Vesna Kljajić: Vlast se nije pretrgla da zaštiti novinare

Vesna Kljajić: Vlast se nije pretrgla da zaštiti novinare

Naši ljudi u kvartu vole gradonačelnika Milana Bandića, jer je on prvi gradonačelnik koji je nešto učinio za naš kvart. Gradonačelnici prije njega su nas uglavnom zaobilazili, pa čak i otvoreno vrijeđali, poput izvjesne gospođe koja je ljudima u lice rekla da »naše naselje treba srušiti«

Razgovarala: Snježana Kratz

Novinarka Vesna Kljajić za ZG-magazin govori o svom životnom putu – zašto je morala napustiti svoju Vojvodinu, kako je završila u novinarstvu te zbog čega Milana Bandića vole u Kozari boku. Kljajić upozorava i na stanje u hrvatskom novinarstvu i kakav je položaj novinara u Hrvatskoj. Otkrila je i kako se proveo novopečeni bogataš koji je vlasnika zemljišta u Kozari putevima nagovarao na prijevaru…

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim… Ne znam zašto ga volim!? Pariz mi je ljepši, Budmpešta veselija, London raznovrsniji, ali Zagreb je nekako moj i stvarno ne znam reći zašto ga volim. Volim ga zato što je taj grad moja ljubav i kao što svaka prava ljubav nema logično objašnjenje, tako ni moja ljubav prema Zagrebu nema definiciju niti jednoznačan odgovor. Zagreb volim zato što je on moj dom.

Odrastali ste u Vojvodini?

Odrastala sam u gradiću koji se zove Bačka Topola i nalazi se na pola puta između Subotice i Novog Sada. Topola je u vrijeme moga odrastanja bila napredna sredina, europskog štiha, nimalo provincijalna. Trenirala sam jahanje, išla u glazbenu školu i na dramsku sekciju. Nakon prva dva razreda usmjerenog srednjoškolskog školovanja (završila sam »šuvaricu«),usmjereni dio svoga školovanja završila sam u Novom Sadu i stvarno mi je bilo super. Uglavnom sam se kretala u društvu koje je, kao i ja, voljelo kazalište i klasiku. U školi smo s profesorima raspravljali o predstavama i koncertima koje smo gledali i,uopće, bilo je to vrijeme neopterećeno ikakvim problemima. Uvijek sam bila odlična učenica i pomagala sam onim slabijim, koji me se i danas sjećaju, pa je svojedobno i nastala anegdota kada sam dala iskaz haaškim istražiteljima o jednom ratnom zločincu, koji je, naravno, odmah naručio difamaciju i mene i svih ostalih svjedoka. Tako su prvo pitali tog »najistaknutijeg ekstremista« što ima reći protiv mene, a on je odgovorio: »da nije bilo Vesne, ja nikad ne bih završio osnovnu školu.«

Zbog čega ste napustili Vojvodinu?

Meni je veoma žao što sam morala otići iz Vojvodine, odnosno, što sam praktički protjerana. U svoj grad sam se prvi puta vratila nakon petnaest godina i razočarala se! Ulice pune rupa, prazni lokali, konjske zaprege po cestama. Tkogod je mogao otići, otišao je. Ja sam očekivala Bačku Topolu iz mog sjećanja, a zatekla sam zapušten grad.

Kakvim pamtite Zagreb iz prvih susreta s njim?

U Zagreb sam prvi put došla 1980. godine na susret s ocem, koji je tada došao iz Njemačke sa svojom ženom. Dan je bio sunčan, bilo je proljeće, Zrinjevac prekrasan, a moj brat i ja te otac i maćeha oduševljeni susretom. Mislim da sam se tada zaljubila u Zagreb i odlučila da ću kad-tad živjeti u njemu, iako sam te jeseni trebala početi studirati u Beogradu. Oduševio me stari zagrebački štih, blizak mojoj Vojvodini, purgerski govor koji sam savršeno razumjela, jer smo i mi u Vojvodini govorili i njemački i mađarski.

Kako vam je proteklo mladenaštvo i studiranje?

Kao što sam već rekla, studirala sam u Beogradu i stanovala u Studentskom gradu. U početku mi se stvarno bilo teško naviknuti na ljude koji su me napadali zbog frizure, oblačenja i stila (nešto mi je ovo poznato – ha, ha…), dok me u Novom Sadu ili u mojoj Bačkoj Topoli nitko nije ni pitao zašto izgledam kako izgledam. Ali, s druge strane, Beograd je u to vrijeme pružao neviđene mogućnosti za afirmaciju u krugovima koji su vas zanimali. Jačala je rock scena, iako je primat držalo Sarajevo, meni su se više sviđali Azra, Parni valjak, Smak, Idoli… Obožavala sam Top listu nadrealista, a Bijelo dugme mi je bilo pomalo dosadno, osim tu i tamo neke pjesme. Ali, moj idol bila je Slađana Milošević. Mogli ste jeftino dobiti ulaznice za bilo koju predstavu ili koncert, a i sam Kulturni centar Studentskog grada imao je sve bolje sadržaje. Voljela bih opet obići Studentski grad i vidjeti mjesto gdje sam živjela šest godina. Nadam se da se ne bih razočarala kao pri prvom susretu s gradom u kome sam odrasla.

Živite u Kozari boku. Kakav je to zagrebački kvart? Dušebrižnici ga često kude.

Živim u Kozari putevima. Svojedobno sam svoju kuću mijenjala s nekim ljudima koji su se željeli preseliti u Srbiju, kako bi bili bliže kćerima koje su tamo živjele. Tu kuću nitko nije htio ni kupiti ni mijenjati, mnogi su dolazili, ali rezultata nije bilo. Prvi puta sam u Kozari puteve došla 1994. godine. I u svoju sadašnju kuću se, kao i godinama ranije u Zagreb, zaljubila na prvi pogled. Kozari bok i puteve volim zato što se ljudi tamo druže. Zato što ne moram zaključavati vrata kada odlazim od kuće, zato što susjedi paze na moje pse kad sam na putu. Imamo tramvaj, gradski autobus prolazi kroz naselje, a zatvaranje kanalizacijskog kanala podiglo je cijenu nekretnina. Imamo dobru povezanost s centrom grada u kome smo za dvadesetak minuta, imamo i trgovačke centre, dom zdravlja, školu, vrtić i igrališta. Priželjkujemo još jedino poštu. Kada sam ovdje doselila prije 22 godine, nismo imali vodovodnu mrežu, dobar dio naselja nije imao kanalizaciju, a ni elektro mreža nije bila dostatna.

Sjećam se da smo i Božić i Novu godinu dočekivali s nestancima struje, jer je mreža bila preslaba za broj potrošača. Sada je sve to dovedeno u red. To više, jer naši ljudi u kvartu vole gradonačelnika Milana Bandića, jer je on prvi gradonačelnik koji je nešto učinio za naš kvart. Gradonačelnici prije njega su nas uglavnom zaobilazili, pa čak i otvoreno vrijeđali, poput izvjesne gospođe koja je ljudima u lice rekla da »naše naselje treba srušiti«. Sada provodimo kraju proces legalizacije, a i tu je bilo cirkusa, primjerice, kada je jedan novopečeni bogataš pokušao otkupiti svu zemlju na kojoj su naše kuće. Vlasnik zemljišta kod koga je banuo i iznio mu »mudru ideju« da bi mu platio veliku svotu da ljude kojima je ranije prodao parcele, a ovi se nisu na njih uknjižili, jednostavno – prevari – potjerao ga je iz svoje kuće.

Novinarka ste koja se nemalo bavila politikom. Ciljano ste u taj »sektor« ušli ili se spomenuto naprosto životno dogodilo? Danas ste na Sportskoj televiziji, kakvo je ozračje tamo?

U političko novinarstvo sam ušla slučajno. Nekoliko godina sam pratila poljoprivredu i konjički sport, putovala i upoznavala ljude, sve dok nije započelo »sve što jest«. Ispostavilo se da je netko pomno vodio računa tko je koje nacionalnosti i tko se negativno izrazio prema Miloševiću. Pa se tako došlo u situaciju da iz redakcije odeš kao jedan od vodećih novinara, a ujutro dođeš kao državni neprijatelj. Od nečega se moralo živjeti, pa smo se snalazili. Ja sam u početku pisala za Večernjak, a kada su uslijed rata prekinute sve telefonske i druge veze s Hrvatskom, tekstove sam slala preko Mađarske. Poslije me Bela Tonković pitao bi li uređivala Glas ravnice, glasilo vojvođanskih Hrvata. Pristala sam i to radila sve dok se 1996. godine nisam definitivno preselila u Zagreb i počela raditi u dopisništvu Glasa Slavonije. Danas na Sportskoj televiziji pratim lokalnu zajednicu, klubove, osobe s posebnim potrebama…

Kako ste došli na televiziju?

Na televiziji sam završila također slučajno. Aleksandar Stanković, koji je svojedobno radio na radiju i ja smo uvijek sjedili zajedno na presicama u Ministarstvu vanjskih poslova. Jednom mi je rekao da će dobiti televizijsku emisiju, a onda me i pozvao da mu budem gošća u prvoj. Kod njega sam gostovala pet puta i izuzetno ga cijenim. Jednom sam pak išla u Sabor intervjuirati Dražena Budišu. Na ulasku me bila presrela ekipa Noćne more pokojnog Željka Malnara, i Jaran koji je radio anketu s pitanjem »Ko je ukjo slike?« Stala sam i vrlo detaljno mu odgovarala, kada je iz Sabora izašao Ivo Sanader koji je s nekim nešto pričao na mobitel. Jaran mu je tada uperio mikrofon, a Sanader je tom nekom s kim je razgovarao rekao: »Zovi me kasnije, imam jako važan intervju!« Onda u tu priču uleti Budiša i pita: »Je l’ znate vi gdje sam ja svoj auto ostavio?« Prilog je završio sa scenom u kojoj Budiša stoji ispred Sabora, ogleda se lijevo i desno i pita: »Gdje sam ja? Gdje sam ja?« Nakon nekoliko dana od tog susreta pozvao me Jumbo, Malnarova desna ruka i pitao hoću li im doći u emisiju. Naravno da sam pristala. A kako je prva emisija bila dobro prihvaćena u širokim narodnim masama Željko Malnar me pitao hoću li dolaziti svaku subotu i dovoditi im goste. I ta divna suradnja trajala je punih dvanaest godina.

Od Malnara sam naučila puno i o televiziji i o životu. Nakon njegove teške i prerane smrti, imala sam svoju emisiju na Z1 televiziji, ali je suradnja prestala kada je Pevec grupa kupila Z1 televiziju i od mene zatražila da plaćam za emitiranje svoje emisije 100.000 kuna mjesečno. Naravno, bila je to ponuda koju nisu ni očekivali da prihvatim. Ispraćena sam tada na žalost, zlobnim osmijehom Velimira Bujanca koji je okosnica i glavna zvijezda te televizije, pa im stvarno i ne treba smetati. Dakle, nakon ispraćaja sa Z1 televizije, susrela sam direktora Sportske televizije koji mi je predložio da za tu televiziju, radim projekt sporta u lokalnoj zajednici, što sam i prihvatila.

Čime se konkretno bavite?

Pratim televizijskim prilozima djecu i sportaše amatere, kao i osobe s posebnim potrebama. Odlazim u sve sredine. Primjerice, za našeg posjeta skupi se cijelo selo i kažu »došla televizija!« Ne možete tada zamisliti radosna lica djece koja nam pokazuju što su naučila u sportu, koliko su napredovali. U malo poznatim selima nailazite na svjetske talente u šahu, u romskim naseljima intervjuiram djecu koja kažu da najviše vole svoju učiteljicu i tuguju kad se rastanu od nje. Moje emisije su svojevrsna društvena mreža koja povezuje ljude i svakome daje priliku da se vide i na televiziji. Ono što me beskrajno veseli, jest da se sve više osoba s posebnim potrebama uključuje u treninge s osobama bez poteškoća. Cilj je i njih što više uključiti u svakodnevni život i učiniti ih vidljivima. To na prvi pogled nisu najatraktivnije novinarske teme, ali sam ponosna što sam jedna od prvih koja ih je otvorila za televiziju, i što je Sportska televizija jedna od malobrojnih koja im je dala dostojan prostor.

Kakvim ocjenjujete položaj novinara i kolega nam danas u Hrvatskoj? Ima li slobode novinarstva kod nas, ali i u svijetu?

U ratu prva strada istina, a novinari su oni koji je šire. Naravno, ljudi su ljudi, pa ima i onih koji stoje na usluzi režimima i mutnim tipovima, ali takvi će ipak ostati u manjini. Tu su i vlasnici medija i njihovi interesi, koji nisu uvijek i interesi novinara. Novinari se stalno bore za slobodu izražavanja i ta borba ne prestaje. Zamislite samo da nema novinara, koliko bi kriminala, prljavštine i mutnih poslova ostalo neotkriveno? Novinarstvo su kao profesiju očuvali hrabri i nepotkupljivi ljudi. A kakav nam je položaj? Težak. Kakav nam je položaj, vidim kada po našim bolnicama svakodnevno srećem kolegice i kolege koji su oboljeli i kada objave osmrtnicu, za nekoga od njih koji su izgubili bitku. Umrla nam je novinarka Nove TV Tatjana Krajač, naša Tajči … Umrla je Suzana Barilar… Mi smo bolesni od nepravde. Jednom kolegi je dijagnosticirana leukemija, a on je nakon dva tjedna, dobio otkaz i to vrlo perfidno! Poručeno mu je da je višak u redakciji, pa eto, ako hoće da nastavi raditi, može doći u drugi grad dvjesto kilometara udaljen.

Jeste li bili na nedavnom prosvjedu koji je organiziralo Hrvatsko novinarsko društvo?

Nažalost, snimala sam turnir u Samoboru, inače bih se pridružila kolegama. Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko i ja smo neko vrijeme skupa bili u dopisništvu Glasa Slavonije, i izuzetno ga cijenim kao hrabrog i poštenog čovjeka. Nas je beskrajno uveseljavao pričama i komentarima, i stvarno mi je drago što je baš on predsjednik našeg Društva.

Sa snimanja “Nemoguće emisije”

Mnogi danas gotovo žive od utužbi novinara zbog duševnih boli? To nemalo postaje trend političara?

Mi novinari ne želimo biti svete krave, niti sporimo da i među nama ima svakakvih ljudi koji su zalutali u novinarstvo, pa su u stanju izmisliti i oklevetati da bi se dokopali zarade ili kakvog drugog interesa. Takve »likove« sami novinari prepoznaju i zaobilaze. Međutim, ovo sa tužbama za duševne boli i ekspresnim sudskim presudama postaje zabrinjavajuće! Kao što vidimo, vlast se nije pretjerano pretrgla da poveća novinarske slobode niti da zaštiti novinare od tužbi, pa se zato i ovaj puta moramo izboriti sami.

Je li se novinarstvo »isprostituiziralo«, odnosno smatrate li da je u njega »svašta doplovilo«, pa se shodno tome nazivaju novinarima?

Već sam djelomično odgovorila. Tu su dvije stvari: pravi, školovani novinar je skup za vlasnike medija, pa oni radije posežu za honorarcima koje iskorištavaju i koji im vrlo često odrađuju ne baš časne poslove u novinarstvu. Kad ih iskoriste, jednostavno im zatvore vrata i ostave ih na cesti, bez plaćenog honorara. Zatim, imate kolege koji su na platnoj listi političkih stranaka i jednostavno ne uspijevaju prikriti da su naklonjeni ovoj ili onoj političkoj opciji, kao i kolege koji su dobro potkoženi svojim paraobavještajnim radom u službi ove ili one opcije. Drugo, imate bezočnih tipova koji uništavaju ljude a da ni ne trepnu. I svi oni sebe nazivaju novinarima, i što je još gore, imaju svoje mjesto u medijima. Rekla sam vam da je od mene traženo da plaćam emitiranje svoje emisije,na što nisam pristala. I to otvara jedno novo pitanje: jesu li se naši mediji, posebno oni elektronički otvorili samo onima koji mogu platiti da ih se vidi? Ili čuje? I ako jesu, tko onda plaća za to i s kojim interesom?

Kako riješiti tu situaciju?

Više transparentnosti u vlasništvu nad medijima i izvorima financiranja je prvi korak ka uvođenju reda. Ako plaćate da vaša emisija ide, onda stavite oznaku da je to sponzorirani program, a ne autorska emisija.

Nemate dlake na jeziku, bavite se da tako kažem i ljudskim pravima u smislu da dajete priliku u »Nemogućoj emisiji« i ljudima koji je nemaju?

Dajem priliku svakome tko se bori protiv nepravde koja može sustići svakoga od nas. Mnogi su se primjerice posprdno odnosili prema ljudima koji su blokirani, sve dok im nije stiglo »pisamce« od teleoperatera u kome ih ljubazno obavještavaju da su dužni 40 lipa i da moraju platiti kamate, ovršne troškove i odvjetničko-bilježničke tarife, pa im ukupan dug na 40 lipa iznosi recimo 1900 kuna!? Ni jedna vlast se nije ubila od truda da tu neviđenu nepravdu riješi, a i kako će, kada recimo, supruge nekog dužnosnika imaju odvjetničke ili javnobilježničke urede i bogovski zarađuju na ovrhama. Država je dozvolila pljačku naroda, pod firmom »sami ste si krivi«, a svi koji se smiju ovršenima i drže im predavanja da račune treba plaćati, kad-tad plate ceh. Pomaže samo građanski neposluh i drago mi je da ljudi to počinju razumijevati. Da ih je država htjela zaštiti, ne bi ih izložila zakonima koji su sve ovo omogućili.

Koliko nam je narod nesvjestan da »omča« blokade moguće visi svakome nad glavom? Što nam valja činiti ?

Narod je toga sve svjesniji i samo se treba pokrenuti.

Nije ni mali broj blokiranih novinara?

Naravno da nije! I sama se borim da se odblokiram. Ljude je sram reći – jest, moj račun je blokiran i ne znam do kada će biti. Nažalost, dok se o tome ne počne otvoreno govoriti, bojim se da će mnogi ljudi u tišini ostajati bez imovine.

Kakvim se aktivnostima profesionalno još bavite? Završili ste veterinu, pa ne čudi vaša ljubav prema životinjama.

Ne bavim se svojom »prvom strukom«, niti sam ikada radila u struci. Moj život je obilježilo novinarstvo i nadam se da ću to moći raditi do kraja života. Na mirovinu niti ne pomišljam.

Koliko imate ljubimaca?

Imam sedam ljubimaca, tri pudlice i tri kineska kukmasta psa te jednu mješanku. Troje od njih sam kupila, četvero sam udomila. Živim u kući s dvorištem a oni imaju i ugrađena pseća vrata pa mogu jurcati koliko hoće. Meni je najljepše kada dođem doma i sjednem piti kavu, a oni se smjeste pokraj mojih nogu. Vrlo su odgojeni i ne prave nikakav nered ni u kući niti izvan nje, iako ponekad laju na jednog susjeda koji im stalno maše rukama i baca na njih razne stvari. Oni ga gledaju, mašu repićima i obožavaju ga. Misle da je to neka dobrohotna osoba, pa kad im je dosadno, odu pod njegov prozor i laju dok se ne pojavi.

Koliko je društvo, a posebice mladi postalo okrutno kada je o životinjama riječ?

Okrutnost djece i mladih prema životinja, mlađoj djeci, starcima i uopće, svim nemoćnim i slabim bićima, govori o okrutnosti koju i sami prolaze. U njima je nagomilan bijes prema osobama koje ih zlostavljaju, ali ga nemaju i ne znaju kamo kanalizirati. Ne branim nasilnike, ali nažalost, nešto je izazvalo takvo ponašanje.

Prije nekoliko dana uginuo je ježić kojeg su splitski školarci nabacivali, šutirali i cipelarili poput lopte, igrajući s njim nogomet!

Taj ježić treba postati simbolom borbe protiv okrutnosti prema životinjama!

U kojem je moralnom, empatijskom i kulturološkom stadiju naše društvo?

Ima li mu lijeka i kakvog?

Naše društvo ide u dobrom smjeru, čim se osuđuju napadi na slabije i čim društvo reagira. Ja vjerujem da je više dobrote nego zla.

Što vama može izliječiti dušu?

Meni dušu liječi druženje s prijateljima, lijek su moji kućni ljubimci, knjige, glazba i koncerti. Često idem u kazalište, iako mi moji »hejteri« često govore da izgledam primitivno, nekulturno i da im »ne ličim na nekoga tko ide u kazalište«. Onda se jave dragi ljudi koji me viđaju u kazalištu i na koncertima klasične glazbe i brane me, pa ja eto onda prekinem tu raspravu. Žao mi je što neki ljudi mrze i misle da su pozvani svoju nesnošljivost ispoljavati bez da ih itko pita za mišljenje.

Recite nam za kraj Vesna, je li Zagreb grad po mjeri čovjeka?

Mislim da jest. Zagreb je grad koji postaje metropola i bit će mi drago jednog dana nekom pokaz(iv)ati grad i reći : »Evo, kada sam ja došla u Zagreb, svega ovoga nije bilo!«