Vađenje potopljenog tankera Brigitta Montanari – zaboravljen ponos na velebni pothvat

Vađenje potopljenog tankera Brigitta Montanari – zaboravljen ponos na velebni pothvat

(Brigitta Montanari “izronila” u Remetiću / Izvor fotografija: Privatna arhiva Viktora Simončiča)

Kod pokušaja vađenja, na kojem su bili udruženi ljudski i materijalni resursi Mornarice JNA i Brodospasa, nesretnim slučajem su poginula dva ronioca. Do broda su se spuštali u ronilačkom zvonu. Nesretnim slučajem, zvono je zapelo za brod, jedan od utega se otkvačio i zvono je izletjelo na površinu

dr. sc. Viktor Simončič

Nikada ništa veliko nije postignuto bez opasnosti. (Niccolo Machiavelli)

Viktor Simončič

Prošlo je već 30 godina od najznačajnijeg ronilačkog pothvata prošlog stoljeća na Jadranu, kako je to opisao sudionik pothvata, rukovodilac ronjenja u Brodospasu Franjo Zeljak, u članku Podizanje talijanskog LPG tankera Brigitta Montanari. Jedan od rijetkih opisa vađenja dan je i u jedinoj dostupnoj prezentaciji. Postoji još poneka poveznica kojom se upozorava na zanemarivanje pothvata (npr. http://www.podvodni.hr/more/prilozi/1540-brigitta-montanari) i nebrizi o zaštiti Jadrana, ali i na činjenicu kako danas više nemamo opremu za ronjenje na veće dubine: https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/211736/a-da-se-danas-potopi-brod-na-sto-metri-mi-ne-bismo-mogli-ni-zaronit i kako je najveća pomorska dizalica, legendarni Veli Jože završila u rezalištu: https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/sibenik/clanak/id/108819/najslavniji-brod-dizalica-dosao-mu-zadnji-cas–reze-se-velog-jozu.

Obećanje kako ćemo iz naučenog ojačati zaštitu Jadrana samo je jedno od niza neispunjenih. Dapače, dogodi li se danas nešto slično, uvidjeli bi da smo – bespomoćni. I zato, kolikogod mi kao inženjeru teško pada odustajanje od crpljenja plina i nafte iz podmorja, kako to rade i u najbližem susjedstvu, odustajanje je nužno, jer smo mi, gledajući sa stajališta okoliša organizacijski, stručno, tehnički i tehnološki za to nespremni.

Stručni dio ekipe: Josip Tomčić – šef sigurnosti DINA (pripremio projekt pretakanja), Marijan Host – ekolog (DINA) zadužen za nadzor, Ivan Pečar – izradio projekt vađenja broda (Brodospas) i Viktor Simončič (povjerenik Vlade); nedostaje Drago Tudić – glavni koordinator svih aktivnosti (Brodospas)

Slavonski Brod – primjer naše nemoći

U Slavonskom Brodu je prije neki mjesec pukla cijevi i iscurilo nešto goriva. U pitkoj vodi pronađeni ugljikovodici. Skupili se svi koji kao nešto znaju, osnovani stožeri, a još ne znamo ima li jedno s drugim veze. Zamišljam da smo prije 30 godina, kada je 16.11.1984. godine u Murterskom moru, pored otočića Mrtovnjak na dubinu od 82 m, u blizini Nacionalnog parka “Kornati” potonuo talijanski tanker Brigitta Montanari, prevozeći u četiri spremnika 1300 tona vinil klorid monomera (VCM ) iz Dine na Krku u Jugovinil u Splitu, imali ovu razinu stručne i političke nesposobnosti, tanker bi vjerojatno još bio pod morem.

Brod je pri potonuću udario krmom u muljevito dno, a zatim legao na desni bok. Od 12 članova posade tri su poginula, a pronađena su tijela samo dvojice pomoraca. VCM je bio u tekućem stanju, pod tlakom od oko 3 bara. Kod pokušaja vađenja, na kojem su bili udruženi ljudski i materijalni resursi Mornarice JNA i Brodospasa, nesretnim slučajem su poginula dva ronioca. Do broda su se spuštali u ronilačkom zvonu. Nesretnim slučajem, zvono je zapelo za brod, jedan od utega se otkvačio i zvono je izletjelo na površinu. Kako je topivost plinova u krvi veća što je veći pritisak, kod izranjanja se mora ići vrlo sporo kako bi otopljeni dušik polako izlazio iz krvi u plućima – disanjem. Dekompresija s nekih 8 bara na normalne uvjete traje i po nekoliko sati. To se postiže priključenjem zvona na dekompresijsku – barokomoru, gdje se pritisak polako snižava. Kod nagle dekompresije, isplinjavanje iz krvi se ne događa (samo) u plućima, već i u krvi otopljeni kisik prelazi u plinovito stanje i nastaje niz komplikacija koje često dovode do smrti.

Pogibija ronilaca usporila nastavak radova

Nesretni događaj je usporio nastavak radova. Tadašnji direktor Brodospasa Drago Tudić, pomorac, inženjer i nekada i sam ronilac i stručnjak za tehnologiju vađenja inženjer Ivan Pečar, u suradnji s drugim stručnjacima razradili su projekt vađenja. Predloženo je da se brod uspravi te uz pomoć dizalica i cilindara podigne na 55 metara i pod morem tegli do uvale Remetić na Kapriju, na dubinu od nekih 30 metara, pod uvjetima gdje je VCM još uvijek tekuć i ne može naglo izaći na površinu. Ondje se trebala poduzeti završna sanacija. No postajao je niz nepoznanica. Jesu li tankovi oštećeni? Koliko VCM-a je oslobođeno i nalazi li se u trupu broda? Koliko ga se može osloboditi kod uspravljanja broda? Što ako …..? I tako se 16. kolovoza 1987. godine Brodospasova dizalica “Dvainka” vezala se na poziciji potopljenog broda.

Direktor Brodospasa Drago Tudić, glavni koordinator svih aktivnosti i kapetan Janez Lakoš

Ubrzo nakon dolaska primijećeno je izlaženje mjehura VCM-a na površinu. Radilo se o malim količinama. No kako je brod ležao na boku, uz mogućnost da su oštećeni tankovi, kod vađenja broda mogla je odjednom izaći cijela količina, što bi ugrozilo ljude. Pripreme za podizanje broda privremeno su obustavljene.

Struka i javnost na nogama

Na noge se digla i javnost i struka. Odgovorni su se prozivali zbog nesposobnosti i za nečinjenje. Kao i danas, katastrofični scenariji su dobivali najviše pažnje. Potpredsjednik tadašnje Vlade (zvala se Izvršno vijeće), drug (tada smo bili drugovi) Ivo Kovač sazvao je koordinaciju ministara (tada su ministri bili predsjednici komiteta) najodgovornijih resora: promet, pomorstvo, gospodarstvo, vodoprivreda, okoliš …. i znanstvenih institucija (Institut Ruđer Bošković, ….). Tada sam pokrivao resor okoliša u Komitetu za graditeljstvo i zaštitu okoliša. Pripremajući se za sastanak, razgovarao sam s puncem, Milivojem Jakovcem, koji je u to vrijeme bio šef tehničke sigurnosti u Rafineriji u Sisku. Čovjek s neizmjernim iskustvom u radu s opasnim tvarima. Kako sam i sam, kao tehnolog za naftu i petrokemiju znao ponešto, njegovo razmišljanje mi je dalo naznake da se radi o problemu koji se tehnički može držati pod kontrolom.

Došao sam na sastanak. Bilo je tamo svega. Od potrebe da se mjeri i mjeri, do katastrofičnih slika o ugroženosti Šibenika, utjecaja na dolazak turista, o sarkomu kojeg će dobiti sve ribe i hobotnice Jadrana, do potrebe pozivanja u pomoć međunarodne zajednice. Pokušao sam pojasniti da se radi o tehničkom problemu, kako nema niti teoretskih mogućnosti za niti jedan od katastrofičnih okolišnih scenarija, i kako »dite treba dati materi«. Nisam očekivao da će drug Kovač, koji je bio kemijski inženjer s iskustvom rada u tvornici Jugovinil iz Splita, završiti sastanak na način da mene imenuje odgovornom osobom oko vađenja broda. Naravno, ne oko poslova Brodospasa, već za okoliš i dio sigurnosti u slučaju izbijanja VCM-a.

»Simončič, ako želiš rat dobit ćeš ga!«

Kako niti tadašnji poneki politički autoriteti nisu bili manje umišljeni glede znanja koje im daje autoritet položaja od ovih danas, po završetku sastanka, jedan ministar, koji je svoje znanje crpio iz suradnje s znanstvenim institucijama i logično vjerujući više tim autoritetima nego meni, zaprijetio mi je u stilu: »Simončič, ako želiš rat dobit ćeš ga!« Odmahnuo sam rukom, osjećajući se itekako važnim. Nakon tjedan dana sam sav ponosan došao do druga Kovača da ga obavijestim o tome što radim. Pitao me imam li problema. Rekao sam mu da nema. On je odgovorio: »A o čemu me onda želite obavijestiti?“ Ponovno smo se sreli tek koji mjesec nakon što je brod bio izvađen i odvezen u rezalište.

Prvo je trebalo raščistiti kolika je stvarna opasnost od mjehurića plina koji su izlazili na površinu iznad broda. Prema dijelu struke »Jadran samo što nije eksplodirao«. A tamo, nasred mora, svakih 10- 20 sekundi je na površinu izašao mjehur veličine teniske loptice. Sa slikom mjehura otišao sam na sastanak u Šibenik. Opasnost sam ilustrirao uzevši plinski upaljač i rekao da je opasnost od eksplozije jednaka onoj do koje bi moglo doći ako iskra ne bi odmah upalila plin koji iscuri iz upaljača. Takvim pojednostavljenjem definitivno nisam stekao nove prijatelje među dijelom akademske zajednice.

Beskonačna mjerenja

U Ruđeru su inzistirali na mjerenjima vezenim za onečišćenje mora i utjecaja na ekosistem. Napravili su prijedlog za 300 mjerenja. Po mome, nije bilo šanse da onih par mjehurića onečiste more, a kamo li da dođe do utjecaja na ekosistem. Procijenjeno je curenje od oko 1kg VCM-a dnevno. Mjehurić VCM-a, (gotovo) netopivog u vodi, koji putuje u vodenom stupcu par desetaka sekundi, ne može ostaviti traga u moru. Pitao sam zašto trebaju baš 300 mjerenja. Što ako prvih 50 pokaže da nema onečišćenja, hoće li i dalje tražiti mjerenja? Što ako nakon 300 mjerenja i dalje ostanu tragovi onečišćenja, hoće li ispitivati i dalje? Znam da su mjerili, ali ni danas ne znam čemu.

Jednom su me pozvali na sastanka u Vodoprivredu jer će doći neki stručnjak iz DINA-e. Očekivao sam još jedno uvjeravanje kako je potrebno mjeriti i mjeriti i kako je tek nakon bezbroj mjerenja moguće donijeti odluku, iako sam znao da takva mjerenja nemaju baš nikakve veze s rješenjem problema. Na sastanak sam zakasnio. Glavni „ekolog“ iz DINA-e, proizvođača VCM-a, koji je o VCM-u znao baš sve, stručno je objasnio o čemu se radi, kako nema razloga za katastrofične scenarije i kako se stvar može držati pod kontrolom. Dodatno sam dobio na sigurnosti, a i stekao veliko, ne samo stručno prijateljstvo s magistrom Marijanom Hostom. Nažalost, umro je prije par godina.

»Pokaži i dokaži«

Logično, javio se otpor dijela lokalne, zelene, ali i znanstvene javnosti. Predlagana su različita rješenja. Uz niz drugih konzultacija, u Šibeniku je organizirana rasprava s vijećnicima. Njih nekih 160 podijeljenih u tri vijeća: udruženog rada, mjesnih zajednica i društveno – političko. Upozoren sam da su par dana ranije navodno bili vrlo neugodni prema predstavniku Vlade za pomorstvo. Iznio sam prijedlog. S mandatom da mogu donositi odluke složio sam se da nema razloga ne razmotriti i konačno i prihvatiti i neko drugo rješenje. To mislim i danas kada se otvore rasprave »za« i »protiv«. Svaki prijedlog treba razmotriti. Javio se jedan vijećnik koji je rekao da ima bolje rješenje. Pitao sam ga kako to misli izvesti. Pokolebao se. Javio se, mislim, još netko s nečim. Dao sam podršku i tome, ali je u raspravi pokazan niz manjkavosti. Rasprava je vođena na način da argument „ja mislim i to je moje pravo“ nije prolazio ako nije bio povezan s „pokaži i dokaži“ na način Hik Rhodos hic salta. Pitali su me što ako odbiju ono što se nudi kao rješenje. Odgovorio sam da ne znam za bolje i da će onda brod do daljnjega ostati tamo. Tražili su i jamstvo da neće biti ugroženi stanovnici sve do Šibenika i Benkovca. Objasnio sam kako takva opasnost teoretski ne postoji, a da je moj oblik sigurnosne garancije takav da ću cijelo vrijeme biti na mjestu gdje će se provoditi akcije dizanja broda.

Vijećnici su glasali. Protiv, po logici stvari bio je samo predstavnik Kaprija. Na kasnijim mnogobrojnim sastancima bili su prisunti i drugi zainteresirani, od predstavnika vodoprivrede, pomorstva, Ruđera, … Cijelo vrijeme akcije lokalna sredina je bila obavještavana i uključena u konzultacije. Veliku ulogu je odigrala Živana Lambaša, tada odgovorna za poslove okoliša u Šibeniku i Lučka kapetanija, s tadašnjim kapetanom Janezom Lakošem. Njih dvoje, uz vodeće političare su dali veliki doprinos da je lokalna javnost imala potrebno povjerenje u aktere akcije.

Dogovor pred ronjenje – Josip Tomičić, Franjo Zeljak i ronioci

Novinari su (o)držali riječ

Mediji su naravno bili zainteresirani za događaj. U nekoliko navrata je za novinare organiziran posjet lokaciji. Nije bilo baš puno za vidjeti, ali se barem dobio dojam kako na pučini sve izgleda puno složenije nego s nekog sastanka na kopnu. No ni to nije dovelo do prestanka često tendencioznog pisanja i izvještavanja. Okoliš je oduvijek bio dobar ventil za smanjivanje nekih drugih tenzija. Nisam se mogao oteti dojmu da se slično, kao i danas, neki okolišni problem koristi kao razlog obračuna s trenutnom politikom. Zbog ranijih žrtava, a i kako glavni akteri ne bi bili uznemiravani u poslovima, donijeta je odluka da se prestane s davanjem informacija. Unatoč tome, kako bi se smanjio pritisak, odlučio sam da svakom novinaru dam na uvid sve što imamo i znamo, uz obećanje da o tome neće pisati. Vjerovali ili ne uspjelo je. Novinari su držali riječ.

Brodospas je mukotrpno radio na ispitivanju oštećenje broda i pronalaženju mjesta – džepova – gdje bi mogao biti iz oštećenih tankova oslobođeni VCM. Sve je bilo itekako zahtjevno. Za ronjenja na dubini od 82 m primijenjena je tehnika ronjenja s plinskom mješavinom. Ronilo se u paru, pri čemu bi iz zvona izlazio samo jedan ronilac, a drugi je bio u pripravnosti. Boravak izvan zvona trajao je oko pola sata. Dekompresija je trajala dobra četiri sata na način da se ronilačko zvono spajalo na barokomoru. Tek kada su ronioci napustili barokomoru, novi dvojac je mogao početi novo ronjenje. O svemu je brigu vodio liječnik prof. dr. Stracimir Gošivić. Akcija podizanja broda činila se dugotrajna, ali uzme li se u obzir činjenica da se moglo roniti i raditi samo dobrih sat vremena po danu i samo u slučaju lijepog vremena, onda to dobiva sasvim drugu dimenziju. Izvedeno je oko 150 zarona.

Disciplina među roniocima i posadom je bila visoka. I ronioci i posada brodova i dizalica pokazivala je veliki respekt prema direktoru Tudiću, ali i prema drugim nadređenima, kako je to običaj među pomorcima. Jedan je ronilac, za meni naoko nevažno kršenje nekog protokola, odmah bio poslan kući.

Iako imam strah od zatvorenog prostora, kada mi je ponuđena mogućnost da se u zvonu spustim do potonulog broda, nisam mogao odbiti. Kako pokazati strah pred roniocima koji na toj dubini izlaze iz zvona, a mene su samo spustili kao u liftu? No spuštanje nije bilo besplatno. Morao sam počastiti pivom. Isplatilo se.

Angažiran i Veli Jože

Ronioci su otkrili da je najmanje jedan od tankova oštećen. Procijenjeno je i mjesto na trupu gdje se mogao nalaziti džep s VCM-om. Prije okretanja moralo se riješiti slobodni VCM. Kako ne bi došlo do onečišćenja, jer se za razliku od onih mjehurića radilo o stotinama tona VCM-a, probušena je rupa, napravljen priključak i VCM je cijevima doveden do baklje na površinu. Kako nikome od sudionika akcije u opisu radnog mjesta nije pisalo da zna i može upravljati bakljom na VCM-u, i još usred mora, baklju smo upalili direktor Tudić i ja. Ubrzo je VCM nagrizao cijevi, koje su zamijenjene. Brod je oslobođen od nekontroliranih količina VCM-a.

Spaljivanje VCM-a

Ronioci su provukli užad, vezali cilindre i povezali brod s dvije dizalice, od kojih je jedna bila Veli Jože. Točno je izračunato s koliko zraka napuniti cilindre, kojom silom angažirati dizalice. Čekalo se lijepo vrijeme. I došao je taj dan. Kod kuće je sve bilo spremno za proslavu mog 40. rođendana, kada je uslijedio poziv. Sutra ujutro krećemo. 8. 5. 1988. rano ujutro brod je podignut na 55 metra. Sve kao podmazano. Sve kako je to znala ekipa Brodospasa. Sve kako su izračunali Drago Tudić, Ivan Pečar sa suradnicima.

Čamac iz kojeg je upaljena baklja – u čamcu Drago Tudić i Viktor Simončič

Panika

Prije mraka brod je dotegljen u uvalu. Polako je podizan. Odjednom su se pojavili tragovi mogućeg novog istjecanja. Sigurnosti radi, brod je spušten malo niže, gdje je pritisak stupca mora VCM zadržavao u tekućem stanju i onemogućivao istjecanje. U dubokoj noći, prestao sam vjerovati u prirodne zakone, bojao sam se nečeg nepredviđenog i u jednom čamcu sam obišao uvalu Remetić. Sve je bilo pod kontrolom. Nigdje mjehura.

Kakogod smo bili sigurni da je sve pod kontrolom, javila se potreba da se u mjestu Kaprije, prije samog prekrcaja, postavi nadzor, ne bi li se u slučaju nekog nepredviđenog događaj moglo djelovati. Uskočila je DINA i posudila nekoliko instrumenata koje je Marijan Host razmjestio na nekoliko punktova. Pamtim događaj, kada je 8. lipnja ujutro s jednog mjernog mjesta javljen alarm – povećane koncentracije ugljikovodika. Skoro pa panika. Pokazalo se da su izlaskom sunca aromatične biljke počele širiti mirise, a na vrlo niske vrijednosti baždareni instrument je reagirao. Kako iz DINA-e nisu mogli stalno biti na Kapriju, nadzor je preuzela ekipa iz Jugovinila, predvođena (tada) drugaricom Marijom Kerum, koja je inače s pokretnom opremom bila na raspolaganju Brodospasu od samog početka.

Kako se pripremalo prekrcavanje poslovima se priključio i prvi stručnjak DINA-e za sigurnost, Josip Tomičić.

Shema priključka za prekrcaj (Josip Tomičić)

Pokušajmo sami

Njegova pomoć se pokazala ključnom za prekrcaj. Jer prekrcaj je postao nepredviđeni problem. Tko će prekrcati teret? Brodospas to ne radi. Mornari s tankera Capo Verde to rade samo u lukama. Radnici Jugovinila to rade samo na svom doku u Jugovinilu. I kako su to bila neka vremena bez kriznih stožera, sjeli smo Josip, Marijan i ja i počeli priču. Što i kako? Pokušajmo sami. Josip je poznajući procedure u DINA-i pripremio podloge. Sve po najvišim tehničkim pravilima. U dijelu koji se odnosio na priključivanje tankova s broda 30 metara pod morem imao je veliku podršku u roniocima Brodospasa.

Brod Capo Verde na kojeg je prekrcan preostali VCM

Ronioci su imali opremu koja je omogućavala komunikaciju, pa su u kontaktu s Josipom u nekoliko ronjenje raščišćene sve dileme i dogovoren način priključaka. Prekrcaj je počeo 10. 6. Morskom vodom je iz tankova potiskivan VCM u brod Capo Verde. Prekrcavalo se samo po danu. Noću se vrijeme provodilo u za nas otvorenoj oštariji. Prekrcaj je dovršen 14. 6. Na komadu papira sam potpisao nekakvu primopredaju.

Potvrda o prekrcaju

Jedinstven pothvat koji treba čuvati od zaborava

Brodospas je nastavio s aktivnostima i Brigitta Montanari je podignuta na površinu 28. 6. 1988. Uslijedio je put u rezalište. Brodospas je za podvig zasluženo dobio Plavu vrpcu Vjesnika ( i ja sam dobio jednu značku). Uslijedila su još nagrade gradova Splita i Šibenika. Podijeljena su i odlikovanja. Mislim njih 14. Meni su rekli da ću odlikovanje dobiti kasnije. Nisam ga dobio. Nisu ga dobili niti Marijan Host niti Josip Tomičić. Drago mi je da je ostao trag u zahvali direktora Brodospasa DINA-i.

U zadnje vrijeme pokušavam pisati kraće. Ovo je iznimka pa je poučak čak udvostručen. Mislim da vrijedi, kako bi se otrgao od zaborava ovaj istinski pothvat. Uz vještine samog vađenja, htio sam spomenuti i način donošenja odluka, ali i spremnost nekih pojedinaca da preuzmu odgovornost. U velikoj mjeri ovaj tekst neka bude mala oda Dragi, Ivanu, Josipu, Marijanu, Mariji, Franji, Živani, Janezu … I ne samo njima. A kakve to ima veze s pucanjem cjevovoda u Slavonskom Brodu? … Zaboravio sam…

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.