Velika Britanija živi u prošlosti

Velika Britanija živi u prošlosti

Što za Ujedinjeno Kraljevstvo znači Brexit?

Engleskim političarima je kod raspisivanja referenduma promakao današnji odnos snaga sada pregovarača, giganta EU u odnosu prema Velikoj Britaniji. A u Engleza je najvažnija želja da i dalje budu najjači i najveći, ali tako više ne ide

Branko Holzer

Branko Holzer

Političarima Velike Britanije, odnosno Engleske, kako se čini više nije važno što znači izlazak iz EU, niti što za njihovu zemlju znači ostanak. Pri tome treba imati na umu da i ne smiju o tome govoriti. Sve su brojniji napisi o izlasku Engleske iz EU, ima i tzv. stručnih analiza o tome. Povećava se i različitost, pa i brojnost sadržaja, tematika, tumačenja ili predviđanja uzročnosti i posljedica. Što Englezi stvarno misle, a što osjećaju, o tome se baš ne govori i nije općenito poznato.

Zagovornici i protivnici izlaska iz EU plaše ili hrabre jedni druge s posljedicama ostanka ili izlaska iz EU, a da se vrlo malo govorio o jednoj neospornoj povijesnoj stvarnosti i situaciji u kojoj se našla prvi puta u svojoj dugoj povijesti. Reklo bi se svojoj sjajnoj povijesti, ali koja takvom ostaje sve manje. Političari i politika su i tu učinili svoje neodgovornošću, lažima, osobnim htijenjima, lošim odlukama itd. A globalizacija koju je dijelom i Engleska osmišljavala je i tu zavukla duboko svoje pipke, pa oni sami i ne mogu dovoljno na to utjecati.

Britanci su na referendumu kojem se odazvalo 70 % građana rekli „da“ i odlučili o odlasku iz EU. Čini se da je to bilo gotovo podjednako iznenađenje za sve, koje se i pojačava kako se približava taj dan, u ožujku 2019., kako se čita u medijima. Određena su neka pravila, zahtjevi, uloge ili naknade i benefiti za sebe i tko zna još za koga ili što još, a sve to valja odrediti, prihvatiti i osnažiti EU.

Tko je dao legitimitet EU pregovaračima?

S druge strane Engleskoj stoji EU, kao pregovarač u vezi izlaska iz EU. Određeni su pregovarači i glavni među njima. Ali se ne zna tko im je dao u tome legitimitet jer to nije bio predmet odlučivanja svih građana ostatka EU, niti na jedan od poznatih načina demokracije kojom živimo. Demokracije na koju se svi čelnici i vođe EU i država članica pozivaju i u što se zaklinju, reklo bi se. Jer ako sagledamo te demokratske i materijalne odnose onda se zaključuje slijedeće.

Na strani Engleske od oko 67 milijuna građana izišlo je na odlučivanje referendumom približno 47 milijuna građana. Izlazak iz EU je prihvatilo preko polovine tih, a to iznosi oko 24 milijuna građana. I baš u ime tih građana odlučuje i predlaže, pregovara i traži britanska vlada više onih naprijed navedenih mogućnosti za sebe, koje prosječni građanin EU gotovo da ne razumije. I ne samo to, nego građanima iz „ostatka“ EU nije nešto jasno. Ili će im to postati jasno nešto kasnije, kad se potpiše dokument što se naziva sporazum ili ugovor o izlasku Engleske iz EU.

Opet s jedne „treće“ strane, ali kao druga strana pregovarača tih nazovimo pregovora EU i Engleske stoji oko 440 milijuna građana. Ova brojka nije točna, ali je vrlo pouzdana. Naime, tijek događaja ili vijesti iz medija, ili pojave vijesti ili iznenađenja oko ili u vezi tih pregovora ili „pregovora“ izgledaju kao da EU izlazi iz Engleske. Kao da je stvarno onaj „ostatak“ građana u EU manjina i koja pregovara o izlasku EU iz Engleske! Ima li netko tko to osjeća ili može razumjeti? Osjećaji možda varaju, ali događaji ne. Sve se to zbiva pred očima svih onih oko 440 milijuna „ostatka“ građana EU. Kako je to moguće, ili „ljudi je li to moguće“? Ipak treba reći, ali i na stranu staviti stajalište kako bi bilo bolje da Engleska ostane u EU, ali kao ravnopravna svim drugim članicama a ne s određenim beneficijama koje (navodno) već desetljećima koristi.

Povijest kao učiteljica

Demokracija je vrlo rastezljiva kategorija vladavine u ljudi i društava. S globalizacijom je najrastezljivija do sada. Niti jedna kraljevska dinastija niti diktatura niti tehnokracija niti bilo koja vladavina nema tu elastičnost. Zna se zašto je to tako, ali se to ovdje preskače navoditi. Ovdje će biti dosta ako se uspije objasniti zašto je taj izlazak iz EU tako složen za građane Engleske i vlasti u njoj. Svakako da bi trebalo obrazložiti i navesti barem glavne sadržaje odnosa Engleske i EU, sadržaje mogućih budućih veza ili suradnje itd. To znaju stručnjaci, no znaju li o tome dovoljno građani EU i posebno RH, iako to nema veze s ovim nadalje?

Znanje i mudrost se nalaze u „učenju znanja“ i povijesti, poznato je. U povijesti one slavne kraljevine Engleske koja se jednom u toj svojoj povijesti nazvala Velika Britanija, kao nekada najveća kolonijalna sile i vladala velikim dijelom svijeta. Osim „starih“ Rimljana nema većih, iako se to baš i ne može direktno uspoređivati. To se može pronaći u brojnim knjigama i enciklopedijama. Tamo se može naći i to da je Engleska kroz vrijeme u svojim pregovorima s drugima–trećima uvijek koristila svoju silu kao prikaz moći ili prikazima što ta moć može učiniti nekome tko ne bi pregovarao na način usvajanja prijedloga ili diktata prvog pregovarača Engleske. O tome se puno zna i ne treba navoditi niti jedan primjer.

Britanski lord Robert Clive (u središtu slike), zaposlenik Britanske istočnoindijske kompanije (EIC) tvorac je britanske moći u Indiji. Prvi je guverner Indije; pobijedio Francuze kod Calcutte i Plasseya (1757), čime ih je izbacio iz Indije. Odnosi velik dio ratnog plijena te se u Englesku 1760. vraća kao jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena. Britanski kralj dao mu je titulu baruna Clivea od Plasseya (po njegovoj slavnoj pobjedi), čime je on postao lord Clive. (Više na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=12113)

Ali danas se događa nešto što je nejasno, nerazumljivo, neshvatljivo niti je prihvatljivo mnogim građanima Engleske. Političarima Engleske kod raspisivanja referenduma je to izmaklo znati. To je današnji odnos snaga sada pregovarača, dogovarača i kako god to netko razumije, giganta EU u odnosu prema njoj, u svakom pogledu. U broju stanovnika, u snazi i veličini gospodarstva i ekonomije itd. A u Engleza je najvažnija želja da i dalje budu najjači i najveći, ali to više ne ide. To su neki već shvatili, neki ne. Ali onih koji to razumiju nije za sada dosta, a pitanje jest da li to i prihvaćaju. Za političare je sasvim jasno, i oni to ne mogu niti ne smiju prihvatiti, jer će vjerojatno izgubiti slijedeće izbore, a moguće i sadašnju vlast koju neki imaju!

Komentari su zatvoreni