“Zagreb je moj grad”

Katica Sedmak, Potpredsjednica SABA RH
Glavna urednica „Glasa antifašista“

Je, moj je, moj grad. Moj Zagreb. Doduše, nisam ga kupila, nisam ga ni ukrala. Nisam ga ni našla. A nisu mi ga ni poklonili. Jednostavno mi je u srcu. Volim ga. Pa tu živim, tu se smijem. Tu tugujem. I radujem se. Tu pjevam i plešem. Tu su svi moji. Skoro svi. Tu je i sve moje. Skoro sve.

Zagreb – moj grad?
Moj? Možda da, možda ne. Ovisi.
Kad me pitaju: „Odakle si?“ obično ponosno kažem:“Slavonka. Od Vinkovaca“. Ne kažem: „Iz Zagreba“.
Ali vratih se prije nekog vremena iz inozemstva. Nije me bilo dva tjedna. Samo dva tjedna. Ili čak dva duga tjedna. Pa kad me tamo vani upitahu odakle sam, zastadoh, zamišljena, pogleda uprtog u daljinu i s puno nostalgije odgovorih:“ Iz Hrvatske. Iz Zagreba. Prekrasan grad. Moj grad.“
Je, moj je, moj grad. Moj Zagreb. Doduše, nisam ga kupila, nisam ga ni ukrala. Nisam ga ni našla. A nisu mi ga ni poklonili. Jednostavno mi je u srcu. Volim ga. Pa tu živim, tu se smijem. Tu tugujem. I radujem se. Tu pjevam i plešem. Tu su svi moji. Skoro svi. Tu je i sve moje. Skoro sve.
A kakav je Zagreb? Kako je biti građanin Zagreba?
Odgovor nije ni lak, ni jednoznačan. Ovisi o perspektivi iz koje gledate. Ako ste kojim slučajem stanovnik odavno raskopane, a još uvijek neuređene ulice, reći ćete da je Zagreb seledndra, puna rupa i blata. Jer ćete sav svoj jad i bijes sažeti u te dvije-tri riječi.
Ako ste dio onog užurbanog mnoštva, što glave uvučene u ramena svakodnevno putujete javnim prijevozom s kraja na kraj grada, u „špici“, dok vam se, za kišnog vremena, u cipele slijeva voda s tuđeg kišobrana, ni tad odgovor sigurno neće biti ljepši.
Ali, ako, kao ja, živite na periferiji punoj zelenila i imate vremena, bez opterećenja, prošeteti svojim kvartom i svojim gradom, doživjet ćete sasvim drugačiji Zagreb.
Dok Petrovaradinskom pruženim korakom grabim put Jaruna, na svoj redovni, gotovo svakodnevni đir i dišem punim plućima, ni ne sjetim se raskopanih ulica, prometne gužve, ni prepunih tramvaja.
Probude se sva čula. Hodam i uživam. Čujem cvrkut ptica. Čujem čak i tišinu. Miriše svježe pokošena trava. Uberem poneki cvjetak na nasipu. Za susjedu. Voli prirodu, no, boli je noga pa ne može sa mnom. A bi. Rado. Znam.
Nekoliko koraka dalje šumi Sava. Mutna od kiše. A sobom nosi mulj, granje i nečiju tugu, isplakanu uz obalu.
Al’ je zato nebo vedro. Plavo. Oprano. A sunce nasmijano. I kao da se dive sebi, i nebo i sunce, ogledajući se u bistrini jarunskog jezera.
A galebovi tek!!! E, to trebate doživjeti. U jednom trenu, svi do jednog, njih na stotine, bešumno plutaju površinom jezera. A onda, nenadano, kao na mig, svi uzlete, izvedu svoju čarobnu, masovnu piruetu i u punom zaokretu opet slete na vodu, stotinjak metara dalje.
A uz obalu labudovi. Neki nepoznati klinci, ljubitelji prirode, hrane ih zelenom salatom. Stojim, gledam i guštam.
To je moj grad. Moj Zagreb. Mjesto gdje pjevam i tugujem. Gdje živim i životu se radujem.

Komentari su zatvoreni