Uskrs i uskrsni običaji u Hrvatskoj

Uskrs i uskrsni običaji u Hrvatskoj

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj (npr. u okolici Jaske ili u Zagorju) postoji običaj paljenja vuzmenki. Uskrsni krjesovi ili vuzmenke pale se ispred crkve klesanjem dvaju kamenova. Nakon paljenja slijedi blagoslov, a vjernici pale vlastiti komad drveta koji nose svojim kućama

Uskrs i korizmeni tjedni koji mu prethode imaju u kršćanstvu snažan simbolički sadržaj koji zadire duboko u pojam ljudske egzistencije, a ukorijenjen je jednim dijelom u pretkršćansko vrijeme i egzistencijalne probleme čovjeka u razdobljima dosta ranije prije Krista. Prema mnogim teoretičarima religije i religiozne misli, mit o uskrsnuću vezuje se uz slavnjenje ponovne pojave vegetacije na zemlji (tlu), svake godine iznova, o kojoj je ratarskim narodima ovisio život. U tom smislu, postojale su proljetne svetkovine oko proljetne ravnodnevnice ili ekvinocija.

Sama ideja o uskrsnuću postojala je u sklopu više pretkršćanskih religija, u židovstvu se ona povezuje sa nešto starijom idejom o mesiji, međutim, u židovstvu ideja o uskrsnuću nije bila cjelovita kao vjerovanje, tek s odvajanjem od židovstva i s pojavom kršćanstva poprima nov oblik transcendencije koju prethodne nade u obnovljeni život nisu imale. Dijalektika Muke i Uskrsa duboko je obilježila cijelu kršćansku civilizaciju, jer civilizacija je danas mnogo više obilježena religijom nego samom vjerom. I upravo ta činjenica ima za posljedicu da mnogi prema tradiciji slave Uskrs bez obzira jesu li prakticirajući vjernici ili ne, odnosno jesu li uopće vjernici. Tako u Hrvatskoj imamo autentičnu, bogatu i raznoliku uskrsnu tradiciju koja je istovremeno dio europske baštine.

Uskrsni simboli: jaja, pilići i kunići

Simbolika jaja proizlazi iz mišljenje da je svijet nastao iz jajeta. Takvo mišljenje je bilo zajedničko mnogim narodima u povijesti. U kršćanstvu je jaje simbol novog i vječnoga života što ga je Isus Krist omogućio svojim uskrsnućem. Crkva jest, ne samo u slučaju Uskrsa, preuzela pod svoje okrilje mnoge poganske običaje, profane mitove i šarenilo folklora, nadogradivši ih vjerom u jednoga Boga. Riječ je o svojevrsnoj simbiozi vjerskih i profanih mitova. Gledano iz perspektive Crkve, folklor je sporedan, vjerska predanost i vjera u jednoga Boga, kreatora života, svijeta i svemira, je na prvom mjestu. Ali folklor je bitan u tradicijskom i kulturnom smislu svakog naroda pa tako i hrvatskoga. Poganski običaji očuvani kroz kršćansku tradiciju zapravo su zabavan i šareni svjetovni dio vjerskih blagdana, ali su istovremeno potčinjeni ideji pobjede kršćanstva nad pretkršćanskim razdobljem.

uskrs_kruh_jajaNema točne spoznaje o tome otkad se uskrsna jaja boje i ukrašavaju, ali je poznato da su Hrvati taj običaj imali i prije prelaska na kršćanstvo. Ukrašena jaja pronađena su u starim praslavenskim grobovima Hrvata. U sedmom i osmom stoljeću Crkva je zabranjivala konzumaciju jaja tijekom cijele korizme. U srednjem vijeku u nekim od europskih zemalja jaja su bila obavezan porez u vrijeme Uskrsa. Prikupljena jaja samostani i vlastela bi dijelili siromasima. I na taj su način jaja postala jedan od uskrsnih darova. Posebno su se darivala djeci: „Ovo jaje za ljubav se daje.“ Motivi na uskrsnim jajima odnosno pisanicma su različiti: od raznih likova, sličica, ornamenata, pisanih poruka do jednobojnog bojenja. Pisanice zapravo predstavljaju na neki način zbir običaja – darivanje jajima, tucanje obojenim jajima, gađanje jaja novčićima.

U starom Zagrebu i njegovoj okolici igra tucanja jajima je upozoravala na Uskrs kao na prijelomnicu u klimatskim vremenskim prilikama. Tako u starim dokumentima iz 14. stoljeća imamo zabilježene događaje koji su se desili prije ili nakon Uskrsa, to jest tucanja jaja. Diljem Hrvatske upotrebljavaju se različite tehnike bojenja i ukrašavanja pisanica: tehnika ukrašavanja svilenim koncem (okolica Đakova), tekućim voskom, tehnika struganja iz okolice Sunje, ukrašavanje pisanica slamom vezano je uz Bunjevce…

Poznata je tehnika iz dubrovačkog kraja ukrašavanja s voskom. Primjerice, tehnika iz Dubrovačkog primorja koja je slična konavoskoj, svoje je savršenstvo oslikavanja dostigla uz pomoć pera. Uz precizno oslikane motive ova tehnika koristi i poruke poput natpisa Mali dar, Ovo jaje palo s neba, baš u ruke kome treba itd. Nekad su se pisanice ukrašavale na Veliki petak.

U prošlosti dok nije bilo umjetnih boja za jaja, na selu su ljudi koristili boje koje su mogli pronaći u prirodi. Najčešća je bila crvena, dobivena od korijena broća ili od cikle, ljuske luka, crvenog radiča. U narodu su vladala različita objašnjenja zašto se jaja boje baš u crveno. Tvrdilo se da se jaja boje jer je Marija (majka Isusova) to radila kad je Isus bio dijete. Crne su pisanice, poput onih iz Međimurja, bojili bobicama bazge, duda ili čađom, a od kore hrasta dobili bi lijepu crno-smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka bi dobivali zelenu boju. No već početkom 20. stoljeća, za bojanje jaja koristile su se boje za tekstil te licitarske boje. Inače, pisati je staroslavenska riječ koja znači i slikati, pa su pisanice oslikana jaja.

pisanice_naiva

“Pisanica od srca” – simbol Koprivničko-križevačke županije

Osim jaja odnosno pisanica, uskrsne običaje prate i motivi zečića i pilića. Žute pahuljaste piliće možemo povezati kao nastavak priče o jajetu, a piliće i zečiće kao simbole buđenja prirode u proljetno vrijeme. Uskrsni zečić je u hrvatskim običajima noviji motiv. Preuzet je iz tradicije nekih europskih zemalja, gdje je poznat kao pratilac staronjemačke (germanske) boginje proljeća Ostare. Uskrsne čestitke s motivom zeca pojavile su se u Hrvatskoj u vrijeme Austro-Ugarske. Nakon propasti Monarhije, uskrsne čestitke su se tiskale u Zagrebu, ali motivi na čestitkama bila su djeca koja se igraju jajima, jaja i pilići, blagoslov jela, ili pak procesija na Veliki petak.

Zec se u kontekstu simbolike Uskrsa u Hrvatsku vraća 30-ih godina prošloga stoljeća kada zeko djeci daruje pisanice. Zeko je djeci donosio jaja koja bi bake i majke skrile negdje u vrtu. Prema njemačkim etnolozima, uskrsni zeko zapravo postoji u zemljama srednje Europe od 18. stoljeća. Postoji i druga teorija koja kaže da je zeca izmislila građanska kultura radi odgoja djece. Uskrsni zeko kao mitski lik u službi građanskog odgoja ukrasna jaja daruje dobroj djeci.

Uskrsni krijesovi, šutnja crkvenih zvona i blagoslov hrane

Jurjevski-krijesU sjeverozapadnoj Hrvatskoj (npr. u okolici Jaske ili u Zagorju) postoji običaj paljenja vuzmenki. Uskrsni krjesovi ili vuzmenke pale se ispred crkve klesanjem dvaju kamenova. Nakon paljenja slijedi blagoslov, a vjernici pale vlastiti komad drveta koji nose svojim kućama. Blagoslovljena vatra u domu vjernika na simboličan način predstavlja prisutnost Boga i božjeg svjetla. Ipak, etnolozi kažu da paljenje vuzmenki zapravo nema veze s crkvenom tradicijom paljenja vatre ispred crkve na Veliku subotu radi blagoslova i obnove kućnog ognjišta. U Vrbovečkom kraju, na Uskrs u zoru pali se vatra i oko nje se okupi mnoštvo, te se pleše i pjeva. Kad vatra izgori, na žaru se ispeku jaja i šunka. Donesu se kolači i ostala jela kako bi vesela družina dobro objedovala. Nakon toga, ide se na misu.

Običaj paljenja vuzmenki prisutan je i kod gradišćanskih Hrvata.

Za posebne, takozvane velike dane, a to su tri dana, od Velikog četvrtka do Velike subote, crkvena zvona ne zvone. Ruralno stanovništvo Hrvatske u prošlosti je izbjegavalo oranje i kopanje u tim danima jer je bio takav običaj od starine dok je Isusovo telo v zemli. Jednako tako, seljaci bi micali zvona sa stoke. U nekim dijelovima Dalmacije stoka tri dana nije išla na ispašu zbog zabrane gaženja zemlje. Ali, takvo pravilo nije vrijedilo posvuda.

Običaj blagoslova jela na Veliku subotu, koji se mijenjao kroz vrijeme, zadržao se do danas. U stvari, običaj je ostao isti, samo je košarica mijenjala svoj sadržaj, ovisno o tome kakvog su socijalnog stautsa buili oni koji su nosili jelo na blagoslov. S obrzirom na trenutnu ekonomsku situaciju u Hrvatskoj, spomenuti „uvjet“ vezan uz sadržaj košarice s hranom je više nego aktualan.

Dok se na Veliki petak podrazumijeva strogi post, Velika subota nije tako stroga po pitanju posta, ali jest slična Velikom petku, dok je uskrsna trpeza raskošna i bogata. Na početku 20. stoljeća u Zagrebu, zabilježili su novinski članci iz toga doba, u košarici na blagoslov nosio se kruh, vino, janjetina, ptičje meso, jaja i mliječni proizvodi: sir, maslac i mlijeko, dakle, sve ono što se u vrijeme korizme nije bilo dopušteno za jelo. Ako je suditi po sadržaju zagrebačke košarice, prije sto godina Agrameri su bolje živjeli (socijalno stajali). Slavonske košarice su također bile raskošne. Slavonske obitelji bi se natjcale da košare s hranom za blagoslov budu što bogatije. A nakon blagoslova, u nekim je slavonskim mjestima bio velik problem jer su se mladići utrkivali zapregama tko će prije doći kući. Tijekom utrka znale su se dogoditi nesreće pa su svećenici, kako bi se izbjegle tragedije, dolazili u njihova mjesta blagosloviti hranu.

Uskrsna košara najčešće sadrži šunku i/ili vratinu, kobasice, kuhana jaja, hren i mladi luk. U Slavoniji se češće doda boca rakije nego vina. U smislu obrednih peciva (kuglofi, pereci, kovrtanji, ftičice) i kruha, u kontinentalnom dijelu Hrvatske košara sadržava bijeli kruh (često takozvana pletenica), u Dalmaciji sirnicu, a u Primorju pincu. Uglavnom, prema običaju, na hrvatskoj uskrsnoj trpezi ne bi trebalo nedostajati mesa, kokoš ili purica, janjetine (južnije od Karlovca), dimljene šunke, pečenog krupmira, salate, suhog voća, kompota, kolača, štrudle od sira, tijesta s makom i orasima, ribe (šaran i štuka), a u Dalmaciji plodova mora i kvalitetne bijele riba te obilnih priloga.

U nekim dijelovima Lijepe Naše se uskrsni platneni ubrus s kojim je bila pokrivena košara baci na voćku da bi plod bio jači i zdraviji, a ljuska od posvećenog jaja baca se u brazdu od oranja da bi bolje rodilo tlo. Uskrsni doručak na neki način oduvijek ima veće značenje od uskrsnog ručka, a mrvice od kruha i peciva i ljuske od jaja nakon doručka nikad se nisu bacale. Nekad se vjerovalo da ljuska od blagoslovljenih jaja ima ljekovita svojstva. Ljuska se stavljala u vodu kojom se član obitelji mogao umiti, što se smatralo svojevrsnom prevencijom od bolesti.

Umivanje cvijećem, bijeljenje kuće i vazmeno bdijenje

U pojedinim krajevima Hrvatske postoji običaj umivanja na Veliku subotu: u lavor vode stave se ljubičice, latice svježe ubranog cvijećai grančice bilja da bi lice bilo „obnovljeno“, svježe i lijepo. Svečano umivanje bilo je poznato i u pretkršćansko doba. Voda je oduvijek imala ulogu čišćenja ljudskog tijela i duše. Prema nekim povijesnim zapisima, Hrvati su se u prošlosti za Uskrs umivali u tekućoj vodi „radi zdravlja očiju i ljepote lica jer će nestati lišaj ili kožna bolest“. Bunjevci su se na Uskrsni ponedjeljak simbolično polijevali vodom. U Dalmaciji i Istri u mnogim mjestima bio je običaj piti blagoslovljenu vodu. Žene na otoku Pagu u vrijeme obreda, dok zvona zvone, na Veliku subotu trčale bi prema blagoslovljenoj vodi, htjele bi se umiti, oprati križa jer su vjerovale da će na taj način ostati zdrave i da djeluje samo dok zvona zvone.

Na Veliku subotu ili sam Uskrs odlazi se na svečano bdijenje, na jutarnju misu. U župi u Vela luci održavaju tradiciju 40-satnog klanjanja. Muškarci, svečano odjeveni izmjenjuju se svakih sat vremena u klanjanju, molitvi i razgovoru s Isusom. Istovremeno moli četvero ljudi, a ukupno ih se izmijeni 160. Bdijenje počne točno u podne na Cvjetnicu, a završi se u Veliku srijedu u 10 sati velikom procesijom oko crkve.

Običaj čišćenja, bojenja, bijeljenja kuće vapnom za Uskrs imao je simboliku čišćenja duše, ali i iznimnu praktičnu higijensku namjenu.

Govoreći o osobitostima hrvatskog slavljenja Uskrsa, dr. Čapo Žmegač, poznavatelj hrvatske uskrsne tradicije prve polovice 20. stoljeća je zaključio da su te osobitosti vezane uz europsku baštinu i europski folklor. A pišući o osobitosti Uskrsa u hrvatskim krajevima u tom vremenu, kaže da osobitost postoji na mikrorazini neke zajednice. Stoga kad govorimo o osobitosti hrvatskoga Uskrsa, valja govoriti u množini – o osobitostima hrvatskih Uskrsa u vremenu, prostoru i društvu.

Pripremila: Melita Funda