Umro Lav Tolstoj, rođen Franjo Ksaver Kuhač

Umro Lav Tolstoj, rođen Franjo Ksaver Kuhač

Gotovo cijeli život Lava Tolstoja obilježen je moralnim krizama i duhovnim dvojbama. Rodio se u bogatoj, plemićkoj obitelji, studirao je istočne jezike, potom pravo, da bi se naposljetku odlučio za časničko zvanje /Franjo Ksaver Kuhač pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u Haydnovim i Beethovenovim skladbama

Dogodilo se na današnji dan

1699. – U Požegi rođen Antun Kanižlić, hrvatski književnik (umro: 24. kolovoza 1777. u Požegi). Jedan od prvih pisaca prosvjetitelja u Slavoniji, u rodnom je gradu završio četiri gramatikalna razreda /nižu gimnaziju/, a zatim je nauke nastavio u Zagrebu, Beču i Leobenu. Poslije toga učiteljevao je godinu dana u varaždinskoj Gimnaziji, a zatim je slušao tri godine filozofiju u Grazu. Završio je i teologiju u Grazu i u Slovačkoj Trnavi.

Kada je zagrebački biskup Tausi utemeljio u Požegi konzistorij za poslove slavenskih župa imenovao je u nj i Kanižlića, koji je tu ostao sve do smrti 24. kolovoza 1777. Kanižlićevi književni počeci u svezi su s vjersko-prosvjetnim radom isusovaca i očituju se u pisanju nabožnih knjiga, molitvenika i prijevoda s njemačkog jezika. No, već i u tim spisima ima nešto što Kanižlića izdiže iznad ondašnjih naših nabožnih pisaca, a to je metaforičnost njegova izraza i nastojanje oko čistoće i bogatstva jezika. Marljivo je proučavao rječnik i dubrovačke pjesnike, uopće bogatu hrvatsku književnu tradiciju, a presudni utjecaj na njegov pjesnički stil izvršili su Ivan Gundulić i Ignjat Đurđević.

To se osobito osjeća u Kanižlićevim duhovnim stihovima razasutim po raznim njegovim nabožnim djelima, napose u spjevu Sveta Rožalija, panormitanska djevica, nakićena i ispivana. To ostvarenje pisano je u obliku pisma što ga svetica Rožalija piše iz pustinje svojim roditeljima. U njemu, starim dvanaestercima, pripovijeda svetica svoj griješni svjetovni život, nagli preokret u duši i napokon pokajnički život u pustinji. Spjev pati od digresije i preopširnosti, ali Kanižlić pokazuje zavidan smisao za uočavanje pojedinosti i za lako pjesničko izražavanje. Pribroje li se njemu i nabožni stihovi iz Promišljanja duhovnih iscrpljeno je uglavnom sve, gdje se Kanižlić po svojoj prirodi lirik, približio poeziji.

On je tipični predstavnik zakašnjela baroka, ali i prvi naš pjesnik bogatijih izraznih oblika. Spomenimo i Kanižlićevo prozno djelce objavljeno godine 1780. Kamen pravi, smutnje velike, gdje raspravlja o razlozima crkvena raskola. Međutim, on u prvom redu ostaje u povijesti hrvatske književnosti kao vješt versifikator i zaljubljenik jezika, najbolji slavonski pjesnik prije preporoda.

1834. – U Osijeku rođen Franjo Ksaver Kuhač, etnomuzikolog i glazbeni povjesničar  (umro 1911. u Zagrebu). Diplomirao je u Pešti, a glazbeno znanje proširivao je u Leipzigu; Weimaru i Beču. Radio je kao klavirski pedagog i zborovođa i putovao po Hrvatskoj i drugim zemljama skupljajući narodno blago. Na području folklorisike najvažnija mu je zbirka Južno-slovjenske narodne popievke sa 1600 napjeva uz klavirsku pratnju, što je i  njegov pionirski rad na stvaranju hrvatske glazbene terminologije. Pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u Haydnovim i Beethovenovim skladbama. Okušao se i kao skladatelj kraćih klavirskih i vokalnih djela. Njegovo djelo Ilirski glazbenici dragocjen je dokument o preporodnim skladateljima.

1541. Ženeva prihvaća crkveni red vjerskog reformatora Jeana Calvina i postaje središte kalvinizma.

Tolstoj_Prokudin-Gorsky1910. – U Astapovu umro Lav Nikolajevič Tolstoj (rođen: 28. kolovoza 1828. u Jasnoj Poljani).Kada je u svojoj zadnjoj moralnoj duhovnoj krizi Lav Nikolajevič Tolstoj potkraj listopada 1910. pobjegao iz Jasne Poljane i, slomljen bolešću, umro na željezničkoj postaji Astapovo 20. studenoga 1910. godine, bio je to njegov konačni bijeg iz plemićkog života kojega se odricao, ali i korak u povijest svjetske književnosti. Još za Tolstojeva života govorilo se da u Rusiji postoje dva cara, Nikolaj i Lav, a veći je bio ovaj car, car riječi.

Gotovo cijeli život Lava Tolstoja obilježen je moralnim krizama i duhovnim dvojbama. Rodio se u bogatoj, plemićkoj obitelji, studirao je istočne jezike, potom pravo, da bi se naposljetku odlučio za časničko zvanje.

Službujući na Kavkazu i u Sevastopolju napisao je Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost i Sevastopoljske priče, a uz taj život vezana je i poetična pripovijest Kozaci. Ubrzo se Tolstoj zasitio vojske i vratio se u Jasnu Poljanu, želeći popraviti stanje seljaka. Zaokupljenost odnosom vlastele i seljaštva očitovao je najprije u Jutru vlastelina. Na svojem je imanju osnovao školu zasnovanu na zamislima o jednakosti ljudi koja je uvelike pridonijela početku značajnih društvenih i gospodarskih reformi u Rusiji.

Godine 1880. Tolstoj potpuno prelazi na stranu patrijarhalnog seljaštva, kritizira crkvenu i državnu vlast pa ga Sveti sinod izopćuje iz Ruske poravoslavne crkve. Brojne novele i druga manja prozna djela tek su predradnje za velike romane.

U svome najvećem djelu Rat i mir, a pisao ga je prema vlastitom priznanju sedam godina, dao je golemu povijesnu, društvenu i psihološku sliku Rusije s početka 19. stoljeća, iz razdoblja napoleonskih ratova.

Tolstoj je bio mislilac i propovjednik kojemu se hodočastilo sa svih strana svijeta. U to je vrijeme pisao novele s moralističkom tezom, jedna od njih je Smrt Ivana Iljiča o predsmrtnoj agoniji čovjeka koji je besmisleno potrošio svoj život. Tolstojev, pak, životni i stvaralački vijek uvrstio ga je u niz onih osoba u povijesti svjetske književnosti koji je djelo neprocjenjiva kulturna i civilizacijska vrijednost.

1940. Mađarska pristupila trojnom paktu.

1952.Održano suđenje Rudolfu Slanskome, dotadašnjem generalnom sekretaru Komunističke partije Čehoslovačke i skupini njegovih suradnika.

Komunistički su režimi bili okrutni u obračunu sa svojim najodanijim suradnicima. Kad se poslije Drugoga svjetskog rata očekivalo da će popustiti staljinistička strahovlada, sovjetski je diktator pokrenuo val čistki u istočnoeuropskim zemljama u manijakalnoj potrazi za navodnim “prezrenim izdajnicima”, “slugama imperijalizma” i pristašama odmetnutog titoizma.

Staljinovi monstruozni procesi dosegli su vrhunac 20. studenoga 1952. na suđenju Rudolfu Slanskome, dotadašnjem generalnom sekretaru Komunističke partije Čehoslovačke i skupini njegovih suradnika. Pred upaljenim kamerama i očima cijele svjetske javnosti Slanski je sam sebe optužio najgorim riječima.

Tom sudskom farsom upravljalo se izravno iz Moskve. Istražitelji i organizatori procesa bili su sovjetski agenti koji su fizičkom torturom prisilili optuženike, pa i Slanskoga, da napamet nauče “svoje grijehe” i poslušno ih izrecitiraju pred sudom. Jer, osobno se priznanje u komunističkim redovima smatralo jedinim pravim dokazom krivnje. Poslije je, dakako, slijedio odlazak na vješala.

Često se postavljalo pitanje zašto je Moskvi trebao tako velik sudski spektakl. U sovjetskim je tajnim arhivima pronađen odgovor. Staljin se u to doba pribojavao rata sa Zapadom pa je smrtnim kaznama i općim zastrašivanjem htio iznuditi bespogovorno jedinstvo svog komunističkog tabora.

1959. – Glavna skupština Ujedinjenih naroda jednoglasno usvojila  načela Deklaraciju o pravima djeteta.  „Čovječanstvo duguje djetetu ono najbolje što mu može pružiti“, jedno je od osnovnih načela Deklaracije.

Već u uvodu Deklaracije naglašava se da je djetetu zbog njegove fizičke i mentalne nezrelosti potrebna zaštita i prije i poslije rođenja. Zatim se jednako kao i u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka zabranjuje svaka diskriminacija zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti bilo djeteta samog ili njegove obitelji.

google_djecaDeklaracija zabranjuje trgovanje djecom i štiti dijete od svih oblika nemara, okrutnosti i eksploatacije. Posljednje načelo govori o tome da dijete treba odgajati u duhu razumijevanja, snošljivosti, prijateljstva među narodima, u duhu mira i općeg bratstva.

Mnogo je razloga što se u Svjetskoj organizaciji prišlo donošenju posebne Deklaracije o pravima djeteta. U svijetu ima otprilike više od milijarde djece, a svako treće dijete živi u teškim materijalnim uvjetima.

Nedostaje im hrana, krov nad glavom, zaštita od zaraza. Mnoga djeca nikad ne nauče čitati i pisati. Njihov životni vijek često je kratak, pun oskudice i bolesti. Upravo zato osnovan je Dječji fond Ujedinjenih naroda koji pruža pomoć u više od stotinu zemalja u lijekovima i liječnicima, hrani i odjevnim predmetima. Nažalost u svijetu se još uvijek za naoružanje daje daleko više novca nego za dječju zaštitu. (zg-magazin)