Vera Svoboda: Pozornica je za mene svečanost

Vera Svoboda: Pozornica je za mene svečanost

“Sve više ljudi voli starogradske pjesme. Baš sam takve bila pjevala na koncertu Jacquesa Houdeka u Lisinskom. Dok god živim neću ih prestati pjevati jer to volim, a i osjeti se kada pjevač pjeva iz duše” / “Ne volim kada me najavljuju kao kraljicu tamburaške glazbe. Neugodno mi bude, pa valjda nisam jedina?”

Razgovarala: snježana Kratz
Foto: Youtube / Snimka zaslona

O tome što voli temperamentna slavonska bećaruša, kakav joj je suvenir ljubavi drag, što je sve za hrvatsku etno baštinu učinio pokojni joj suprug Julije Njikoš, govori nam glazbena umjetnica Vera Svoboda. Otkriva zašto se i s ugrađenim pejsmejkerom drži kao da joj nije ništa, od čega joj srce zaigra i zašto nam se svima valja moliti Bogu.

Zašto volite Zagreb?

Pa mogu vam reći da su dva moja grada koja neizmjerno volim moj rodni Osijek i moj Zagreb! U Zagrebu sam više od pola života, a taj me je grad svojedobno dočekao raširenih ruku. Volim ga. Volim njegove parkove Gornji grad, Kamenita vrata… Zagreb svakog tko ga posjeti dočeka srdačno. Volim ja i njegovo licitarsko srce, njegov prepoznatljivi znak i suvenir.

Suvenir ljubavi?

Da, to je suvenir ljubavi našega grada. Volim i onaj zagrebački svijet adventa koji nam uskoro predstoji.

Živite u Svetoj Nedelji?

Preselila sam se u taj gradić prije sedam godina, u miran kraj između Zagreba i Samobora. Tu mi je i obitelj, okružuje me jer reklo bi se u istom smo kvartu. Živi mi u blizini i kćer Vesna koja je diplomatkinja, a Mirna je u Beču.

Odete li do Beča i na tamošnji advent?

Prije zagrebačkog sam išla na bečki, ali nema ljepšeg od ovog našeg.

Nije nam daleko ni zagrebački.

Nije i veselim mu se, jer bolji je od bečkog.

Možda zato što je naš?

Pa možda je to i subjektivni doživljaj, ali u svakom slučaju ovaj naš mi je bolje organiziran, ljepši mi je i prostor počevši od Zrinjevca pa Trga bana Jelačića, koji su prekrasni posebice kada se ukrase u to božićno vrijeme.

U kojem ste kvartu živjeli u Zagrebu?

Na Svetom Duhu, živjeli smo u stanu.

Koliko ste dugo bili u Zagrebu?

Četrdesetak godina, a onda smo preselili u HOTO Ville.

Kakva je povezanost Hota sa metropolom, to je baš nekako između?

O, dobra je.

Vi vozite?

Da, ali postoji i autobus koji prometuje do Črnomerca.

Što sve nudi Hoto kompleks?

Imamo trgovački centar, poštu, banku, restoran, ljekarnu… Lijepo je tu.

Ima li i opegeovaca sa svojim proizvodima?

Svakako!

Imate i pogled na zagrebačku goru?

Pa da. Stan je to, zapravo to su urbane vile sa po tri stana u kojem imam lijepi pogled na sve četiri strane.

Što danas radi umirovljena hrvatska diva tamburaške glazbe?

Dosta sam aktivna jer pozornica je za mene velika svečanost. Volim publiku, a osjećam da i ona mene voli. Obožavam posao koji radim već toliko godina, iako sam po struci nastavnica engleskog jezika. Prevagnula je ipak ljubav prema glazbi kako u životu, tako i u radu.

Ovih dana …

Nastupam u Osijeku na Memorijalu Julija Njikoša.

Vašeg pokojnog supruga, kompozitora, novinara, doajena hrvatske tamburaške glazbe, dirigenta…

Da, njemu u čast održava se taj memorijal, a sedma je godina otkako ga nema. Grad Osijek tada upriličuje i nastupe KUD-ova, a ja ću pjevati pjesmu Stari saletl, odnosno njegove glazbene uratke. Bit će tu i osječki tamburaši iz »Paje Kolarića«.

Kada je ta manifestacija?

U nedjelju 29. listopada, a 27. je zauvijek sklopio oči. On je rođeni Osječanin koji je njegovao našu etno baštinu.

I vi to činite. Ne znam kome srce ne zaigra kada Vera Svoboda onako drugima neponovljivo zapjeva poskočice i slavonske bećarce. Osjeća se da to ide iz srca.

Volim slavonske bećarce, poskočice i romanse od kojih je nekoliko napisao i moj suprug.

Odrastali ste uz tambure?

Ne, ali kao mlada djevojka nastupala sam u Dječjem kazalištu u Osijeku, igrala sam role u Pepeljugi, Snjeguljici. Tamo me je zapazio Julije Njikoš koji je bio korepetitor i koji me je netom poslije, usmjerio »put glazbe« do Osijeka gdje sam (za)pjevala U đardinu kad si ruže brala. Bile su tada popularne dalmatinske narodne pjesme i pjevalo se uživo, pa ste morali zaista dobro pjevati. Danas toga nema, svaka se fraza iznova snima. Kada se prisjetim, dobila sam svojedobno od pokojnog Arsena Dedića pjesmu Onom tko mi noćas svira koja se iz zabavnog žanra iznjedrila u tamburaški.

Pjevate vi lijepo i starogradske pjesme.

Sve više ljudi, čini mi se, voli starogradske pjesme. Baš sam takve bila pjevala na koncertu Jacquesa Houdeka u Koncertnoj dvorani Lisinski. Kada slušam kakvu radio stanicu poput Radio Sljemena, dosta ljudi poželi baš takve pjesme. Dok god živim neću ih prestati pjevati jer to volim, a i osjeti se kada pjevač pjeva iz duše.

Kakvo je danas stanje tamburaške glazbe?

Nekako se više svirala početkom 90-tih, bila je u procvatu, a sada se opet malo srozava. U Osijeku je moj pokojni suprug bio osnovao Festival koncertne tamburaške glazbe gdje su svirali učeni i školovani glazbenici. U Osijeku na Umjetničkoj akademiji uveli su i Odjel tamburaške glazbe, što je divno jer to je naša glazba koju treba njegovati i dičiti se njome, a ne je omalovažavati. Pa ima tako prekrasnih tamburaških pjesama koje će ostati u narodu. Ali nije baš sve dobro…

Da?

Osamdesetih je znate na Radio Zagrebu postojala Komisija za šund, pa ono što doista nije valjalo nije se ni sviralo, a danas što nastane preko noći, već sutradan ide u eter.

Ima li mladih talenata u tom žanru tambure?

Ne bih spominjala imena. Ipak…

Ipak, kako već rekoh nema takvih koji će kao vi zapjevati »ijo, ijo, Šokadijo moj se dika oženio«…

…A ja nisam bila tu da podviknem, iju ju!

Točno!

Joj, kad ulazim s takvom pjesmom na pozornicu, pretvorim se u temperamentnu slavonsku bećarušu.

Bili ste i na Đakovačkim vezovima?

Slavili su oni već 50. obljetnicu, ove je godine bila 51. O, to je krasna atmosfera tamo, tisuće ljudi, pa kada dođete pred taj svijet srce vam zaigra.

Zaigra i njima pred takvom glazbenom divom.

Ne volim kada me hvale ili najavljuju kao kraljicu tamburaške glazbe. Neugodno mi bude, pa valjda nisam jedina?

Izašao vam je CD?

Da, izdali su mi u Croatia Recordsu The best of Collection za svih ovih pedeset godina.

Koliko ljeta brojite?

Oh, 81! To ponosno kažem, jer operirala sam srce, imam pejsmejker, ali još se držim! Držim se kao da mi nije ništa!

Kako provodite umirovljeničke dane?

Vezana sam za obitelj, kćeri, unuke, Lanu, Marka i Matka, ali i praunuke…

Imate ih koliko?

Dvoje, Geu i Odina.

Pa vi ste sretna žena.

Jesam. Lana je liječnica, Marko je pravnik u Beču, a Matko u Koprivnici.

Okruženi ste pametnim ljudima. Danas je puno gluposti i površnosti oko nas.

Vremena su sumorna. Žao mi je najviše te djece koja završe studij, trude se i onda se ne mogu zaposliti.

Koja bi vam bila poruka Zagrebu, našim čitateljima?

Daj Bože da se sve okrene na boljitak. Svima nam je molit Boga za bolje dane!

A recite mi još, gdje ću to moći kupiti?

Mislite ovaj naš razgovor našu priču? To možete pročitati na portalu ZG-magazin, na računalu. Služite se njime? Ako ne, recite ovim mlađima da …

Joj, tako mi je žao da elektronički nisam baš puno pismena, ali dat ću si truda! Moram to. Još mislim da ću stići!

Uz takav duh, vi svakako gospođo Svoboda.

Ostavi komentar

*