Zagreb bi mogao dobiti Muzej medija

Zagreb bi mogao dobiti Muzej medija

Foto: HND

Na Britancu već svi znaju da Lovrić otkupljuje stare novine, pa neki od trgovaca pokušavaju nabiti cijenu. „Ne plaćam svaki traženi iznos, tu imam neke svoje kriterije. Kad sam jednog trgovca odbio zbog previsoke cijene, iskreno je zavapio – pa kome ću ja to prodati? Tu nema tržišta jer stare novine zbilja nikoga ne zanimaju osim mene“, smije se Lovrić

Po uzoru na vrlo posjećeni Newseum u Washingtonu i Zagreb bi mogao dobiti Muzej medija. Inicijator projekta je Nada Zgrabljić Rotar, pročelnica na Odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija i glavna urednica časopisa Medijska istraživanja, koja je uspjela sakupiti ekipu entuzijasta te dobiti podršku dijela institucija.

Početkom 90-tih u Zagrebu je postojala velika mreža Roma koji su sakupljali stari papir. Neki od ljudi koji za mene već godinama posvuda traže prva izdanja uspjeli su od romskih sakupljača otkupiti dio novina koje su već bile na putu prema reciklaži“, prisjeća se Lovrić akcije spašavanja hrvatske kulturne baštine.

Ideju je dobila radeći sa studentima novinarstva. Shvatila je da oni nikad nisu vidjeli Feral tribune ili Vjesnik, jer ih nemaju gdje vidjeti, pa čak ni na internetu. U planiranom bi se muzeju zato mogao pratiti razvoj hrvatskih medija od prvih novina do radija, televizije i interneta, vidjeti onodobna tehnika, čuti glasovi legendarnih spikera i novinara te pogledati ili poslušati neka arhivska emisija. Kao i u Newseumu, predviđeno je puno interaktivnog sadržaja i mnoštvo digitalizirane građe. Ideja je došla do ministarstva kulture, podrška je stigla iz HAZU i Vijeća za elektroničke medije, a partner u projektu je Hrvatsko novinarsko društvo. U realizaciji se računa i na sredstva iz fondova EU.

Dragocjena zbirka

Jedan od članova inicijalne skupine je Branko Lovrić, nekadašnji novinar i direktor Večernjeg lista, koji već 40 godina skuplja naslovnica prvih brojeva hrvatskih novina. Ta zbirka, koja sada broji više od 2000 naslovnica, trebala bi biti važan temelj budućeg muzejskog postava. Ima tu vrlo vrijednih primjeraka, uključujući prvi broj Kraglskog Dalmatina, koji su još 1806. u Zadru tiskale francuske vlasti na hrvatskom i talijanskom jeziku. U zbirci je i prvijenac Gajevih Novina Horvatzkih iz 1835., prvih koje su izlazile samo na hrvatskom. Lovrić u zbirci ima i prve brojeve novina Zora dalmatinska, Agramer Zeitung, Luna Agramer Zeitschrift

Kao početni korak prema nekom trajnijem rješenju za svoju zbirku planira izložbu probranih naslovnica. „Moja zbirka bi mogla biti prvi element tog muzeja, a izložbom ćemo zainteresirati javnost. Uz nju se može napraviti katalog s pričom o genezi hrvatskog novinarstva i time započeti priču o muzeju. Prethodno sve ono što sam kroz godine sakupio treba sortirati i sistematizirati, a upravo sada je pravi trenutak za taj posao, jer nema više tako velikog priliva materijala. Primjerice, na sajmu antikviteta na Britanskom trgu sada u dvije nedjelje nađem jedan primjerak, sve je to već probrano i postaje rijetko“, kaže Lovrić.

U najboljim vremenima, početkom 90-tih, znao je dobiti čak i po stotinu naslovnica prvih brojeva u jednom danu. „Ljudi su se tada prestali bojati i počeli su nuditi stare novine, iz razdoblja prije 1945. Osim toga, došlo je puno doseljenika koji su u svojim stanovima zatekli novine i bacali ih. Srećom, u Zagrebu je tada postojala velika mreža Roma koji su sakupljali stari papir. Neki od ljudi koji za mene već godinama posvuda traže prva izdanja uspjeli su od romskih sakupljača otkupiti dio novina koje su već bile na putu prema reciklaži“, prisjeća se Lovrić akcije spašavanja hrvatske kulturne baštine.

Do starih novina na Britancu

Naš sugovornik je oko sebe vremenom stvorio cijelu mrežu stručnih ljudi koji ionako, tragajući za vrednijim predmetima, obilaze razne tavane, podrume, zagrebački buvljak na Jakuševcu, pretražuju odbačene stvari iz kuća i obiteljske zbirke koje se rasprodaju. Zamolio ih je da pritom pogledaju i ima li tu kakvih zanimljivih tiskovina. Kad nalete na stare novine, jave mu se. Dok razgovaramo u Lovrićevoj kući u Samoboru, zove ga netko od njegovih ljudi. „Uzmi, samo uzmi, mislim da to nemam“, kaže a potom i objašnjava: „Zvao je jedan od mojih ljudi, oni zbog moje zbirke kopaju po hrpi starih novina pa sam odlučio od njih otkupiti sve prve brojeve, čak i one koje već imam, da ne bi izgubili motiv za taj posao“.

Na Britancu već svi znaju da Lovrić otkupljuje stare novine, pa neki od trgovaca pokušavaju nabiti cijenu. „Ne plaćam svaki traženi iznos, tu imam neke svoje kriterije. Kad sam jednog trgovca odbio zbog previsoke cijene, iskreno je zavapio – pa kome ću ja to prodati? Tu nema tržišta jer stare novine zbilja nikoga ne zanimaju osim mene“, smije se Lovrić.

Procjenjuje da je dosad sakupio najmanje 70 do 80 posto prvih naslovnica hrvatskih novina i časopisa. „Kad u literaturi nađem neke popise, vidim da imam pretežni dio hrvatskih novina. Skupljam na jedini mogući način, u rinfuzi, dakle ono što se nađe na terenu. Zbog oskudne literature u potrazi se ne mogu pretjerano osloniti na objavljene podatke o prvim brojevima“, kaže.

Kod starijih izdanja uglavnom se služi knjižicom Hrvatske novine i časopisi Ive Hergešića te knjigom Povijest novinstva Hrvatske Josipa Horvata, ali u svojoj zbirci ima i neke novine koje nitko ne spominje. Na osnovi te zbirke napravit će dosad najpotpuniji popis novina koje su izlazile u Hrvatskoj, iako ni on neće biti potpun. „Svi znamo za ona veća izdanja, ali neke su novine trajale samo jedan broj, neke su ostale nezabilježene jer su bila u privatnim izdanjima, bilo je samizdata, rukom pisanih fanzina…O njima podataka nigdje nema“.

Partizanska glasila

Što je Lovrićev Sveti gral u potrazi za starim naslovnicama?

„Ponosan sam što imam prvi broj Večernjeg vjesnika iz 1957., preteče Večernjeg lista, ali nažalost nemam prve brojeve drugih dvaju stožernih listova novije Hrvatska, nastalih kao partizanska glasila – Vjesnika, tiskanog na Petrovoj gori i Slobodne Dalmacije, tiskane na Mosoru. Za Vjesnik i ne znam postoji li neki sačuvani primjerak“.

Vjesnik-partizanski

Ravnopravno skuplja i ustaške, i partizanske i četničke novine, a najteže nabavlja emigrantski tisak, iako je ta izdavačka scena bila vrlo bogata. Nije lako kompletirati ni ustaški tisak, jer je nakon sloma NDH dokumentacija uglavnom završila u Historijskom arhivu u Beogradu. U svojoj zbirci ima i Narodni glas koji je 1945. izdala Marija Radić, udovica Stjepana Radića – taj prvi ujedno je bio i posljednji broj, jer su ga komunističke vlasti ubrzo zabranile.

„Imao sam ideju skupljati i sve zadnje brojeve, bilo bi dobro vidjeti cijelu priču, kako je krenulo, a kako završilo, mogla bi se napraviti komparacija i vidjeti koji su put neke novine za svog trajanja prešle. Međutim, to je skoro nemoguća misija. Prvi broj se obično reklamira i na njemu piše broj jedan, dok se zadnji broj tek iznimno najavi, obično se samo ugasi, pa nikad ne znate držite li u rukama baš zadnji ili postoji još neki broj iza. Na zadnjem ne piše da je zadnji, a literatura je tu još oskudnija nego po pitanju prvih brojeva.“

Do muzeja možda postupno

Na pitanje zašto skuplja samo prve brojeve, objašnjava: „Najveća vrijednost moje zbirke je što ona prikazuje koncentrat nečijeg velikog truda, ideja, genijalnosti, razloge pokretanja. Okupilo se nekoliko ljudi i oni su kreirali proizvod. Nikad više se ne ulaže toliki trud kao za prvi broj, jer to je sukus jedne silne energije. Ja na to ne gledam povjesničarski nego novinarski i nije mi bitno iz koje su godine neke novine – meni su sve jednako vrijedne.“

Prije nekoliko mjeseci počeo je skenirati naslovnice svoje zbirke, sortirati ih i sistematizirati, no to je vrlo zahtjevan posao, pa dogovara da mu u tom poslu pomogne Styria, izdavač Večernjeg lista, novina u kojima je proveo radni vijek.

„Spreman sam ustupiti vlasništvo nad tom zbirkom, oko koje će se formirati interna Styrijina zbirka u koju bi ušli svi primjerci njihovih izdanja – Večernjeg lista, Poslovnog dnevnika i 24 sata, kako uvezani godišnjaci tako i digitalizirani materijali. Styria je već počela proces digitalizacije dijela svoje građe, a sve to skupa trebalo bi naći mjesta u budućem muzeju. Dio moje zbirke može se ostakliti i trajno izložiti i koristiti se u izložbene i edukativne svrhe. Bilo bi još bolje u taj muzej premjestiti i nekadašnji Vjesnikov arhiv, koji se sada čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Moja zbirka prvih brojeva se ne može komercijalizirati, ali korištenje digitalnog arhiva moglo bi se naplatiti i tim novcem plaćati održavanje muzeja“, predlaže Lovrić.

No koliko je ideja o muzeju medija realna? „Profesorica Zgrabljić Rotar je vrlo prodorna i vjerujem da ćemo uspjeti, pa makar u nekoj skromnijoj varijanti. Muzej medija može biti i odjel nekog od postojećih muzeja, a oni su već iskazali interes za moju zbirku.“

(Saša Paparella / HND)