Za volanom: Ferrari Testarossa (1988)

Za volanom: Ferrari Testarossa (1988)

Primjerak iz 1988. o kojem ovdje govorimo je potpuno tvornički, izuzev Capristo ispušnog sustava. Sve osim toga je na njemu izvorno, a prešao je tek nešto više od 28.000 kilometara. Ferrarijev majstor je upravo na njemu napravio kompletan servis, zamijenio većinu gumica, brtvi i remenja te podesio motor

Joelu Federu, novinaru MotorAuthorityja nedavno se ostvario san; uspio je na kratak test dobiti automobil o kojem je sanjario još u djetinjstvu. Pa evo kako on započinje svoj tekst: »Ja sam dijete 80-ih. To znači mnogo stvari, ali u svijetu automobila, to znači da sam vjerojatno na zidu imao niz postera superautomobila (autor ih naziva svojim junacima). Za mene, popis tih junaka na četiri kotača sastojao se od model: Porsche 959, McLaren F1, Lamborghini Countach, Ferrari F40, i naravno, Testarosse. Kažu da ne bi trebali voziti svoje junake. No nakon 29 dugih godina života na ovoj Zemlji, vozio sam samo jednog os svojih junaka automobila«.

Kratki sat povijesti

Model Testarossa zamijenio je Berlinettu Boxer, automobil koji se zapravo nikada nije prodavao u SAD-u, iako su neki primjerci pronašli put preko oceana tijekom vremena. Automobil je nacrtao Pininfarina, a proizvodio se od 1984. do 1991. godine. Za neke, on je označio kraj ručno izgrađenih Ferrarija i približavanje masovnom tržištu i brzo je postao Ferrari s najvećim brojem proizvedenih primjeraka.

Nekim Ferrari čistuncima nije se dopadao »ravni« dizajn, bez oblina. Pitali su se gdje je nestao Ferrarijev seksi dizajn.

No za mnogo dizajnerskih rješenja bilo je tu podvrgnuto svrsishodnosti. Bočne pruge izgledale su fenomenalno, ali one su tamo kako bi dovodile zrak u bočno postavljene hladnjake. Radijatori su postavljeni sa strane umjesto sprijeda u nastojanju da se izbjegne postavljanje cijevi za zrak oko automobila što je dovodilo do prevelikog zagrijavanja kabine kod starijih modela. Trkaće kotače s jednim središnjim vijkom koji su bili jedan od zaštitnih znakova marke zamijenili su uzorci s pet vijaka za model, što je također naljutilo Ferrari čistunce.

Pogon

Tijekom 1980-ih postići »stotku« za 5,4 sek. nije bilo šala. Takav rezultat postignut je zahvaljujući središnje montiranom 4,9-litrenom rednom motoru s 12 cilindara i 390 konjskih snaga s okretnim momentom od 490 Nm pri 4500 o/min. Snaga se prenosi na stražnje kotače putem mjenjača sa pet stupnjeva prijenosa i ograničenim diferencijalom.

Primjerak iz 1988. o kojem ovdje govorimo je potpuno tvornički, izuzev Capristo ispušnog sustava. Sve osim toga je na njemu izvorno, a prešao je tek nešto više od 28.000 kilometara. Ferrarijev majstor je upravo na njemu napravio kompletan servis, zamijenio većinu gumica, brtvi i remenja te podesio motor.

Iskustvo vožnje

Joel Feder navodi kako je bio potpuno spreman za probnu vožnju te je čak od prijatelja posudio bež laneno odijelo i obukao ljubičastu košalju s nekoliko otkopčanih gumbiju ne bi li pokazao dlake na prsima. A cipele? Obukao je nautičarske cipele, sve kako bi se što više približio osjećaju 1980-ih. Preuzeo je preklopni ključ i zabava je započela.

»Hodao sam oko auta i zaključio. To je to – to su prave 1980-e. U glavi mi se počele vrtiti naslovna pjesma iz serije Miami Vice. Rijetki koji su znali na što se spremam su me upitali hoću li se pretvarati da kod sebe ima kokain, no odaslao sam jasnu poruku: » Droge su loše, čovječe«.

Nakon otvaranja teških metalnih vrata upadate u »tobogan«. Vaša osjetila iznenada preplavi miris kože. On je svugdje. Upravljačka ploča je obložena njome, kao i pristojan dio panela na vratima i u središnjoj konzoli. Naravno, sjedala su također od kože. Sagnite se i ubrzo ćete ugledati kako se prostor za noge naglo sužava zbog položaja prednjih kotača.

S okretom ključa, uključuje se i elektronika. Ne, nema tu navigacije ni i Bluetootha, ali zato su tu prve generacije elektroničkih senzora i pokazivača. Neke stvari zuje. Nakon punog okreta ključa javlja se i 12-cilindraš. Odjednom ispaljuje promukao i brundav zvuk.

»Nakon što sam dao čvrsto obećanje da ga neću slupati, krenuo sam. Odmah sam osjetio da nema servo upravljač, ali s time nisam imao problema. Svakako, to je nešto što smeta pri sporoj vožnji i parkiranju, ali kad jednom postignete brzinu pruža izravniji osjećaj upravljanja, u većini situacija«, navodi Feder.

»Odmah sam odlučio da ću ga pustiti neka se prvo malo zagrije te sam se uključio na autocestu. Na krstarećoj brzini vožnja je, usuđujem se reći, normalna. Ne može se zamijeniti za Mercedes-Benz S-klase, ali sjedala su posve udobna i čine putovanje sasvim ugodnim. Ona su čvrsta i pružaju dobru potporu, ali nisu super-uska. Ona će upravo na pravim mjestima `zagrliti´ čovjeka srednje građe, kakav sam i sam. Brzo samo došao do svog izlaza i sišao s autoceste. Vozim se po gradskim ulicama da osjetim kako je to voziti Testarossu u svakodnevnim situacijama. Dođete na semafor, a ljudi bulje. Promilite kroz parkiralište i oni prema vama upiru prstom. Bio je posve dobar osjećaj vozikati se po gradskim ulicama brzinom od šezdesetak kilometara na sat«, opsiuje.

»Kada sam napokon napustio glavne prometnice počeo sam sporo. Uzeo sam vremena da se bolje upoznamo. Raspored težina je savršen i u zavoju imate osjećaj kao da je automobil posađen u tlo. S prebacivanjem brzina čuje se onaj metalni zveketavi zvuk – kling, klang. Taj će izmamiti osmjeh na lice svakom automobilističkom entuzijastu. Dvanaestcilindraš se okreće slobodno i brzo. Upravljač pruža dobre povratne informacije o tome što se događa s gumama i automobilom. Osjećam povezanost guma i ceste. Na 3.000 okretaja u minuti ispušni Capristo počne vrištati. Na 4000, a zatim 5000 javlja se vrisak koji je glazba za moje uši. Puštam gas i počinje mumljati kako broj okretaja pada. Kočnice su drukčije od modernih kočnica. S pritiskom pedale isprva se ništa ne događa. Odjednom kočnice počnu hvatati i to vrlo snažno. One su vrlo tvrde i daju nekakav drvenst osjećaj, ali vrlo snažno koče. Jasno je da su na visini zadatka za spuštanje ovog automobila s velikih brzina«, prepričava novinar.

Nije ga spriječilo što se vozi usred bijela dana da bi uključio svjetla na podizanje jer ipak je to automobil – junak.

»Gledam u podignuta svjetla i slušam vrištanje 12-cilindraša iza moje glave, dok mjenjač onako zvekeće i na trenutak mi se sve čini tako nestvarno… Kada sam vratio ključ sve što sam mogao učiniti je osmijehuti se«, zaključuje Joel Feder i dodaje: »Kažu da nikad ne bi trebao voziti svoje junake. Iz onoga što sam imao prilike čuti, s Lamborghinijevim Countachom to bi moglo vrijediti. No kada je u pitanju Ferrari Testarossa, moj instinkt mi govori da bi to mogli reći samo ljudi koji nikada nisu imali ključeve od ovog automobila u svojim rukama.«

(Joel Feder / MotorAuthority / Pripremio: Boris Jagačić)