Veselin s desnicom na grudima

Veselin s desnicom na grudima

Suština sporta nije, naime samo puko osvajanje medalja već izgradnja zdrave nacije i osobito mladih ljudi, a to nam svojim primjerima rukometaši pružaju iz godine u godinu! Smeta li to doista nekome?

Žarko Delač

Žarko Delač

Upravo završeno svjetsko prvenstvo u rukometu još je jednom pokazalo snagu i moć medija, prolaznost slave i utjecaja na javno mišljenje. Osobito se to vidi na opetovanim primjerima vođenja politike u sportskim savezima metodom pritisaka, intervjua i nestručnih raščlambi. Upitati slučajne prolaznike za mišljenje i to nakon što smo vrlo tijesno izgubili dvije utakmice i osjećali veliko razočaranje nije ništa drugo nego manipuliranje.

Tome se može pridodati i javno izrečena želja jednog trenera da bi mu bila čast voditi Hrvatsku iako je istovremeno rekao kako na prvenstvo ne bi vodio Duvnjaka koji je uvršten u najbolju sedmorku prvenstva. Stoga ne čude odgovori na brzinu organiziranih javnih glasovanja i naravno zahtjeve za promjenama na izborničkoj poziciji. Pri tome nitko ne postavlja pitanje što bi se dogodilo da je Horvat realizirao sedmerac. Nedostajao je samo taj trenutak i svi bi bili heroji o kojima bi se pjevali hvalospjevi i zahvaljivalo do neba.

U tom kontekstu potrebno je znati kako Njemačka ima više rukometaša nego mi stanovnika, Katar je pokupovao legiju stranih igrača, Rusija i Brazil su ogromne države koje nisu uspjele proći niti osminu finala, a da ne govorimo o mnogima koji se poput naših susjeda nisu niti plasirali na prvenstvo. Prema tome, treba pitati rukometne sveznalce koji olako pred kamerama paušalno ocjenjuju naše sportaše u čemu su oni bili ili jesu četvrti na svijetu? I dodatno pitanje za sve njih vezano uz proračune klubova. Naime dva najbolja mađarska kluba imaju godišnji proračun od 23 milijuna eura. Neka odgovore koliki su proračuni naša dva najbolja kluba s time da nisam siguran da i znaju nabrojati koja su to dva kluba.

I tako dolazimo do krucijalnog odgovora zašto se podigla buka i medijska haranga na izbornika na koju je podlegao i rukometni savez. Odgovor se može iščitati iz javnih komentara, naravno pod lažnim profilima, i brutalnim napadima na domoljubne i vjerske osjećaje rukometne reprezentacije. Nakon redovito vrlo emotivnog odavanja počasti hrvatskoj himni, proslavama pobjeda uz zvukove Thompsonovih pjesama ili dobivanja podrške udovica hrvatskih branitelja iz Zadra vrlo mala, ali na društvenim mrežama vrlo aktivna antihrvatska i kozmopolitska skupina dodatno je potaknuta na reakciju. Iz njihovih se sportskih komentara krije samo mržnja i prijezir prema domovini, vjernicima i hrvatskom zajedništvu.

Napadajući izbornika zbog vjerskih osjećaja potonuli su u mističnost, zalutali u vremenu i prostoru i nažalost nisu svjesni koliko su zaglibili u moralnoj močvari. No ne treba se čuditi jer im je jedan od idola i predvodnik saborski zastupnik koji također koristi sve blagodati novih multimedijalnih platformi kako bi svoje nakaradne ideje i životne stavove proširio na što veći broj sljedbenika. U nedostatku pravih ideja, stručnih analiza i potrebnih znanja na medijskoj pozornici vladaju šarlatani i proroci pod čije utjecaje olako potpadaju i dobronamjerni ljudi. I umjesto da slavimo praznik sporta i rukometa, da omogućimo mladima da što više koriste dvorane i treniraju u klubovima, da im igrači koji naporno rade i treniraju budu uzori i idoli mi se nepotrebno opterećujemo samo uspjesima.

Suština sporta nije, naime samo puko osvajanje medalja već izgradnja zdrave nacije i osobito mladih ljudi, a to nam svojim primjerima rukometaši pružaju iz godine u godinu! Smeta li to doista nekome?

(Naslovna fotografija: Facebook / Veselin Vujović )