Vrednovanje znanja spojivo s očekivanjima

Vrednovanje znanja spojivo s očekivanjima

Ako se ima na umu da se vrednovanje stečenoga znanja koristi kako bi se sustavno popravila nastava (a ne ocijenilo učenika), onda što više informacija imate o tome što ne radi (ili ne radi dobro), to vam je lakše to i popraviti

U Americi kažemo »Assess to improve, not prove!«, što znači da bi vrednovanje znanja trebalo biti spojivo s očekivanjima, ali i razumljivo učeniku (i učitelju/nastavniku i roditelju). Time se manje posvećuje pozornost »razinama« znanja, a više konstruktima koje čine to znanje. Na primjer:

FORM

– student can apply proper tenses in IF CLAUSES

– student applies punctuation correctly

– student uses vocabulary at (5th) grade level

– student uses adjectives to describe characters, etc.

OBLIK

– učenik primjenjuje odgovarajuće glagolsko vrijeme u pogodbenim rečenicama

– učenik pravilno upotrebljava interpunkciju

– učenik upotrebljava vokabular na razini 5. razreda

– učenik koristi pridjeve za opisivanje likova itd.

CONTENT

– student connects materials in the story to a real life situation

– student analyzes relationships between characters in the story

SADRŽAJ

– učenik povezuje sadržaj iz priče sa stvarnom životnom situacijom

– učenik analizira odnose između likova u priči

Boris Vilić

Mjerenjem takvih očekivanja može se razviti nastavni plan i program kojim bi se popravile »rupe u znanju«. Isto tako i učenik i roditelj mogu točno vidjeti gdje je učenik pogriješio čime se smanjuje i subjektivnost pri ocjenjivanju. Izrazi poput: »samostalno«, »složene strukture« ili »širok vokabular« prilično su subjektivne ideje koje onemogućavanju usporedbu znanja u jednoj školi u odnosu prema drugoj. Ako se ima na umu da se vrednovanje stečenoga znanja koristi kako bi se sustavno popravila nastava (a ne ocijenilo učenika), onda što više informacija imate o tome što ne radi (ili ne radi dobro), to vam je lakše to i popraviti. Zamislite da ustanovite da učenici kod pojedinoga učitelja/nastavnika uvijek postignu izvanredne rezultate prema pojedinim očekivanjima… Pa tko ne bi htio znati kako to on radi? Isto tako, ako učenik zna (prije ocjenjivanja) kako će biti ocijenjen, lakše mu je postići željena očekivanja.

Isto se tako može napraviti kurikulna mapa tako da se odredi kada se određeni dijelovi kurikula uvode, gdje se prakticiraju, a kako se ocjenjuju. Na primjer:

IF CLAUSES

5. razred – introduce through readings, explain use of tenses, have students practice, (INTRODUCE)

6. razred – teach “If I had a hammer,” assign practice quizzes (PRACTICE)

7. razred – assign writing that incorporates If Clauses, ask students to use If Clauses in oral arguments (ASSESS)

KONDICIONALI

5. razred – učenje kroz čitanje, objasnite uporabu vremena, potičite učenike na vježbu naučenog, (UVOD)

6. razred – poučavati “Ako sam imao čekić”, dodijeliti vježbe kvizova (PRAKSA)

7. razred – dodijeliti pisanje koje uključuje pogodbene rečenice, zamolite učenike da koriste kondicionale u usmenim argumentima

U takozvanim »vertikalnim« predmetima (Engleski, tj. materinski jezik, Matematika, Informatika, Biologija…) time se može vidjeti gdje je »zapelo« i pomoći onim nastavnicima čiji učenici zaostaju u određenim područjima. Takvim se pristupom omogućava da očekivanja postanu »dinamična« te se svake godine unapređuju. (Primjerice, očekivanja iz 5. razreda za nekoliko godina postaju očekivanja u 4. razredu, a ne kao ovaj statični konstrukt u Cjelovitoj kurikulnoj reformi Borisa Jokića koja je barem 20 godina iza naprednoga odgojno-obrazovnoga sustava.)

Zato je za mene poražavajuće što se hrvatskome školstvu pristupa sasvim drugačije. Američko se školstvo jako promijenilo nakon »No Child Left Behind« reforme koja je bila jako slična CKR-u. I dan danas (na sveučilištima) osjećamo posljedice propale reforme koja je u svojoj namjeri bila plemenita, ali jednostavno nije funkcionirala. Novi pristup da se kroz konstantne analize utvrdi gdje je pristup nastavi bolji (gdje učenici brže uče, gdje lakše uče itd.) imaju rezultat da učenici brže i bolje napreduju kroz kurikul. Danas se uči gradivo u 6. razredu osnovne škole koje se prije 5-6 godina učilo u u 7. razredu. A gdje ćemo tek biti za 20 godina?

Ova nova generacija (poslije No Child Left Behind) čak je i pomaknula rezultate na Scholastic Aptitude Test (SAT), što je test pripremljenosti za visoke studije, i to čak za 80 bodova (od maksimalnih 1600), što znači ako je prosjek bio 1050 bodova, a sada je 1130. Usto se izrazita darovitost razvija, a ne guši (kao u CKR-u). Isto tako, učitelji i nastavnici koji rade na analizama zajedno pronalaze bolja pedagoška rješenja za probleme s kojima se suočavaju. I kada su vidjeli kako to funkcionira (i uvjerili se kako i koliko to poboljšava nastavu), svi su sada – kako bismo u Americi rekli – »On board«.

Boris Vilić, dekan

College of Continuing Studies, Rider University

2083 Lawrenceville Road, Lawrenceville, NJ 08648, USA

Ostavi komentar

*