Virtualni svijet i opasno otuđivanje čovjeka

Virtualni svijet i opasno otuđivanje čovjeka

Nameće se misao da je virtualni svijet toliko otupio suvremenog čovjeka da više ni u stvarnom svijetu ne zna drukčije reagirati nego – pukim pasivnim gledanjem, kao da se sve odvija na nekom ekranu, a ne u njegovu stvarnom svijetu, i da je najveća akcija u tomu – zabilježiti taj trenutak, da ne prođe tek tako nego da se snimi, da se pošalje u medije, na još veće gledanje / U povijesti su postojali pokreti čovjekova povratka onoj izvornoj, netaknutoj prirodi, a sad bi valjda trebalo pokrenuti povratak čovjeka sebi samom…

Razgovarao: Boris Jagačić

Paralelno s ekonomskom, naše društvo pogađa i sve dublja kriza morala i vjere. Kakvu ulogu u tome ima neoliberalni društveno-politički  model, ali i mediji i moderna tehnologija te zašto je Katolička crkva, prema posljednjem popisu stanovništva, izgubila značajan broj vjernika, dio je tema o kojima smo razgovarali s dr. sc. Katicom Knezović, docenticom na Katedri za filozofiju i sociologiju Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ova teologinja glavna je urednica „Nove prisutnosti“ – časopisa za duhovna i intelektualna pitanja, koji izdaje Krščanski akademski krug, koji je nedavno obilježio 10 godina postojanja.

dr. Katica Knezović

dr. Katica Knezović

Rado bih da svatko u svom području djelovanja, u svom domu, u svom životu otvori vrata duhu optimizma, duhu povjerenja u sebe sama, u one kojima je okružen, a vjernici i povjerenju u Duha Božjega, da sa svakim novim danom sunce izlazi, pa i onda kad ga ne vidimo, i da se ima smisla zauzimati za ono dobro i pozitivno – jer ono uvijek ima zadnju riječ

Nedavno se u New Yorku dogodio šokantan slučaj kada se čovjek pokušavao popeti na stanicu podzemne željeznice nakon što ga je jedan muškarac gurnuo na tračnice i nitko mu nije želio pomoći. Jedan je očevidac, štoviše, hladnokrvno sve fotografirao. Nedugo zatim ponovio se sličan slučaj. Nakon toga moramo se zapitati što se to događa s ljudima i čovječanstvom općenito?

Doista šokira činjenica da je veliko mnoštvo ljudi svakodnevno izloženo istoj takvoj opasnosti. Čini se da je čovjek u velegradu postao izloženiji pogibeljima neko nekad u divljini prirode. Ako pustimo po strani napadača i žrtvu te okolnosti koje su dovele do toga, što sve valja istražiti, ostaje pitanje reagiranja odnosno nereagiranja okoline.

Nameće se misao da je virtualni svijet toliko otupio suvremenog čovjeka, posebice u gradskim sredinama, da više ni u stvarnom svijetu ne zna drukčije reagirati nego – pukim pasivnim gledanjem, kao da se sve odvija na nekom ekranu, a ne u njegovu stvarnom svijetu, i da je najveća akcija u tomu – zabilježiti taj trenutak, da ne prođe tek tako nego da se snimi, da se pošalje u medije, na još veće gledanje.

Utješno je u svemu ovomu samo to da u ljudi još uvijek izaziva zgražanje to što unesrećeniku nitko nije priskočio u pomoć kao i ogorčenost zbog snimatelja kojem je očito bilo važnije napraviti fotografiju nego li barem pokušati pružiti ruku spasa. U povijesti su postojali pokreti čovjekova povratka prirodi, onoj izvornoj, netaknutoj, a sad bi valjda trebalo pokrenuti povratak čovjeka sebi samom, onomu izvornom, humanom u njemu, onom samo njemu svojstvenom kao razumnome biću.

U kojoj mjeri za sve rašireniju otuđenost ljudi možemo okriviti društveno-politički sustav? Nemilosrdni neoliberalno-kapitalistički model svakodnevno unosi strahovanje za golom egzistencijom u živote milijuna ljudi koji postaju potpuno zaokupljeni sobom i vlastitim problemima…

Pada mi na pamet misao našeg nobelovca Ive Andrića, da je gubiti teško dok se ne izgubi sve, jer se na preostalom može mjeriti veličina izgubljenog. Egzistencijalni strah je shvatljiv i razumljiv, ali ne i opravdan. Ako čovjek zna za što živi, onda mu nikakav neoliberalno-kapitalistički model neće moći nametnuti strah koji će ga toliko paralizirati da više ne razaznaje načelo dostojanstva ljudske osobe.

Koliko su za takvo stanje krivi mediji i uznapredovala sveprisutna tehnologija, koju preuzimamo bez ikakvih zadrški, a koja nas postupno „robotizira“ agresivno se uvlačeći u svaku poru naših života?

Krivca se može tražiti posvuda – i to je jedna od suvremenih pošasti – ali svaka tehnologija ima neki prekidač, neki daljinski upravljač. Čovjek je još uvijek taj koji prihvaća ili ne prihvaća svoju „robotizaciju“. Uputa za uporabu je otisnuta na svakom proizvodu, ali je pojedinac taj koji odlučuje hoće li je i kako slijediti. Volja pojedinca je odlučujuća – kamo je i kako usmjerena, a njezina izdržljivost (da ne kažem upornost) ovisi o cilju koji joj je postavljen. Nitko nikad ništa nije postigao, a da za to nije bio dobro motiviran.

U filmu The Naked Jungle legendarni C. Heston je, glumeći vlasnika plantaže kakaovca, izjavio kako u džungli čovjek nema imena, a jedini važeći zakon je onaj o preživljavanju. „U džungli, čovjek je samo još jedna životinja“, kazao je. Ne postaje li naš svakodnevni okoliš svojevrsna civilizacijska „džungla“ u kojoj počinju vrijediti ista pravila?

Upravo smo i počeli razgovor s tim suvremenim opasnostima kojima je današnji čovjek izložen u velegradovima više nego u nekoj divljini. Mediji nas revno izvješćuju o raznim oblicima nasilja koje ljudi doživljavaju u svojoj sredini. A sve više isplivava na površinu da su pojedinci i posegnuli za nasiljem jer više ne pripadaju nekoj zajednici – ni obiteljskoj, ni mjesnoj, ni radnoj, ni prijateljskoj… – upravo zato što više nisu doživljavali nikakvu pripadnost nekoj sredini, bilo im je svejedno hoće li tamo nekim neznancima nanijeti nasilje. Sami su bili bezimeni, a nasiljem eto postaju ime, pa makar i ozloglašeno.

Nažalost, kršćanske vrijednosti pojedinaca počele su se doživljavati kao njihove slabosti. Kako biti i ostati kršćaninom u takvim okolnostima?

Ne pada mi na pamet ni jedna kršćanska vrijednost koju bi se doživljavalo kao slabost. Ako se, primjerice, skrb i zauzetost za bližnje, darežljivost prema potrebnima, pošteno izvršavanje obveza i dužnosti u čemu se ne laže, ne krade, ne ubija… smatra kršćanskim vrijednostima, onda ne vidim kako bi to pojedincu koji se tako vlada moglo biti gledano kao slabost. Možda će ga tko smatrati nesnalažljivim ako mu okolnosti „nude na pladnju“ da se lako domogne bogatstva, a on se ne povede za tim, ali taj će čovjek zacijelo znati – i pred sobom i pred drugima – opravdati zašto tako živi.

Mala smo zemlja koja se i dalje iscrpljuje raznim podjelama. Skorašnjim pristupanjem EU trebat ćemo povratiti zajedništvo želimo li se napokon okrenuti budućnosti te postati konkurentni i ostvariti prosperitet. Kako to postići? Može li tu Crkva odigrati značajnu ulogu…

Crkva jest zajednica, ali zajedništvo je plod Duha Svetoga koji vodi Crkvu i ona je utoliko Crkva, dakle zajednica, ukoliko se daje voditi od tog Duha Svetoga. Povijest svjedoči o pojedincima koji su doista bili vođeni Duhom Božjim, stvarali su zajedništvo, prekoračivali granice, uklanjali podjele i uz njih su nastajale zajednice koje su ga u tom nasljedovale, čineći tako mnogo dobra – i u Crkvi i u svijetu. A ostajale su znakom i oazom ljubavi sve dok je u njima doista vladao taj isti Duh. Često zaboravljamo da Crkva nisu samo pripadnici tzv. hijerarhije, nego baš svi pojedinci, od najmanjeg krštenika do onih najstarijih. Svatko je pozvan surađivati s Duhom, a koliko mu to uspijeva, biva lako otčitano na plodovima koji iz toga izrastaju.

Prema novim podacima Državnog zavoda za statistiku, Katolička crkva izgubila je 200 tisuća vjernika u odnosu na 2001. godinu, a primijećen je znatan porast broja ateista. I naš uvaženi teolog Tonči Matulić u svojoj je novoj knjizi Nevjera i vjera u četiri oka konstatirao da je nevjera utjelovljena u našoj civilizaciji i da njezin utjecaj raste. U čemu Crkva griješi? Može li ona adekvatno odgovoriti na novonastale okolnosti i ovakvo ozbiljno osipanje vjernika?

Duboko sam uvjerena da nitko nije otišao iz Crkve ili ostao u svom ateizmu zbog nekog Crkvenog institucionalnoga djelovanja ili nedostatka toga djelovanja. Vjera je poput iskre – ili je skočila ili nije! Pojedinac kojeg je upalila iskra nekog vjernika, ostaje upaljena baklja i s nje će dalje iskriti, znao on to ili ne. Na svakom je vjerniku da se trudi oko svoje baklje, da bude upaljena i da iskri, a milosti Božjoj prepušta na koga će, kad i kako pasti iskra. Hijerarhijska Crkva, sve njezine službe – pozvani su na to da Duha (baklju!) ne trnu, nego da ga raspiruju koliko god im je u njihovim sposobnostima dano.

Mise su često svedene na ceremoniju, bez pravog sadržaja, odnosno hrane za dušu po koju su vjernici došli. Njemački teolog Eugen Biser predvidio je da će Crkva koja nije terapijska prije ili kasnije nestati. Kako vi gledate na to?

Isus je za sebe rekao da nije došao zbog zdravih, nego zbog bolesnih. Ako vjernik odlazi na misu iz uvjerenja da tamo dobiva „hranu za dušu“ i da bez te hrane ne može živjeti kao vjernik, onda će on na svakoj misi naći tu hranu – jer nju daje Bog sam. Možda će mu koji put „ovitak“ u koji je upakirana ta hrana biti manje privlačan, ali Duh se ne da varati. Vjernici bi, po Kristovoj riječi, doista trebali biti „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ – ili riječima Eugena Bisera – terapeuti čovječanstvu koje je izmučeno nevjerom (ovdje nevjeru razumijem kao čovjekovu upućenost na sebe samog, samo na svoje snage). To je stvarna zadaća i golemi izazov svim vjernicima današnjice – bez obzira kojoj vjeroispovijesti pripadali.

Hrvati su se velikom većinom (86 %) deklarirali kao katolici. Koliki je udio stvarnih, praktičnih vjernika, a koliko ih je tu zbog nekakve tradicije i forme?

Tradicija i forma imaju svoj smisao – one su poput posude koja daje oblik tekućini, a katkad i boju, i omogućuju joj da se ne razlije, ali je odlučujuća tekućina, njezina kakvoća. Dobro bi se bilo zapitati: Čime se napajaju oni koji sebe drže katolicima? A to treba svatko zapitati sebe i sebi posvijestiti pitanje: Za čim žeđa moje biće i čime zapravo želim utažiti tu moju žeđ?

Crkva se bori s nedostatkom kadrova. Svećenicima su postali i ljudi koji svoju dužnost doživljavaju kao posao, a ne kao poziv. Svjedoči tome i skandalozni slučaj fra Šime Nimca koji je iscurio u javnost. Može li se (i mora li) unatoč manjku kadrova napraviti njihovo snažnije „filtriranje“?

Svakom pozivu treba pristupati sa strahopoštovanjem, a posebice prema svećeničkom (i redovničkom). Osjetljiva je to biljka – ako je isklijala i izrasla ne znači da će odoljeti i svim nevremenima. Treba se za nju neprestano brinuti i njegovati je. Mnogima se dogodi da ih vihor života dohvati i „raščerupa“. Nadam se da odgojne strukture u Crkvi imaju dovoljno Duha Božjega, iskustva i mudrosti da brojnost svećeničkih kandidata ne pretpostavljaju dostojanstvu toga poziva i dostojanstvu svakog pristupnika.

Koliko dobro stoji Crkva u Hrvata po pitanju vjerodostojnosti?

Toliko dobro koliko stoji vjerodostojnost svakog njezina pripadnika, svakog onog koji se naziva Kristovim imenom.

Krajem prošle godine Kršćanski akademski krug i njegov časopis „Nova prisutnost“, čija ste glavna urednica, obilježili su 10 godina postojanja. Možete li nam ukratko predstaviti Krug i njegov časopis?

Časopis je najjednostavnije predstaviti tako da čitatelje pozovem da barem prelistaju naših dosadašnjih 26 svezaka na Hrčku (http://hrcak.srce.hr/nova-prisutnost). Budući da smo časopis za intelektualna i duhovna pitanja, kao pluridisciplinarni i pluriperspektivni časopis – jedini takve vrste u nas – otvoreni smo za raznoliku suradnju na koju srdačno pozivamo sve zainteresirane, posebice znanstvenike i istraživače na različitim područjima, kao i sve stvaratelje pisane riječi. Kršćanski akademski krug je 2003. utemeljila skupina vjernika laika nakon jednog takov većeg susreta na razini Katoličke crkve u nas. Predvodnici su bili u tom osnivanju akademik Ivan Supičić i pravnik Željko Mardešić, javnosti više poznat kao sociolog religije, najčešće pod imenom Jakov Jukić.

Započeli smo novu godinu. Imate li kakvu poruku koju biste tim povodom željeli odaslati našim čitateljima?

Rado bih da svatko u svom području djelovanja, u svom domu, u svom životu otvori vrata duhu optimizma, duhu povjerenja u sebe sama, u one kojima je okružen, a vjernici i povjerenju u Duha Božjega, da sa svakim novim danom sunce izlazi, pa i onda kad ga ne vidimo, i da se ima smisla zauzimati za ono dobro i pozitivno – jer ono uvijek ima zadnju riječ.

 

Komentari su zatvoreni