Žaba je potkovana

Žaba je potkovana

Iskustvo Hrvatske pokazuje: kada se netko ponaša kao žaba koja vidjevši da potkivaju konja i sam diže nogu, to vodi u neke davno izgubljene bitke

dr. sc. Viktor Simončič

“Dok vladaju amateri, stradaju proleteri” – „Narod gladuje, elita se raduje” (Parole s prosvjeda u Srbiji 2017.– svaka sličnost baš i nije isključena)

Viktor Simončič

Da se osjećam posramljen mnogim odlukama naših političkih elita nije novost. I nisam jedini. Poseban osjećaj posramljenosti je izbio kada je na TV-u Alvarez III. s desetak raznoraznih eksperata, javio kako je preuzeo restrukturiranje Agrokora. S pravom. Agrokor već dulje nije naš. Patološka gramzljivost, liječena je nemogućim zaduženjima. Igralo se na kartu da ako nekom dugujete 100 nečega da je to vaš problem, a ako dugujete milijun nečega da je to problem onoga kome dugujete. I bilo je sve OK, dok je igra igrana unutar naših granica. Sve je bilo lako u igri u kojoj su (i) najodgovorniji radili u korist gramzljivosti pojedinca, dobivši nadoknadu na brodu kojeg su održavali.

Rupe su se punile pogodnostima što u kreditima, što u poticajima, što u naturi. Kako na taj način rupe na brodu postaju sve veće posegnulo se za novcima drugih. Avaj, njima nije bila niti želja niti potreba da se ukrcaju u brod kojeg su održa(va)li na površini. Njih zanima nešto drugo, pa je odjednom promijenjena kapetanska kapa. Privremeno ju je dobio Alvarez III. Možda uskoro netko drugi. Baš me zanima kako će u prestrukturiranju tvrtke proći oni koji su političke usluge naplaćivali malim sinekuricama na brodu. Možda će njima i dalje biti sve OK, jer novoizglasani zakon možda i ne bi bio izglasan da nema upravo tih bivših, ali i sadašnjih koji brinu za svoje danas.

Gazda prošao lišo

Gazda prolazi lišo, što bi rekli Dalmatinci. Bankroti se kod nas samo kod malih pokrivaju privatnom imovinom. Možda bi ipak, kao nedavno u Sloveniji, kada je provjerom imovine kod jednog menadžera utvrđeno da mu imovina od 4.5 milijuna eura nije u srazmjeru s plaćenim porezom, određen porez od 1.5 milijuna eura. Vjerujem da je to kod nas nemoguće i da je plaćen porez i na dvore i na helikoptere. Ali, zar ne bi vrijedilo provjeriti? Tek umirenja radi.

Nije li vrijeme za veliku zabrinutost? Plašim se da bi kao kod Agrokora, nastavi li se amaterizam upravljanja državom i na razini države pojaviti neki novi Alvarez. Možda Alvarez IV.? Einstein je svojom teorijom pojasnio ako se netko ili nešto kreće brže od brzine svjetlosti da se onda vraća u prošlost, u stanje kakvo je nekada bilo. Bio je samo djelomično u pravu, jer se vraćati u prošlost može i ako se stoji u mjestu ili amaterski obavljaju državnički poslovi. Einsteinova teorija relativnosti je bila predmet fizike, a vraćanje u prošlost ako se amaterski bavi politikom je predmet naivnog shvaćanja »imati državu« na način »kako si pucati u zdravu nogu«.

Kombinacija Einsteina i amaterskog političkog djelovanja je sila koja sve stavlja u kružno kretanje. Tako je zbog složenog spleta okolnosti, s ovih prostora masovno iseljavalo prije 100 i više godina. Bogati su bili bogati a sirotinja sirotinja. Pojedinci, često stranci, su imali sve. Tako su stvorene mnogobrojne enklave naših ljudi širom svijeta. Onda je došlo do nacionalizacija i konfiskacija, pa je privatno vlasništvo postalo društveno. Pa su se gradili stanovi i tvornice. Ljudi su odlazili samo da zarade za veću kuću od susjedove. Onda je nadahnutost naroda za vlastitu državu, za državu »svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskome džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu« iznevjerena na najbešćutniji način. Zemlju dali drugima, i postali svoji na tuđem, hrvatska lisnica je iako tu u tuđim sefovima, a puška je na ramenu za druge.

I vraćamo se na stanje od prije više od 100 godina. Mladost i cijele porodice odlaze. Enklave niču u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj. Ostaje tko ne može drugačije i oni koji su obavili rasprodaju imovine i nacionalnog ponosa. Čujem, od onih koji su vani kako je nekada poteško biti Hrvat, posebno kada se pitaju kako je moguće da nam se događa što se događa, kako je moguće da političke elite umjesto da rade trče za praznim doktoratima, kako je moguće da najviše funkcije obavljaju prepisivači, kako je moguće da potonuće broda, kojem viri samo jarbol ne vide oni koji su do malo prije bili na brodu, a sada se iz sigurne daljine čude…

Iako kada se tone, mjesto u čamcu za spašavanje ima smisla samo ako negdje postoji čvrsto kopno … a naše kopno je sve više tuđe pa nitko ne baca pojas za spašavanje zabadava … imaju li oni u čamcu još nešto za ponuditi »tuđinima« ili su već sve (raspro)dali …

Licemjerje Zapada

Ovo nekome možda zvuči patetično. Meni ne. Meni liči na istinu siromaštva, koju bi lakše i alarmantnije mogao opisati autor Olivera Twista. Da je naći takvoga pa da se probudimo i razbudimo što prije i da iz ponora počinjemo novi krug prema dobrome. Što duže na dnu, manja šansa za oporavak. Predugo na dnu i povratak čak postaje nemoguć. Sve nas je manje, a uskoro nas možda neće biti dovoljno za novi pokuša »k boljemu«. Demokratski, visoko moralni i tako humanošću protkani Zapad je nemilosrdan prema onima koji padnu ili samo posrnu.

Svaki terorizam ne zaslužuje isti pijetet. Nijedan spomenik u Europi nije zasvijetlio u ruskim bojama za nevine žrtve sumanutog terorizma u ruskom metrou kao što su svijetlili za nevine žrtve u Francuskoj, Belgiji i druge (Brandenburška vrata nisu zasvijetlila). U Drugom svjetskom ratu je bilo poznato ono »za ubijenog okupatora stradalo je 100 domaćih«. Koliko Rusa treba nevino stradati da demokratski, visoko moralni i tako humanošću protkani Zapad prizna Rusku nevinu žrtvu kao i svoju?

Predsjednik Trump je naredio bombardiranje Sirije, jer oni navodno proizvode bojne otrove. On to navodno zna. Znali su oni navodno za to i kada se rasturio Irak. Znali, a nije bilo istina. Razorili državu i nikom ništa. Ako se pokaže, a čini se da je (možda) tako, barem prema tvrdnji suprotne strane, da Sirija ne proizvodi bojne otrove i da je bojne otrove možda bacio netko drugi, hoće li će to biti zadnje razaranje neke države temeljeno na insinuacijama temeljenih na laži bez kazne za zločine. Demokratski, visoko moralni i tako humanošću protkani Zapad nijemo podržava stradanja drugih, po njima valjda manje vrijednih. Po maksimi sto za jednoga? Imaju li ovako besčćutno bahata bombardiranja ikakve veze s valovima izbjeglica? S onima u Ameriku možda ne, ali s ovima preko Mediterana i Balkana do Europe vjerojatno da.

Čitam, kako se na Balkanu gradi ili planira graditi devet termoelektrana na ugljen. Jedini pravi energetski resurs koji imaju države regije. Iz EU-a poručuju kako ulaskom u EU termoelektrane neće biti rentabilne, jer će morati uključiti naknadu za CO2 emisije, pa će se morati zatvoriti. Trumpovo odbijanje Pariškog sporazuma i vraćanje ugljenu je za demokratski, visoko moralni i tako humanošću protkani Zapad izgleda OK. Poznato mi je da što je dozvoljeno Jupiteru nije volu (Quod licet Iovi, non licet bovi), ali ipak! Prošli tjedan sam imao plenarno predavanje na velikom skupu stručnjaka iz područja voda i otpada u Pirotu (Srbija). Spomenuo sam ovu mogućnost. Predložio sam ima da priopće kako će onda oni u demokratski, visoko moralni i tako humanošću protkani Zapad tek kada amortiziraju troškove termoelektrana. Jer oni nemaju para da svatko dobije svoju vjetroelektranu, a i iskustvo Hrvatske pokazuje: kada se netko ponaša kao žaba koja vidjevši da potkivaju konja i sam diže nogu, to vodi u neke davno izgubljene bitke.

Poznata mi je ona da se savjet sluša tek kada dolazi iz daleka. Pa kada moja i mnoga druga upozorenja ne prolaze kod nas (Marišćina, sisački uređaj za pročišćavanje, INA, …) u naivnosti vjerujem da mogu proći kod drugih. U krajnjoj liniji nekada smo bili zajedno pa zašto da nekadašnji sudržavljani moraju raditi iste ili slične pogreške? A zar stvarno vjerujete kako vjerujem da će kod njih upaliti upozorenje? Nisam naivan. Gotovo da ne postoji šansa da ne odole porivu da (kao žaba) dignu nogu. Pa i njima se kao i nama već dugo ne događa nešto dobro, a demokratski, visoko moralni i tako humanošću protkani Zapad zna s takvima. Ne da nas žedne vode preko vode, već da se mi pri tome i veselimo i vrebamo priliku da uđemo u Guinnessovu knjigu rekorda pod poglavljem »kako je žaba ipak potkovana«.

Ostavi komentar

*