Umjetnici za koje granice ne postoje

Umjetnici za koje granice ne postoje

 Vrlo precizno Stjepan je istisnuo iz tube crvenu boju, pritom pazeći da se višak boje ne iscijedi iz tube. Zatim je uzeo kist sa stopalom i nožnim prstima te je započeo slikati vazu s cvijećem. Ostali smo impresionirani jer ono što smo vidjeli bilo bi teško za napraviti i naslikati i osobama koje nemaju invaliditet…

Valentina Vukoje

Ne postoje prepreke koje čovjek ne bi mogao svladati, reći će akteri naše reportaže. Mi smo se uvjerili da njihove riječi nisu isprazne fraze, već da svojim životom i radom svjedoče ono o čemu govore. Ne može čovjek ostati ravnodušan kada vidi kako naizgled obične stvari s kojima se možda svakodnevno susrećemo, u promatranju kako ih obavljaju naša dvojica sugovornika, dobivaju sasvim neko novo značenje. Riječ je mladim umjetnicima, Stjepanu Perkoviću i Alenu Kasumoviću, koji su okupljeni zajedno s još četvero umjetnika u Izdavačkoj kući umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Ova je kuća hrvatski zastupnik Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama.

Naš smo razgovor započeli sa Stjepanom Perkovićem koji  je rođen 1974. godine, a stipendist je Udruge od 2001. godine. Diplomirao je slikarstvo na Slobodnoj umjetničkoj akademiji u klasi profesora Donalda Halla 2007. godine u Splitu.  On slika i izlaže svoje radove, ali vodi i radionice za djecu u školama i vrtićima. Unatoč cerebralnoj paralizi vješto se koristi nogama, a slika i piše s lijevim stopalom.

„Slikanje je moja revolucija“

„Za udrugu sam čuo slučajno. Slikanje je kod mene jedna vrsta revolucije. Još kao dijete sam se počeo koristiti nogama u igri, a u školi sam još više to počeo razvijati i tako sam počeo slikati“, prisjetio se svojih početaka Stjepan.

On je do sada naslikao nekoliko tisuća slika, kaže kako im ni sam ne zna točan broj. Imao je oko 13 samostalnih izložbi, a često je sudjelovao i na likovnim kolonijama po Hrvatskoj i u inozemstvu. „Teško je reći što najviše volim slikati, možda apstraktne stvari. Volim se baviti analizom boja i kompozicija. Često se bavim prirodom, motivima Božića, Uskrsa, godišnjih doba, no ništa nije zadano. Sve ovisi o trenutku“, pojašnjava Stjepan.

Izdavacka-kuca-umjetnika-stjepan-perkovic

Stjepan Perković

On najviše slika doma, gdje ima posebno uređen atelijer. No, za naš portal, Stjepan je odlučio pokazati svoj način slikanja u prostorijama Izdavačke kuće. Odmah na početku ostali smo zadivljeni. Jedino u čemu je Stjepan trebao pomoć Gordane Budimir, koordinatorice Izdavačke kuće u kojoj djeluju mladi umjetnici, je bilo to da je gospođa Budimir spustila Stjepanu njegov ruksak na pod. Sve ostalo Stjepan je napravio sam. Vrlo vješto i brzo, baš kao da se služi rukama, on je izvadio svoje kistove, paletu za boje, slikarski stalak za platno i prostirku na koju je sve to lijepo posložio. Uslijedilo je slikanje. Platno je bilo ispred njega, već postavljeno u donjoj razini njegovih nogu.

Vrlo precizno Stjepan je istisnuo iz tube crvenu boju, pritom pazeći da se višak boje ne iscijedi iz tube. Zatim je uzeo kist sa stopalom i nožnim prstima te je započeo slikati vazu s cvijećem. Ostali smo impresionirani jer ono što smo vidjeli bilo bi teško za napraviti i naslikati i osobama koje nemaju invaliditet. „Cilj ove Udruge u kojoj se okupljamo je da mi lakše dođemo do izražaja kao slikari, bez obzira na tehniku kojom slikamo. Naravno da to ljudima izgleda teško, no kroz ovo što radimo mi si olakšavamo pristup umjetničkom radu i školovanju. Prepreke postoje, ali zato su zanimljive da ih prijeđeš. Svatko od nas ima neku vrstu prepreke. Mi imamo tu fizičku barijeru, no ovdje smo da ju prijeđemo“, pojašnjava slikar.

Od slikanja do fotografije

Stjepan nam je priznao da u svakom radu pa tako i u njihovom umjetničkom stvaranju čovjek dođe u razdoblje „suše“ kada ponestane inspiracije za slikanje. No, on se tada ne predaje nego samo slika. Ovaj zanimljivi umjetnik za sebe kaže da voli sve što vole mladi. „Vesele me odlasci na koncerte, u kino, šetnje, a od muzike volim slušati klasičnu glazbu i jazz“, priznaje Stjepan.

Izdavacka-kuca-umjetnika-alen-slika

Alen Kasumović

Njegov prijatelj iz Izdavačke kuće Alen Kasumović, rođen je 1991. godine. Mladi slikar trenutačno studira na trećoj godini Akademije likovnih umjetnika u Zagrebu na smjeru slikarstvo. U razgovoru smo saznali kako se Alenova majka bavila glazbom i da je upravo glazba bila njegov prvi doticaj s umjetnošću. No, ipak on je krenuo drugim putem. „Crtam i slikam od kad znam za sebe. Umjetnost me općenito zanima. Osim slikanjem, bavim se i fotografijom. Zanima me video i film, no s time se još nisam uspio baviti. Pokušavam što više mogu istraživati umjetnost kroz različite medije“, objašnjava Alen.

On je imao 10-ak skupnih izložaba,  ali i jednu samostalnu. „Ljudima je fascinantno vidjeti me kada slikam s ustima. Posebno kad vide neki veći format slike, onda me često znaju pitati kako sam to uspio naslikati. Moram priznati kako nisam niti ja uvijek inspiriran za slikanje. No, u takvim situacijama baš treba slikati i raditi. Tada se čovjek mora prisiliti i nešto raditi, jer ti su blokovi samo prividni i njih trebati probiti tako da im se kontrira“, savjetuje mladi umjetnik. On slika ustima, a rukama se zbog bolesti artrogripoze ne može koristiti. No, to za njega nije nikakva prepreka što nam je pokazao naslikavši portret svog prijatelja Stjepana. U svega nekoliko minuta potezima olovkom, mladi je umjetnik završio portret i tako nas po drugi puta ostavio bez teksta.

Kroz udrugu se ovi umjetnici povezuju s umjetnicima iz cijeloga svijeta, a Alen priznaje kako mu je to jako zanimljivo. On voli putovati, a oduševljen je Firencom, ali i brojnim drugim gradovima koje je posjetio. U fotografiji se bavi svojom svakodnevicom. „Imao sam seriju fotografija gdje sam fotografirao svoju svakodnevicu kod kuće, u studentskom domu i na fakultetu. Onda sam to kombinirao i slagao u diptihe jedne do druge, koje su bile kombinirane ili po sličnostima ili po različitostima. Bila je to kombinacija fotografija iz moje svakodnevice“, objasnio nam je Alen.

„Egzistencija ne pruža baš previše“

Alen nam je u razgovoru rekao kako je u zapadnim zemljama puno veći interes ljudi za umjetnošću. „Kada odlazim na neke izložbe u inozemstvo, primjećujem kako je vani puno veći interes ljudi za umjetnošću nego što je to slučaj kod nas. Mislim da se mi više fokusiramo na neku egzistenciju, na to kako preživjeti nego na to kako nešto napraviti i stvoriti. To ne treba biti povezano samo s umjetnošću, već generalno. Egzistencija je uzak svijet i ne pruža baš previše. To je ono kako preživjeti od trenutka do trenutka.  Nije to život“, objašnjava Alen.

Naši sugovornici priznaju kako ljude zanima rad ove Izdavačke kuće, posebno one koji primaju na kućnu adresu  božićne i uskrsne čestitke. Upravo se putem čestitki predstavlja rad umjetnika okupljenih u Izdavačkoj kući. Radovi slikara se reproduciraju na čestitke i putem pošte se dostavljaju na adrese građana. Pošiljka je neobavezna ponuda, a prilikom kupnje kompleta pomaže se umjetnicima u daljnjem razvoju i samopomoći.

Izdavacka-kuca-umjetnika-razglednice

Cijela je priča o ovoj Izdavačkoj kući započela davne 1956. godine kada je 16-ero umjetnika koji slikaju ustima i nogama iz Austrije, Njemačke, Francuske, Italije i Švicarske smoglo dovoljno hrabrosti i odgovornosti da zajedničku težnju prenesu u djelo. Tada je nastala Udruga slikara koji slikaju ustima i nogama.

Izdavacka-kuca-umjetnika-vodstvo„Od male skupine entuzijasta koja se, tako okupljena, željela izboriti za svoja temeljna ljudska prava i upozoriti da i osobe s invaliditetom mogu utjecati na društvo u kojem žive, ona je prerasla u međunarodno poznatu i priznatu organizaciju, koja takve slikare podržava kao ravnopravne i jednako vrijedne pripadnike društva i omogućuje njihov razvoj u umjetničkom smislu. Pomaže im i da sami ostvare svoju materijalnu sigurnost i samostalnost. Važno je istaknuti ulogu prvog predsjednika Udruge Arnulfa Ericha Stegmanna, koji također slika ustima. On je definirao moto koji udruga i danas provodi, a to je odagnati samilost i nerazumijevanje i mudrim sustavom poticanja i skrbi svakom umjetniku omogućiti kreativno izražavanje“, napomenula je koordinatorica Budimir. Danas ova Međunarodna udruga slikara koji slikaju ustima i nogama broji više od 800 umjetnika u svim dijelovima svijeta, a u Hrvatskoj ju prezentira Izdavačka kuća umjetnika koja je pokrenuta 2004. godine. Osim naših sugovornika u njezin su rad uključeni Goran Radić, Anka Slonjšak, Maria-Kristina Božičević i Marija Glavičić-Počuć.

U budućnosti udruga želi nastaviti s dosadašnjim radom, baš kao i naši sugovornici. „Želio bih imati što više samostalnih izložbi kako bih prikazao svoj rad, a nadam se da će biti i više zainteresiranih kupaca“, zaključio je Alen.