“Urbano i inkluzivno pčelarstvo prepoznao je i gradonačelnik Bandić”

“Urbano i inkluzivno pčelarstvo prepoznao je i gradonačelnik Bandić”

Foto: Jadranka Luketa Marković sa četveronožnim pratiteljem i prijateljem Bingom

Za razliku od mnogih gradova u Europi, gdje je gradski med cijenjeni api suvenir, u Zagrebu se pčele ne smiju držati. Ipak, naš je grad pčelama sve privlačniji jer u njemu nema intenzivnog kemijskog tretiranja industrijskih biljaka nervnim otrovima, dok obilje peluda pčelama omogućuje siguran biološki razvoj

Razgovarala: Snježana Kratz

Kako su se nekad penjali na Sljeme, kakve su predstave održavali na krovu garaže u vrijeme kada su se devize dobivale po broju osoba, ZG-magazinu ispričala je mr. sc. Jadranka Luketa Marković, profesorica povijesti umjetnosti, likovna kritičarka i dugogodišnja ugledna pčelarica. Otkrila nam je gdje je danas hrvatsko pčelarstvo i zašto je jedan inspektor poželio biti njen pas.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je moj rodni grad, u njemu sam provela mladost i utkala dio sebe. Stekla sam u njemu i mnoge prijatelje, ali i poziv profesorice povijesti umjetnosti i likovne kritičarke. Radila sam nemalo na promociji likovnosti Zagreba, a kao ljubiteljica prirode i na njegovoj »bio« ljepoti. Zagovarala sam, i još uvijek to činim, inkluziju i jednaku pristupačnost svima…

Gdje ste odrastali?

U centru, u negdašnjoj ulici 8. maja 1945.(Dan oslobođenja Zagreba), a današnjoj Baruna Trenka, vojskovođe i negdašnjeg miljenika Marije Terezije, za čije je ranjenike ona bila izgradila bolnicu u Rovinju.

Kako je izgledao Zagreb iz vaše mladosti?

Moj se kvart nije mnogo izmijenio osim što su u negdašnjim dvorištima danas izgrađeni trgovački centri, podzemne garaže…

Kakvi su nekada bili tramvaji i vozila Zagreba?

Tramvajem sam se rano prestala voziti jer je moja nasljedna i progresivna bolest – paraliza nogu, počela uzimati maha i onemogućavala mi pristup u vozila javnog prometa. Tako sam od prve plaće uzela kredit za kupnju ondašnjeg fićeka, s kojim sam dobila »krila« i mogla se svugdje kretati. Problem je, doduše bila pristupačnost, odnosno parkirališna mjesta, ali i to sam uspjela riješiti, a kasnije i upozoravati na taj postojeći problem. Po službenom uvođenju parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom ukazivala sam i nadalje na potrebu njihovog ustroja pri javnim ustanovama, u mjestima stanovanja takvih ljudi.

Krećete se pomoću invalidskih kolica?

Na kraće udaljenosti se krećem električnim skuterom pa sam i na tom području potakla svojevrsni civilizacijski pomak. Inicirala sam kod odgovornih gradskih struktura postavljanje odgovarajućih nagiba na javnim prometnicama za pristup invalidskim pomagalima. Odnosilo se to i na ulaze u javne objekte, fakultetske ustanove, u parkove i dr.

Koji ste fakultet pohađali?

Kako su mi roditelji bili zaposleni, majka je radila kao učiteljica, a otac je bio urednik u izdavačkoj kući, djetinjstvo i prve razrede osnovne škole provodila sam na čuvanju kod bake u Palmotićevoj ulici. Bilo je to preko puta Isusovačke crkve. U nju sam, da se ne bi znalo, jer roditelji su mogli izgubiti posao, odlazila gledati prekrasne didaktičke slike drveća, odnosno zmije, jabuke i anđele. Oni su nerijetko na špagi, u tadašnjim didaktičkim predstavama, »letjeli« zrakom, a sve je bilo popraćeno i čitanjem meni čudesnih priča iz Biblije. Možda je i to bio podsvjesni poticaj da sam završila Filozofski fakultet u Zagrebu – povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Kasnije sam i magistrirala metodiku nastave radeći kao urednica za nastavnu opremu u jednoj izdavačkoj kući.

Uprizorite nam vaše mladenaštvo.

Pa u igri smo mi djeca bili vrlo kreativni. Sjećam se, kako smo se u gojzericama »penjali« na krevet koji nam je u mašti predstavljao Sljeme. Na njemu smo od metle i tepiha, na majčin užas, postavljali šator… U kvartu smo, primjerice, na jednoj garaži održavali i kazališne predstave i to sa scenografijom i kostimografijom iz naših stanova. Začinili su to i prvi ljubavni pokloni, spuštani špagom sa katova, u tek nadolazećoj eri Coca – Cole i Pepsi – Cole.

Je li se putovalo?

Roditelji su, kada se sjetim, meni i bratu u mladosti bili priuštili mnoga putovanja. Onda kada se to moglo jedanput godišnje, kada su se devize dobivale oskudno po broju osoba. Onda kada se grupno spavalo na podu na luftmadracima da bi se imalo nov(a)ca za vožnju gondolama po Veneciji ili za ulaznice za ruski muzej Ermitaž, francuski Louvre ili Boljšoj teatar. Navika mi je za takve posjete ostala pa i danas, kada sam u kretanju znatno ograničena, nema u okružju pčelarskog sajma, predavanja ili izložbe na koju ne idem.

Kada ste započeli pčelarsku priču? Vaš je pokojni suprug bio ugledni i vrsni pčelar?

Da, nakon jednog od mnoštva mojih padova zbog bolesti, završila sam u bolnici i tamo upoznala a kasnije i zavoljela šarmantnog gospodina – mr. sc. Zvonimira Švera, doktora veterine i doajena hrvatskog pčelarstva. Za naš zajednički život bio mi je postavio tri svojevrsna uvjeta.

Koja?

Da me prihvati njegova kći, njegove pčele, odnosno ja njih. To je zapravo značilo da s njim u ozračju ljubavi radim na pčelinjaku. Sve sam to u zajedničkom nam životu ostvarila, uključujući i obilježavanje njegovog priznanja za životno djelo. Iz njegove goleme pčelarske literature neprestano sam učila i rame uz rame na pčelinjaku stjecala pčelarsku praksu.

Živjeli ste u Zaprešiću?

Zimi smo živjeli u zadnjoj zagrebačkoj kući na obroncima Medvednice, s pogledom na Zaprešić. Bilo je to vrijeme kada smo aktivno sudjelovali i na svim pčelarskim događanjima nemalo predavanjima. U pčelarskoj smo sezoni živjeli u Sunji, na pčelinjaku, baveći se istodobno selekcioniranim uzgojem pčelinjih matica, odnosno poučavanjem studenata veterine pčelarskoj praksi. Prve sam pčelarske godine zbog bolesti radila sve pomoćne, organizacijske – »sjedeće« poslove. Tako obavljajući pčelarenje domislila sam se da tzv. AŽ košnicu s tla izdignem na sedamdesetak centimetara od zemlje kako bih posao mogla raditi i sjedečki. Moju ondašnju ideju kasnije je s oduševljenjem prihvatio i pokojni general Imra Agotić, koji ju je, kao oblik rada, promovirao i među invalidima Domovinskog rata. Priznanje je pristiglo i od europskih institucija.

Kakvo je danas stanje u pčelarstvu?

Donedavno je svaka kuća imala pčele u tzv. košnicama pletarama i one koji su se o njima brinuli. Danas je teškoća, pojava novih bolesti »uvezenih« s drugih vrsta pčela i zemalja. Održati pčele živima i uspješno pčelariti danas se može samo s velikim znanjem i novim tehnologijama, naporom, ali i sustavnim radom s njima. S druge strane mnoga znanstvena dostignuća u analizi hrane pa i pčelinjih proizvoda dovode do unapređenja dobre pčelarske prakse. Sve je više pčelinjih proizvoda sa izvrsnim kemijskim i senzoričkim ocjenama za kvalitetu, koja je itekako neophodna i u apiterapiji.

To je?

Apiterapija postoji od pamtivijeka a predstavlja liječenje pčelinjim proizvodima. Iz dugogodišnje pčelarske prakse i iskustava mojih učenika te anketiranih pčelara iz cijele Hrvatske osobno sam u radu uvijek promovirala i takvu terapiju. Naročito za starije ljude i osobe s invaliditetom. O tome sam nedavno objavila i knjigu i predstavila je na mnogim pčelarskim i drugim skupovima u Hrvatskoj, Sloveniji i šire. Mogla sam to znanje prenositi jer sam ga usvojila od doajena hrvatskog pčelarstva i najboljeg pčelara dr. Švera, kako su ga zvali njegovi pčelarski kolege i učenici. Danas, pčelarskim radom ostvarujem njegov životni san, poučavajući pčelarstvu osobe s invaliditetom, ali i one starije dobi. Inkluzivno, odnosno urbano pčelarstvo kao vrijedan i koristan koncept rada prepoznao je i gradonačelnik Milan Bandić, obećavši nam urbani, pristupačni pčelinjak kao i dvije košnice sa svojeg pčelinjaka.

Poučavat ćete na njemu urbanom pčelarenju?

Da, poučavat ću na njemu polaznike inkluzivne pčelarske škole. Učit ću ih radu i dobroj pčelarskoj praksi, pčelarenju s razumijevanjem i ljubavi prema tim radilicama. Na moj ponos, tako sam odgajala, i još uvijek to činim, vrsne pčelare koji su za svoj rad i kvalitetu meda dobi(va)li mnoga priznanja. Posebice me raduje što su nastavili pronositi pozitivna pčelarska iskustva i aktivnosti. Ona su i sadržaj moje nedavno objavljene knjige Pčelarenje kao (api)terapija u poboljšanju kvalitete života starijih osoba i osoba s invaliditetom. Knjiga je pisana tzv. induktivnim postupkom iz mojih, kao i iskustava mojih učenika i članova pčelarske radionice koju vodim u Domu za starije i nemoćne osobe Maksimir, odnosno na Žutom brijegu ponad bolnice Dubrava.

jadranka_luketa_pcele

Luketa Marković u svom pristupačnom pčelinjaku

Anketirali ste i pčelare?

Prikupila sam spoznaje njih stotinjak o spomenutoj tematici. Raduje me da se znanstveno istraživanje s tim u vezi, provodi i na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.

Može li se osoba s invaliditetom baviti pčelarstvom?

Zašto ne? Osobno se krećem pristupačnim putovima uz pomoć električnih invalidskih kolica. Sjedeći u njima, u meni ugodnom položaju, radim sa pčelama pomoću raznih ergonomskih pomagala koja mi omogućavaju i olakšavaju rad. U knjizi ih promoviram kako bi pčelarenje bilo prožeto radnom lakoćom.

Koje su teme pčelarske škole?

U inkluzivnoj pčelarskoj školi ekološkog i konvencionalnog pčelarenja ja sam predavač – mentor pčelarske prakse. Na pčelinjak, na praksu mi dolaze učenici kako bi ubrali znanje koje sam stekla, a među njima su i mnoge osobe sa invaliditetom.

Ljubav prema pčelama i njihovim proizvodima prenosite i na djecu u vrtićima i školama?

Tako je, a oni mi zauzvrat zahvaljuju svojim likovnim izričajem, crtežima i sl.

Završili ste i apiterapijski tečaj?

Da, pa o pomoći koju nam može pružiti apiterapija držim predavanja. Govorim o pčelinjim proizvodima kao funkcionalnoj hrani, njihovoj upotrebi u hitnoj samopomoći, snaženju organizma i sprječavanju bolesti.

Hoće li i kada Zagreb dobiti ceste meda?

Za razliku od mnogih gradova u Europi, gdje je gradski med cijenjeni api suvenir, u Zagrebu se pčele ne smiju držati. Ipak, naš je grad pčelama sve privlačniji jer u njemu nema intenzivnog kemijskog tretiranja industrijskih biljaka nervnim otrovima, nema intenzivne poljoprivrede od kojih one nemilice stradavaju. Obilje peluda raznih biljaka, uključujući i one u parkovima, kućnim vrtovima, okućnicama i ulicama pčelama omogućuje siguran biološki razvoj.

Znači Zagreb je idealna destinacija pčelama?

Jest. One mu to vraćaju sišući sokove od ušiju oštećenih i bolesnih biljaka, onemogućavaju i razvoj plijesni na bilju pa tako čuvaju biomasu grada i učinke koje ona ima u čistoći gradskog zraka.

Mogu li u Zagrebu zaživjeti suvenirnice s pčelinjim proizvodima?

Hrvatska ima veliku biljnu raznolikost pa tako i otvorenu mogućnost da ljudskim znanjem i tehnologijama proizvede sortnog meda, ali u manjim količinama. Moguće je i otvaranje medoteka.

Podsjetite, kakve aktivnosti namjeravate realizirati sa slovenskom turističkom vodičicom?

Knjigu koju sam napisala predstavila sam bila i u Sloveniji. Njima se to svidjelo pa mi dolaze njihovi turistički vodiči koji će pratiti inkluzivne api terapijske radionice. Sve će to imati turistički obol u kojem ću demonstrirati pčelarstvo starijih i osoba s invaliditetom na pristupačnom pčelinjaku uz ergonomska pomagala. Primit će ih i na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu a posjetit će obnovljen i pristupačan pčelinjak iz 1830-ih godina. Mogao bi to biti začetak zagrebačkih cesta pčelarstva pa i apiterapije.

Zanimljiva ideja.

Mogla bi tu niknuti i nova zanimanja od kojih bi mnoge obitelji stvorile određene prihode, a turisti doživjeli nova iskustva i spoznaje o pčelama.

Kakve bi im se pčelarske ture ponudile?

Za prvu bi turističku rutu oni prošli turističkom cestom u Varaždinu, posjetili bi tamošnji Muzej kukaca, dok bi se na mom pristupačnom pčelinjaku upoznali s pčelarskim radom osoba s invaliditetom i starijih ljudi. Posjetio bi se i pčelinjak Agronomskog fakulteta u Zagrebu koji je osnovan još za vremena biskupa Juraja Haulika.

Koliko košta jedan roj pčela?

Cijena roja ovisi o dobu kada se kupuje i o veličini, a kreće se od sto do tristotinjak kuna po roju. Inače, pčelinje zajednice sa leglom, peludom i medom prodaju se po broju okvira a takvu zajednicu svakako treba i zdravstveno pregledati. One najčešće koštaju petstotinjak kuna i mogu već prve godine vratiti uloženi novac.

Kada u proljeće startaju aktivnosti pčela i pčelara?

Pokojni suprug i ja smo se na pčelinjak obavezno selili poslije Uskrsa. Prvi su nam u radu, za toplog vremena bili pregledi pčelinjih zajednica, u vrijeme cvjetanja voćaka.

Koje biljke pčele (ne)vole?

Ne vole kruške jer im nisu ugodnog mirisa, ali zanimljiv im je svakako bagrem i mirišljavo bilje.

Zasto ne vole kruške?

Medonosne se pčele često moraju dresirati da bi oprašivale krušku jer nektar kruškinoga cvijeta za njih nema dovoljno slada. Pčele će u odnosu na krušku primjerice radije ići na maslačak.

Pa koje su im onda biljke primamljive?

Rado će ići po nektar na lijesku, vrbe, bagrem, bagremac, kesten, suncokret i cvjetove livade od kojeg će (na)činiti med, odnosno manu sa bjelogorice i crnogorice. Njih još zovemo medljika, medun ili jednostavno – šumski med.

Koliko su nam pčele bolesne?

Kao što sam rekla, globalizacijom u vrlo smo kratkom vremenu sa drugih vrsta pčela donijeli bolesti – varou, nozemozu, ceranu, etinu i mnoge virusne. Protiv njih se borimo dobrom pčelinjom praksom, biološkim i kemijskim postupcima.

Kakav je naš okoliš? Je li pogodan za život pčela?

Naš je okoliš za pčele vrlo ugodan. Ako izuzmemo blizine autoputa, industriju i kemijskim preparatima tretirane industrijske biljke, cijela bi Hrvatska još uvijek mogla biti ekološko područje za pčele.

Uprizorite svoj rad s djecom. Dođu vam i na pčelinjak?

Osim predavanja u školama i vrtićima, na pčelinjaku s djecom održavam pčelarsku i bio radionicu. U njoj učimo biologiju pčelinje zajednice, oprašivanje, ali i brinemo da pčele nisu žedne, a u bespašnom ih razdoblju hranimo »sokićem«, spravljenim od vode i šećera. Brinemo se i o njihovoj budućnosti pa im sadimo i uzgajamo medonosne biljke, ali brinemo i o jednom ježu koji je »sanitarac« na pčelinjaku. Naravno da se prvo obavi razgovor s roditeljima, provjeri da dijete nije alergično i sl. Mališani nerijetko ono što nauče prenose roditeljima. Uz to, naše se aktivnosti i fotografiraju, pa ih kasnije izlažemo na panou Doma, u vrtićima, školama…

U radu vas, ali i u životu prati ljubimac Bingo?

Pas Bingo

Ljubimac Bingo

Binga sam svojedobno pribavila tužna za psom kojeg sam bila nesretno izgubila. Bingo je bio pas koji je bilježio ljekovite tretmane kod dječaka koji je zazirao od kontakata sa psima. Svojim je postojanjem poticao u oštećenom hodu i djevojčicu koja je imala padavicu i teško govorila.

Koja je pasmina?

Bingo je mješanac terijera i star je dvanaest godina.

Što vam znači?

On je moj prijatelj, tješitelj i pratilac. Nijemci kažu Partnerhund! On mi je spona sa susjedima, neznancima koji prvo priđu k psu pa se onda i meni obrate. Stekla sam uz Binga mnoge znance, ali i prijatelje.

Zbog njega vam je bila i inspekcija za životinje? Prijavili su vas?

Kada sam bila došla u Dom, morala sam potpisati ugovor da u njega neću dovesti životinje. Binga sam zato na godinu dana dala na čuvanje prvoj vlasnici. Kako je to bio veliki stres i njemu i meni, vratila sam ga u Zagreb i dala mu svoj auto kao kuću za spavanje. To je užasnulo stanare Doma, ali i one okolne, pa su me tužili Društvu za zaštitu životinja. Poslali su im naime, veterinarskog inspektora koji je došao istražiti kako se postupa sa psom. Kada je inspektor vidio naš međusobni odnos, čime se pas hrani, kako se s njim postupa i koliko se volimo rekao mi je: »gospođo… ja bih volio biti vaš pas«.

Kada počinje vaše druženje?

Ujutro. Organizirala sam si život i kretanje tako da mogu biti što više sa Bingom. Idem na mjesta gdje može i on, on je sa mnom u kafiću gdje imam mogućnost interneta, ide sa mnom na pčelinjak, u nabavke, na predavanja, u kazalište… Čak i spavamo ponekad zajedno u autu, svak na svome sjedalu.

Pridrijemate malo?

Da.

Zašto ne smije u Dom?

Ugovor me na to obvezuje, a životinje u gradske domove ne smiju.

Imate li obitelj?

Da, brat i ja smo odlučili kako u životu nećemo imati svako svoju djecu zbog progresivne i nasljedne nam bolesti. Znali smo s kakvim bi se problemima susretati u kasnijem servisiranju života.

Ali vama aktivnosti ne nedostaje.

Ne, u Domu vodim pčelarsku i bio radionicu i to je svojevrsni pionirski rad. Tridesetak je osoba svojedobno rame uz rame sa mnom, od pčelinjeg voska radilo svjećice za poklon djeci leptirima, sudjelovali smo i u akciji protiv nervnih otrova u zaštiti bilja, za pomoć ženama operiranima od raka dojke odnosno raka grla… Izrađivali smo svjećice, spravljali pripravke od propolisa i meda u apiterapijske svrhe. Radna je terapija u starijoj dobi itekako učinkovita i opuštajuća.

Gdje je Hrvatska po pčelarstvu u odnosu na druge europske zemlje?

Uvijek je bila pri vrhu svjetskog pčelarstva. Naš je pčelarski časopis po starosti u kontinuitetu izlaženja među prvih pet u svijetu, a čekamo i da nam stasaju perspektivni mladi stručnjaci.

Što vam u radu slijedi?

Pčelarska i apiterapijska predavanja u Domu i Gradu. Trebam(o) iskoristiti api turizam u inkluziji i uključiti se u međunarodni projekt. Poučavam u praksi pčelarenje s razumijevanjem, planiram pčelarske susrete djece na pčelinjaku i pripremam izdavanje nove knjige.