Zablude kreacionista

Zablude kreacionista

Nemogućnost stvaranja života igrom slučaja samo je jedan argument pristalica kreativnog dizajna

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Kada čovjek napiše znanstveno-popularnu knjigu o postanku života na Zemlji, a usto je i urednik rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu koji je tu knjigu izdao, što ima logičnije i običnije nego napisati nešto na tu temu u toj rubrici. No dobro, da ne držim čitatelja dalje u neizvjesnosti (jer što kemija ima s postankom života, a još manje s kreacionizmom), napisao sam stručni članak o kemijskoj kombinatorici. Naime o tome koliko se različitih aminokiselina može povezati u lanac od tri, pet, deset članova. Već za malo duži lanac dolazimo do astronomskih brojeva, a što da kažemo za lanac od 100 ili 200 aminokiselina koliko ih obično imaju molekule proteina.

Svakome s malo soli u glavi posve je jasno da alfa-lanac molekule hemoglobina, sa 141 povezanom aminokiselinom, nije mogao nastati slučajno. Od 20 aminokiselina koje izgrađuju proteine može se napraviti 20141 = 10183 proteina, tj. polipeptidnih lanaca te dužine, a to je tako velik broj da izmiče svakoj usporedbi. Od početka svijeta, stvaranja Zemlje, proteklo je „samo“ 1,4·1017 sekundi, pa da se svake sekunde odabere milijardu, bilijun… molekula – hej, nismo se još približili ni ne znam kojem korijenu broja 10183.

 Ako dakle nijedan funkcionalni polipeptid (protein) nije mogao nastati slučajno, netko ga je morao stvoriti. Kako to (očito) nije bio čovjek, onda je to bio Bog, a možda su u tome (smatraju neki) imali prste i neka druga razumna bića koja napućuju ovaj svemir. Kako bilo da bilo život je nastao i poslije se razvio nečijom kreacijom ili promišljenom namjerom (by intelligent design). Tako su nastali termini kreacionizam i inteligentni dizajn.

 No nemogućnost stvaranja života igrom slučaja samo je jedan argument pristalica kreativnog dizajna. U jednoj svjetski poznatoj knjizi doslovno piše: „Suprotno evoluciji, kada promatramo prirodu ne vidimo nove dijelove ili organe kako evoluiraju.“ I to je napisao čovjek (Ariel Roth) koji je bio ravnatelj Insituta za geološka istraživanja, a usto se već trideset godina bavi vezama znanosti i Bibilije, a vjerojatno i još koječim… Da ne povjeruješ!

 „Hrastovina nema vijeka“, kaže meni stolar. I doista: stotinu godina star stol iz hrstovine izgleda kao da je danas napravljen. Već pedeset godina dolazim pred istu stijenu, poznajem na njoj svaki nabor i ne vidim da se išta promijenilo. Iz toga izvodim očit zaključak da hrastovina ne trune, a stijene se ne troše. Nije tako, dakao: sve što postoji na ovom svijetu na kraju će propasti. Hrastovina će se pretvoriti u humus, a stijene u zemlju – no za to će trebati stotine (u slučaju hrastovine) i milijuni godina (u slučaju stijena). Isto je i s postankom te razvojem (evolucijom) života na Zemlji. Da bi život nastao trebalo je proteći skoro pola milijarde godina – onoliko vremena koliko nas dijeli od prve „eksplozije života“ u kambriju. A od te „eksplozije“ je proteklo 2500 puta više vremena nego što postoji čovjek kao vrsta na ovom planetu. (Kad bi čovjek bio star samo jednu godinu, kambrij bi nastupio u doba Perikla.)

 Jasno je: bilo je i više nego dovoljno vremena da se zahvaljujući selekcijskim mehanizmima (prirodnim odabiranjem) prvo stvori, a potom razvije život do današnjih oblika. Tko to ne vidi sličan je čovjeku koji kaže da je Zemlja ravna ploča jer mjesto na kojem stoji nimalo mu ne sliči na kuglu, loptu ili nešto slično. No tu logika ne pomaže. Živi svijet nije mogao nastati drugačije nego čudom Božjim.

 I uzalud je takvima pružati paleontološke dokaze (protiv kojih je doktor Ariel Roth napisao čitavu knjigu) jer ih oni neće i ne žele prihvatiti. Više vjeruju Bibliji nego znanosti. Još gore: bez ikakve ograde prihvaćaju Sveto pismo kao znanstveno djelo. Zašto to čine?

 Iz straha da će izgubiti vjeru u Boga, jednostavan je i jasan odgovor. A ako izgube vjeru u Boga izgubit će i vjeru u zagrobni život, a suočiti se sa smrću, pogotovo vlastitom nije lako, dapače vrlo je traumatično. S druge pak strane nedostaje im vizije da mogu uskladiti svoja vjerska uvjerenja sa znanstvenim spoznajama. Jer ako je Bog sve stvorio, stvorio je i prirodne zakone. Ako kiša pada po Božjoj volji (ili čudom Božjim) zašto svaki dan slušamo vremensku prognozu? Ako je kiša prirodna pojava, zašto bi postanak života i vrsta bila natprirodna? Zar samo zato što su biološke pojave kompleksnije i dugotrajnije od onih meteoroloških?

 Ne govorim protiv nego govorim za. Ne govorim protiv vjere, nego govorim za znanost. Ne treba bježati od onoga što se ne razumije, nego to, ono što se ne razumije treba nastojati shvatiti. Jedna od takvih stvari je i zakon evolucije koji – kako se sve više otkriva znanosti – djeluje u svemiru već 14 milijardi godina, od Velikog praska.

*POTPIS POD SLIKU

Naslovnica nedavno izašle knjige doktora Raosa o postanku života u izdanju Kemija u industriji/HDKI. Više o knjizi: http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/znanost/22685-sjecanje-na-djetinjstvo.