Vrhunski borci u ringu

Vrhunski borci u ringu

Hrvatske elite i politički procesi (1)

Medijima i njihovoj  „eliti“ jedino je važno da pobijedi „njihov” kandidat pa makar se iz aviona vidi da je nesposoban i da će oko sebe okupiti isto takvu ekipu i vjerojatno upropastiti grad, općinu, županiju ili cijelu zemlju. Tu argumenti, znanje, stručne rasprave ne igraju nikakvu ulogu. Jedan analitičar je to dobro prokomentirao: „Sve to ukazuje da je ideologija u Hrvata još uvijek presudna. Utoliko je Hrvatska ispod razine ponašanja birača u modernim demokracijama u kojima je uvijek prvo pitanje kako stoji sa svakidašnjim životom, ekonomijom…”

Marijan Ožanić

U listopadu 2012. godine Amerika se pripremala za izbore. U završnici su se dva glavna kandidata ogledala u nekoliko debata pred milijunskim TV auditorijem. Bilo mi je potpuno nevažno tko će pobijediti, Barack Obama ili njegov izazivač Mit Romney. Bez obzira tko pobijedi odnos Amerike prema Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu biti će isti. Međutim ono što mi je bilo jako zanimljivo i jako poučno, to su bile njihove debate. To su bili „dvoboji“ dvojice vrhunski pripremljenih „boraca“ koji su pokazivali umijeće debatiranja, ponašanja, kretanja, govorenja, ali i vrhunsko znanje o  području o kojem su govorili. To je bio vrhunski show i na razini forme, ali i sadržaja. U većini tema imali su suprotna stajališta, ali su vrhunski opravdavali svoje stavovi i vješto napadali stavove protivnika. Spremni za svaki potez protivnika, imali  su pripremljene odgovore na postavljena pitanja i čvrsto definirane stavove potkrijepljene mnoštvom podataka.

Naravno, ne trebamo očekivati da su  i jedan i drugi stručnjaci za sva područja iz kojih su dobivali pitanja ili da su se pripremali sjedeći dane i noći u nekakvim sveučilišnim ili senatskim knjižnicama, okruženi hrpom knjiga u kojima su pod svjetlom stolne lampe tražili mnogobrojne podatke. To su za njih napravili mnogobrojni stručni timovi, ekipe briljantnih profesionalaca koji su obrađivali brojna stručna područja, analizirali sva moguća pitanja, predviđali sve moguće situacije i pripremali na njih odgovore. Predsjednik i njegov protivnik pripremali su se „bubajući“ iz pomno pripremljenih sažetaka i analiza i predloženih zaključaka i stavova. Čak me sada manje zanima što su govorili, ali u njihovoj ležernosti  i odgovorima vidjelo se da iza svega stoji mnogo truda, muke, učenja, pripremanja i njih i njihovih timova. I novinari koji su sudjelovali u toj debati bili su vrhunski pripremljeni profesionalci i kroz izbor pitanja i kroz analizu i komentare i odgovora i nastupa kandidata u „dvoboju“.

U vrhunskoj predstavi svi su sudionici bili vrhunski, jer su svi znali da su kriteriji kojim će svi biti ocjenjivati vrlo strogi, neovisno o simpatijama novinara prema bilo kojem kandidatu. Letvica koju su morali preskočiti da bi dobili dobre ocjene bila je postavljena jako visoko.

Za koga se američki kandidati pripremaju

Naravno, ne smijemo imati iluzija. Većina američkih birača debatu predsjedničkih kandidata shvatila je kao jedan TV show i sigurno nisu većinu od toga razumjeli niti ih je previše zanimalo. Razumjeli su neke najjednostavnije poruke koje su im servirane.  Američki, kao i naši birači, reagiraju iracionalno, ne na temelju nekih ozbiljnih analiza i ocjena kandidata i njihovih stavova i uvjerenja, već samo na temelju površnog dojma koji kandidat ostavlja na njih. Njima su već kroz filmove, TV i ostale medije tako dobro „ispeglali“ mozak da djeluju poput „zombija“ koji niti ne razmišljaju već se njima upravlja putem medijskih mašinerija. Čuveni američki profesor i guru menadžmenta dr. Ichak  Adizes prije izbora, 6.10.2012 na svom blogu s temom Policy Issues: Obama’s Leadership Style predvidio je Obaminu pobjedu zbog sljedećih razloga:

On je bolji govornik od Romneya, u govoru ima stanke na pravim mjestima, pomiče ruke na način koji prati njegove riječi. Njegova je intonacija savršena i mijenja se u skladu s tim što govori. Čak, ako i koristi „blesimetar“ to nećete ni primijetiti. Tako je vješt govornik da izgleda kao da spontano govori osobi koja sjedi kraj njega. Mnogo je simpatičniji, više relaksiran i mnogo se smije. Po podiju se kreće kao da pleše. Kraj njega se osjećate ugodno, on je topao, ne djeluje stresno, ponaša se kao da je već pobijedio. Romney, s druge strane izgleda hladan, ne osjeća se ugodno u svojoj koži, previše se trudi da se svidi. Često izgleda kao da recitira govor koji je netko drugi napisao. Izgleda mnogo manje  autentičan nego Obama. Ako sam u pravu i ako forma nadvlada suštinu, mnogi će glasati za Obamu,  a da nemaju ni malo pojma što on zastupa i što misli napraviti.

Iz ovog teksta se uopće ne može  zaključiti da je riječ o predsjedničkim kandidatima koji bi željeli biti najmoćniji ljudi na svijetu. Prije bi se moglo pomisliti da se opisuju neki TV voditelji ili popularni glumci u sapunicama. A taj tekst pokazuje što vodeći američki intelektualci misle o američkim biračima, ali i pokazuju što misle o demokraciji.

U prvoj debati predsjedničkih kandidata prenošenoj na TV davne 1960.godine, u kojoj su sudjelovali Richard Nixon i John Kennedy, nije Kennedy pobijedio zato što je imao bolje programe i predstavio bolju viziju Amerike, već zato jer se Nixon znojio pred TV kamerama, bio je prehlađen i nisu ga dobro napudrali prije nastupa. Uostalom, ogromna većina radio slušatelja koji nisu gledali nastup smatrali su da je Nixon bio bolji. A 2000. godine je Al Gore promijenio svoju frizuru da više liči na Reaganovu, jer je mislio da će time dobiti više glasova. I kada su 6.studenog 2012. birači izašli na izbore pobijedio je Barack Obama, baš kao što je profesor Adizes i predvidio.

Ako prosječni birač stvarno ne razumije većinu toga što kandidati u debatama pričaju, a brojke, trendovi i analize koje iznose su mu dosadni, zašto se američki kandidati tako pripremaju? Zašto im je važno da dobro odgovaraju na pitanja novinara voditelja i da pokažu više znanja, uvjerljivosti i više liderskih osobina od protivnika?

Oni se pripremaju zato, jer žele ostaviti dobar dojam na američku „elitu“ – intelektualnu, financijsku, gospodarsku i ostalu – koja ih sluša, ocjenjuje, komentira i poslije kroz medije oblikuje mišljenje one većine koja će odlučiti na izborima. Ta elita je dobro obrazovana, pametna, moćna i (što je najvažnije) stalo joj je toj eliti je stalo do Amerike i onoga što ona predstavlja. Ta elita razumije i gospodarstvo, politiku, kulturu, povijest i znanost, zbivanja u društvu, trendove razvoja, odnose u svijetu i interese Amerike. Mi možemo misliti što želimo o tome koliko oni stvarno poznaju Europu, Iran, Libiju, Hrvatsku ili uopće cijeli svijet kojim žele vladati, eksploatirati ga ili mu biti policajac, ali oni na svijet gledaju iz „kuta Amerike“ i američkih interesa. U toj eliti ljudi imaju različita mišljenja, različite stavove, ali svima je jedno zajedničko, oni su Amerikanci koji zastupaju američke vrijednosti i američke interese i Amerika im je važnija od cijelog svijeta (naravno uz novac oko kojeg se sve vrti i koji je smisao funkcioniranja Amerike).

I na temelju toga ocjenjuju svoje kandidate, svoje političare.

A kako se pripremaju hrvatski političari?

Odmah u početku možemo reći – većina naših političara se jako malo ili uopće ne priprema. Odnosno, takav dojam ostavljaju. Primjera za to ima bezbroj, a možemo se samo sjetiti slučaja iz prošle godine, kada su bili prosvjedi na Jakuševcu, zagrebačkom naselju kraj velikog odlagališta smeća. Prosvjednici su tražili da k njima dođu političari da ih upoznaju s problemima i da se konačno nađe rješenje. Došlo je nekoliko mladih, važnih političara. Odmah se vidjelo da su došli potpuno nepripremljeni, nisu imali  pojma o čemu se radi, nisu znali odgovoriti niti na jedno pitanje. Susreli su se s ljudima koji se s problemom smeća bore već desetljećima i svaki  od Jakuševčana mogao bi „obraniti doktorat iz ekologije“. Mladi političari rekli su im par fraza pred TV kamerama, odmah se pokupili i otišli. Doći pred ljude i razgovarati o ovako složenom problemu potpuno nepripremljen, to znači totalno podcjenjivati svoje potencijalne birače. Takvih primjera ima bezbroj na svim razinama.

Zašto se ponašaju tako i kako je to moguće? Tako se ponašaju u prvom redu zato, jer su političari uvidjeli da se na izborima ne pobjeđuje niti znanjem, niti sposobnošću, niti dobrim programom, pa što bi se uopće trudili.  Kada sam jednom mladom ambicioznom političaru koji se planirao kandidirati na izborima, htio malo razjasniti pojmove iz gospodarstva, poduzetništva i razvoja proizvoda, on i njegov tim su me gledali jako sažaljivo. A u sebi su mislili: „Što je ovaj dosadan, što nam to priča, kome to treba…“. Poslije sam na TV-u slušao kako u razgovoru s novinarima lupa nevjerojatne  gluposti, a novinari su mu povlađivali.

A drugi, možda najvažniji razlog što se političari uopće ne pripremaju za svoje nastupe, ne uče i ne obrazuju se jest u tome što u Hrvatskoj nema intelektualne elite koja bi mogla ili željela, ili joj je stalo do toga da stručno ocijeni što netko govori, predstavlja ili zastupa. I koja bi kroz medije stručno i argumentirano zastupala određene stavove, borila se za njih i obrazlagala ih, raspravljala o njima i sudjelovala u raspravama o važnim temama. U medijima ili kroz medije se brane „svoji kandidati“ ili napadaju „protivnički kandidati“. „Našim kandidatima“ je sve dozvoljeno pa uopće nije važno što govore, a protivnici su „neprijatelji“ pa zastupaju pogrešne stavove bez obzira što govore. Argumentirana debata koja je, bez obzira na sva strašna zastranjivanja, bila temelj razvoja zapadne civilizacije od antičkih vremena, kod nas je potpuno nestala. Demokracija se temelji na čuvenoj Voltaireovoj izreci iz XVIII. stoljeća: „Ne slažem se s onim što kažete, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete”. Svaki totalitarizam najprije to načelo izbaci van upotrebe. Nedavno smo vidjeli nevjerojatnu eskalaciju netolerantnosti, vrijeđanja, poziva na zabranjivanje govora i na izbacivanje neistomišljenika s posla. Takvu eskalaciju agresivne netolerancije ne pamtim od 1971. (kada sam pored ostalog dobio s pendrekom po leđima na Jelačić  placu). I što je najstrašnije u toj netolerantnosti su prednjačili mladi ljudi.

Na hrvatskim izborima presuđuje ideologija, a ne kandidat

Medijima i njihovoj  „eliti“ jedino je važno da pobijedi „njihov kandidat“ pa makar se iz aviona vidi da je nesposoban i da će oko sebe okupiti isto takvu ekipu i vjerojatno upropastiti grad, općinu, županiju ili cijelu zemlju. Tu argumenti, znanje, stručne rasprave ne igraju nikakvu ulogu. Jedan analitičar je to dobro prokomentirao: „Sve to ukazuje da je ideologija u Hrvata još uvijek presudna. Utoliko je Hrvatska ispod razine ponašanja birača u modernim demokratskim sredinama kojima je uvijek prvo pitanje kako stoji sa svakidašnjim životom, ekonomijom i slično”, dodajući kako je očito da kod birača pretežito odlučuju svjetonazorske, a ne odrednice iz svakidašnjeg života. Birači izabiru svoje kandidate, iz „svog svjetonazora“ bez obzira što se lako može već u početku uočiti da su nesposobni. Ili jednostavno ne izlaze na izbore (a to je 50% biračkog tijela), što je jedan oblik revolta prema toj izbornoj tehnologiji.

U Hrvatskoj se javnost previše bavi političarima, a jako malo ozbiljnim problemima koji razaraju društvo. Ljudima se čini, prema onom što vide, da se politikom može svatko baviti, da je to nešto razumljivo i dostupno svima. Međutim, političari imaju moć kojom mogu djelovati i na pozitivan i na negativan način i zbog toga imaju veliku važnost, bez obzira što o njima mislimo. I ako nešto želimo učiniti, ako želimo promijeniti stanje u društvu kojim nismo zadovoljni,  trebamo se uključiti, na ovaj ili onaj način. Ako ništa drugo trebamo politički proces razumjeti.

O tome govorim iz kuta čovjeka koji se nikada nije bavio politikom, niti u „onom“ niti u „ovom“ sustavu. Uvijek sam se bavio „ozbiljnim“ poslovima,  razvojem i proizvodnjom strojeva, proizvodnim i tehnološkim procesima, inovacijama i razvojem proizvoda i sustava. To su poslovi za koje treba mnogo znanja, truda, iskustva i mnogo uloženih godina da možeš reći da nešto znaš. Tehnika je poseban svijet, poseban „rezervat“ u kojem se zna tko je bolji, koji više zna i taj uživa posebno poštovanje. Za nas Končarevce Siemens je bio uvijek uvaženi pojam konkurencije i prema Siemensovcima smo se odnosili s velikim poštovanjem. I kada smo razvijali neki novi proizvod, motor, generator, lokomotivu, uvijek smo si postavili cilj, moramo biti bolji od Siemensa. Rijetko je koji inženjer moje generacije bio u Partiji. U zadnjem desetljeću komunizma čak smo na članove Partije gledali s podcjenjivanjem i ismijavali smo ih.

Ja sam u „ono“ vrijeme znao da ne mogu biti direktor, jer nisam bio u Partiji, ali moje mišljenje i mišljenje mojih kolega se na području tehnike uvažavalo. Zanimljiv je slučaj ispričao prof dr.Tomislav Klemen o gradnji prvih velikih transformatora od 400 KV (400.000 volti). Tadašnji direktor Marković je potpisao licencni ugovor s ASEA-om, jer tako veliki transformator KONČAR još nije nikada proizveo. Naši projektanti transformatora su se pobunili i rekli: „To mi možemo sami napraviti“. Marković im je rekao da par dana promisle i neka se onda  jave. Kada su inženjeri zajedno s prof. Zlatkom Plenkovićem, direktorom Instituta preuzeli rizik, Marković je razvrgnuo licencni ugovor i KONČAR je počeo graditi najveće transformatore, što je bio veoma veliki izazov.

(Međutim, ne smije se zaboraviti da je i u vrijeme 80-tih, kada smo mislili da se društvo počelo otvarati i pomalo demokratizirati,  i dalje djelovala UDBA, a ortodoksni marksistički praksisovci su dominirali humanističkim i društvenim znanostima. Sada su ti isti ortodoksni komunisti postali „demokrate“ i djeluju kao profesori na fakultetima ili su kolumnisti u novinama.)

U današnjoj Hrvatskoj dominiraju ljudi koji nisu nikada ništa u životu, u realnom svijetu ozbiljno radili i oni nas stalno uvjeravaju da „mi ne znamo ništa napraviti, da mi nemamo dobrih stručnjaka, nemamo ni dobrih menadžera ni dobrih poduzetnika“.  Ja vjerujem da je u svijetu u kojem oni žive stvarno tako. Ali u „mom svijetu“ ima mnogo vrhunskih stručnjaka, vrhunskih menadžera, sposobnih ljudi  i posebno mnogo mladih poduzetnika i mnogo mladih briljantnih ljudi. To su ljudi koji cijene rad i znanje i poštuju ljude oko sebe.

I to su ljudi koji mogu pokrenuti Hrvatsku.

(Nastavak slijedi)

 


 

 

Komentari su zatvoreni