajni. Socijalna politika mu je itekako široka.

Kad smo kod toga, koliko smo siromašni?

Na nivou Europske unije za 2014. godinu prosjek je bio 17 posto a za Hrvatsku 19.

Devetnaest je posto siromašnih?

U riziku od siromaštva.

To nije malo.

Nije. Sve nam je teže postalo zadržati onaj srednji sloj stanovništva. Svrstava nas se u zemlje visoke stope rizika od siromaštva. Kod nas srednji sloj još uvijek postoji, ali nezaposlenost, visoka zaduženost građana razlog su da ta »srednja vrijednost« sve teže opstaje.

Što se čini da se stanje popravi?

Svima nam valja dati truda da se stanje (p)okrene na bolje! Zagreb iz proračuna u socijalne programe bilježi izdvajanja od 29 do 31 posto, u čega ulaze i pomoći najsiromašnijima, stanogradnja, URIHO i dr.

To je samo gašenje požara.

Jest, no daje nam to i mogućnost osmišljavanja programa nemalo i onih preventivnih. Olakšavamo život i tešku svakodnevicu našim sugrađanima jer svakome se može dogoditi teška životna situacija, ostanak bez posla, bolest, ovrhe… Naš ured osim što im pomaže pučkim kuhinjama sve aktivnosti i politiku usmjerava i na cjeloživotno učenje i prekvalifikaciju.

Po onoj biblijskoj – naučiti loviti ribu?

Svakako, jer te ljude koji su u mogućnosti, uključujući i beskućnike valja (po)vratiti na tržište rada, da se slikovito izrazim – valja ih naučiti pecati. A što se pučkih kuhinja tiče, njih je uvijek bilo i bit će ih. Na koncu imaju ih i najrazvijenije zemlje.

Kažu da je Zagreb najsocijalniji grad u Hrvatskoj?

Istina, ali o tome svakako trebaju nešto reći i oni koji su obuhvaćeni takvim programima, no Grad svakako daje šansu i potporu potrebitima. Mnoge sredine u Hrvatskoj to ne mogu osigura(va)ti svojim građanima, ali važan je i smjer kojim se ide jer svakome se, kako sam već rekla, može dogoditi splet nesretnih životnih okolnosti. Zato nam valja razvijati socijalni sustav koji će ljudima moći pomoći odnosno da(va)ti im određenu sigurnost. Treba razvijati aktivnu socijalnu politiku, organizirati na tu temu javne rasprave, uključivati sve spomenuto, osobe s invaliditetom, ali i druge sugrađane.

Od kud vama ta empatijska crta?

To je pečat koji čovjek dobije od doma. Ja ga otuda nosim jer kaže se jabuka ne pada daleko od stabla. Moja sestra, pravnica po struci, je čisti ratio, a ja sam u svom pozivu, eto – emocija. Svršila sam medicinsku školu, a u fazi svojeg odrastanja oduvijek sam htjela biti Majka Tereza. Zaljubljenik sam u svoj posao, pogodila sam profesiju, no to zapravo i nije profesija, to je životni poziv. Kada vam se još poslože dobro okružje u kojem radite, uvjeti i šef onda zaista imate razloga za sreću.

romana_galic_stoji

Romana Galić: Treba razvijati socijalni sustav koji će građanima davati određenu sigurnost

Osjete se u vama dobre vibracije?

Pa nadam se da u dva desetljeća mojeg rada i korisnici to osjete.

A kako se vi osjećate u Novom Zagrebu gdje živite?

Nerijetko kažem kako sam tamo uvijek gost jer veći sam dio života provela u starom Zagrebu.

Kakav vam je ovaj Novi?

Dobro je infrastrukturno izrastao. Puno je zelenih površina, ima dosta dućana, srednju školu, utrinsku tržnicu… Kad tamo idem uvijek se natovarim za cijeli tjedan.

Imate puno obaveza, majka ste, supruga, zahtjevan je posao koji radite pa kako sve stižete?

Nema tu puno filozofije, organiziram se, malo spavam, ali razmišljam i o vremenu koje čovjek mora odvojiti samo za sebe. O tome na poseban način govori i knjiga glazbenice Ivane Plechinger na čijoj sam promociji bila, a koja obrađuje neke teške životne trenutke odnosno vrijeme koje moramo posvetiti samo sebi.

Pruža li Zagreb takvog zadovoljstva? Je li mu kvalitetna kulturna ponuda?

Kako da ne! Počevši od adventskog programa koji je privukao značajan broj turista do Dana jagoda, Dana trešanja, oživjeli smo i Zagrebački Velesajam sa programom Auto Showa, gradu se vraćaju ljudi i duša. Nedavno me je posjetila prijateljica koju nisam dugo vidjela, i konstatirala je što sve dobroga od društvenih događanja imamo, a mi toga gotovo i nismo svjesni. Ne znamo se veseliti tome što imamo izbor! Trebamo se konačno prestati gledati preko nišana i energiju usmjeravati u pozitivne stvari, trebamo se više cijeniti uključujući i ono što kao zemlja imamo. Različitosti nas trebaju spajati, a ne razdvajati.

Lijepo rečeno, ali što je sa starijim sugrađanima?

Grad smo i zemlja koja stari. Prije petnaest godina brojali smo među stanovništvom 14,3 posto starijih od 65 godina dok je po ažuriranim podacima iz 2011. godine udio starijih iznosio čak 17 posto. Nažalost, pratimo Europsku uniju po manje dobrim stvarima. Kada je o starijim osobama riječ, Zagreb tu radi na dva kolosijeka: trudi se podići kvalitetu života te kategorije žitelja ponajprije ustrojem gerontoloških centara, odnosno organiziranjem radionica plesa, likovnog, jezika, računalne obuke, vježbanja, izleta i drugih aktivnosti.

Je li to besplatno, tko sve može doći?

Je, besplatno je. Svatko se može javiti u najbliži mu gerontološki centar gdje će dobiti sve informacije kako se može uključiti u ponuđeno. Važno je samo da je riječ o starijoj osobi.

Surađujete li sa civilnim udrugama?

Svakako. S onim kvalitetnim ostvarujemo brojne aktivnosti, spomenula bih Udrugu Susjed susjedu pomaže. To je danas itekako svrsishodna udruga jer ljudi su se umnogome otuđili.

Da, nažalost. Ured ima i Odjel za populacijsku politiku?

Podupiremo koliko možemo i taj natalitetni segment pa za svako prvo dijete izdvajamo 1.800 kuna, za drugo 3.600, odnosno treće i svako sljedeće godišnje sveukupno dajemo 9.000 kuna. Na tragu toga i dalje provodimo aktivnosti kako bi se poboljšalo stanje.

Podržavate i stambenu politiku?

Svakih pet godina dajemo stanove u najam za korisnike iz socijalne skrbi a pomažemo i…

Žrtve nasilja?

Da.

Bilježite li još kakve aktivnosti?

Ima ih zaista puno, evo u studenom će Dom za starije i nemoćne na Lašćini dobiti i Odjel za korisnike s dijagnozom Alzheimerove bolesti. Radi se.

Uvelike, po onoj »iskoristi dan«?

Da, Carpe diem mi je omiljena izreka, kao i one »što te ne ubije ojača te« i »da je trebalo biti – bilo bi«!

Gotovo zaokružuju život.

Pa da. Osobno sam iz svake životne situacije, dobre ili loše puno toga naučila i uzela za sebe no, bolest i smrt oca umnogome me je promijenila i nakon toga sam – odrasla!

Ali nikad toliko da (ot)pustite svoju ljubav prema plesu?

O, jako volim plesati! Nekada sam se bavila trbušnim plesom, plešem i zumbu… Općenito ta me aktivnost oslobađa negativne energije. U nekim situacijama poželim izaći iz auta i malo zaplesati.

I prenijeti dalje dobar osjećaj?

Zar to nije lijepo?

Jest, osjećam dobre vibracije!

Komentari su zatvoreni