Ulične svjetiljke – nada za novi početak

Ulične svjetiljke – nada za novi početak

Časopis Ulične svjetiljke ne pomaže samo financijski beskućnicima. Koordinatorica distribucije Margareta Vrban  svjedoči nam kako ima puno primjera beskućnika koji su na početku rada kao prodavači ovog časopisa bili u lošem psihičkom i duhovnom stanju, a onda su se kroz uključivanje u ovaj posao i komunikaciju s drugim ljudima počeli otvarati te se počeli javljati i za rad na drugim poslovima

Valentina Vukoje

Dobre stvari obično pokreću mali ljudi, a da bi čovjek činio dobro, važna je volja. Da bi se dobro počelo širiti, važno je povezati se s ljudima koji su isto spremni činiti dobro. Dokaz za to je i priča o Uličnim svjetiljkama, prvom hrvatskom časopisu o beskućništvu. Ulične svjetiljke su pokrenute u rujnu 2008. godine, a pokrenuo ih je svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat iz Rijeke, koje brine i za prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“. Cilj pokretanja ovog časopisa je resocijalizacija beskućnika. Iako ovakvi projekti u svijetu postoje dugo godina, kod nas se ovaj časopis prodaje tek od 2008. godine. Projekt je pokrenut u Rijeci gdje se tiska časopis, a volonteri ga dostavljaju u ostale gradove u Hrvatskoj.

Svjetlo koje se širi

Tako se danas Ulične svjetiljke mogu kupiti u Zagrebu, Vinkovcima, Splitu, Puli i Varaždinu. Ulične svjetiljke su dio Međunarodnog udruženja uličnih novina. U svakom gradu postoji netko tko organizira distribuciju časopisa i tko to radi volonterski, bez naknade za rad. Tu je uključeno puno ljudi, koji od toga rada nemaju materijalnu korist, već samo žele pomoći beskućnicima. Distribucija u Zagrebu se odvija na Kaptolu 9, svakim radnim danom od 14 sati, a za koordinaciju distribucije je najzaslužnija Margareta Vrban, studentica pete godine filozofsko-teološkog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Ulicne_svjetiljke_Margareta

Margareta Vrban

“Kod nas na Kaptol 9 dolaze beskućnici koji kupuju časopise, ovisno o svojim prihodima koje su dobili od prethodno prodanih časopisa i ovisno o tome koliko novaca im je ostalo od socijalne pomoći. Nakon toga oni odlaze na ulicu prodavati časopise. Obično odlaze na ona mjesta gdje prolazi puno ljudi i gdje je veća mogućnost da ljudi kupe časopis“, objašnjava Vrban. Mlada studentica je inače tajnica u udruzi Ulični suputnik, koja se bavi problemima beskućnika.  Za časopis je saznala preko kolege na fakultetu i vrlo brzo se uključila u volontiranje. S obzirom da je studentica, kaže kako uspjeva naći slobodno vrijeme, te se zbog toga odlučila prihvatiti posla koordinatorice za Zagreb.

„Ovdje volontiram posljednje četiri godine. Ima dosta volontera koji su uključeni u distribuciju. Cilj nam je pomoći beskućnicima koji su bez stalnih prihoda. U Zagrebu smo uključili 15-ak beskućnika u prodaju ovog časopisa, a naši volonteri također ponekad pomažu prodavačima tijekom prodaje. Tako u periodu od dva sata volonter i prodavač zajedno rade na prodaji časopisa. Cilj je da se međusobno bolje upoznaju i da volonteri još bolje upoznaju probleme beskućnika, ali i da se suoče s problemima koje prodavači doživljavaju tijekom prodaje na ulici. Time se potiče senzibilitet za beskućnike“, objašnjava Vrban. Naša je sugovornica također prodavala časopis s prodavačima i kaže kako joj je to bilo lijepo iskustvo. „Ispočetka je i meni  bilo nezgodno prići ljudima i reći o čemu se radi. Ljudi se obično žure, trče na posao i nemaju vremena stati. No, s vremenom je bilo sve lakše jer sam htjela prodati čim više primjeraka i na taj način pomoći“, priznaje koordinatorica.

Zavidna naklada

Posljednjih godina časopis izlazi šest puta godišnje. Tekstove u časopisu uglavnom pišu beskućnici i u njemu nema reklama. Uredništvo lista i koordinatori u gradovima nastoje poticati beskućnike da pišu što više kako bi se njihovi tekstovi mogli objaviti u časopisu. „Cilj je da se javnosti posvijesti problem beskućništva. Mislim da ljudi najviše kupuju časopis zbog iskrenih i istinitih priča beskućnika koji pišu za časopis. Dok većina naklada tiskovina u Hrvatskoj pada, naklada Uličnih svjetiljki samo raste. Tako je predzadnji i zadnji broj tiskan u 30.000 primjeraka, a vrlo često ostanemo bez starijih brojeva jer prodavači sve rasprodaju“, ponosna je Margareta.

Ova predana volonterka kaže kako svi beskućnici koji dolaze kod njih vape za pomoći. „Neki su prije imali obitelji, poslove i stanove. Kako je došla kriza puno njih je ostalo bez posla i nisu više mogli vraćati kredite za stan. Beskućnik se može postati na više načina. Nekad su uzroci nesretne okolosti kao što je gubitak posla, no ponekad su uzroci ovisnost osobe o kocki, alkoholu, drogama ili nečemu drugom za što je odgovorna ta osoba. Kada nam dođu takve osobe, mi s njima postupamo opreznije, jer su te osobe sklone nastaviti sa svojim porocima. Kada nam dođe osoba koja je alkoholičar, mi postavimo takvoj osobi uvjet da ode na sastanak liječenih alkoholičara ukoliko želi prodavati časopis. Imamo nekoliko primjera kako su se neki prodavači oslobodili takve ovisnosti. Većina osoba koja nam se javlja s željom da počne prodavati časopis je nezadovoljna svojom situacijom, društvom i ljudima. Često su skloni okrivljavanju okoline, ali i sebe zbog situacije u kojoj su se našli. Nakon nekog vremena kad priznaju da im je potrebna pomoć, sve bude puno lakše. Uvijek se trudimo da svima koji su pogriješili pružimo novu priliku“, iskrena je koordinatorica.

Tijekom volontiranja Margareta se često susretne s različitim problemima, a za one teže uvijek kontaktira Sinišu Pucića, glavnog urednika časopisa iz Rijeke. Časopis se prodaje na određeno vrijeme, a volonteri potiču prodavače Uličnih svjetiljki da potražne stalni posao. Ulične svjetiljke ne pomažu samo financijski beskućnicima. Margareta nam svjedoči kako ima puno primjera beskućnika koji su na početku rada kao prodavači ovog časopisa bili u lošem psihičkom i duhovnom stanju, a onda su se kroz uključivanje u ovaj posao i komunikaciju s drugim ljudima počeli otvarati. Tada su se počeli javljati i za rad na drugim poslovima, kao što je briga oko vrta, košnja, soboslikarski radovi, čišćenje snijega. To nam je drago“, kaže Margareta.

Kroz ovaj projekt i udrugu Margareta i ostali volonteri okupljeni oko Uličnih svjetiljki surađuju s brojnim udrugama i ustanovama. „Surađivali smo s Osnovnom školom Tin Ujević u Zagrebu, gdje smo sudjelovali na njihovom božićnom sajmu. Naši su prodavači imali priliku posjetiteljima prodavati časopis i upoznati ih s projektom. Redovito se sastajemo s mnogo udruga, a surađivali smo i s Knjižnicama Grada Zagreba, koje su imale projekt „S knjigom do krova“. Taj je projekt bio namjenjen beskućnicima i jedan dio se odnosio na pružanje pomoći u informatičkom obrazovanju beskućnika“, pojašnjava koordinatorica. Ona kaže kako puno mladih ljudi odlučuje posvetiti jedan dio svog slobodnog vremena ovakvom radu za potrebite, a posebno ju veseli kad im se javi netko novi.  „Mi kroz razna predavanja i tribine upoznajemo mlade ljude s ovim projektom i posvješćujemo im kako postoje beskućnici.“

“Vjernik sam od malih nogu, no s godinama sam izgubio vjeru. Otkako sam došao kod časnih sestara u prihvatilište, sve se to vratilo”

Njegov novi početak

Tihomir Dolački

Tihomir Dolački

Razgovor smo nastavili s Tihomirom Dolačkim, prodavačem Uličnih svjetiljki, koji nam je ispričao svoju životnu priču. On najbolje znade  kako je to kad čovjek postane beskućnik i kada bude izložen pogrdama i uvredama ljudi koji su skoni osuđivanju. Tihomir prodaje Ulične svjetiljke već četiri godine. „Eto, spletom okolonosti završio sam na cesti. Bio sam beskućnik. Spavao sam svugdje, na ulazima u zgrade, u vlakovima i tramvajima. Jednostavno se nisam slagao s roditeljima i mnogo sam putovao. Nakon što sam otišao od roditelja radio sam i na građevini, tako da sam iznajmljivao stan. No, uskoro sam ostao bez posla i više nisam mogao plaćati podstanarstvo. Tako sam završio na ulici“, započeo je svoju životnu priču Tihomir.

Na ulici je Tihomir upoznao jednu ženu koja je volontirala u Samostanu “Misionarke ljubavi-Sestre Majke Terezije”, koja ga je odvela u njihovo prihvatilište. „Tamo sam bio oko tri godine i imao sam priliku upoznati ljude koji su prodavali Ulične svjetiljke. Upoznao sam i Sinišu, glavnog urednika časopisa. Ubrzo sam se i ja uključio u prodaju časopisa“, prisjetio se svojih početaka u prodaji Uličnih svjetiljki Tihomir. Kaže kako mu je ispočetka sve to bilo čudno i kako je bio sumnjičav prema takvoj vrsti prodaje. „Sjećam se kako je tada bilo puno teže prodavati Ulične svjetiljke nego danas. Ljudi prije nisu znali kakav je to časopis i o čemu se radi“, objašnjava Tihomir. S vremenom se sve počelo mijenjati i puno više ljudi je počelo kupovati Ulične svjetiljke.

„Ja volim popričati s ljudima, zaustaviti ih i pitati ih da li znaju tko su beskućnici. Tako se ljudi upoznaju s ovim projektom Uličnih svjetiljki i puno ih kupuje ovaj časopis. Tijekom petka i subote mogu prodati 30-ak komada časopisa. Kada sam tek počeo prodavati časopis, onda su moji kupci uglavnom bili umirovljenici. Danas zbog krize stariji ljudi rijeđe kupuju časopis. Danas časopis kupuju uglavnom studenti i ljudi srednjih godina. Ljeti je najgore prodavati časopis, tada je grad pust. No, znade se dogoditi da se se sve proda i da nema više časopisa za prodaju“, priznaje Tihomir.

„Postoje ljudi koji me znaju osuđivati i vrijeđati kako sam beskućnik jer sam pijanica, narkoman i ne želim ništa raditi. Tada ništa ne kažem, ne mogu osuđivati takve ljude. Oni tako razmišljaju. Nažalost često ljudi misle za nas prodavače Uličnih svjetiljki kako smo mi Jehovini svjedoci zato jer prodajemo časopise na ulici….“, priča nam Tihomir

Radni dan prodavača Uličnih svjetiljki

Tihomirov radni dan izgleda baš kao i svačiji drugi radni dan. On ustaje ujutro i odlazi na posao. No, njegovo radno mjesto malo je drugačije od uobičajnog. „Najčešće prodajem časopise na ulazu kod Dolca. Tamo sam do 11 sati, a ako nije dobra prodaja, onda odlazim do Name na trgu i tamo nastavljam s prodajom. Popodne odlazim do franjevačkog samostana po nove primjerke kako bih imao za sljedeći dan“, opisao nam je svoj radni dan prodavač Uličnih svjetiljki.

Zanimalo nas je postoji li borba oko određenih pozicija za prodaju između prodavača. „Ja sam se nekako navikao na ove dvije pozicije. Rijetko odlazim do Avenue Malla u Novi Zagreb. Tako da ako netko već bude na mojim lokacijama, ne svađam se. Uvijek je tu Margareta, koja riješava nesporazume i stvari oko kojih se prodavači ne mogu dogovoriti“, priznaje Tihomir. No, nisu to najveći problemi koji ga muče, najteže mu je kada ga ljudi počnu vrijeđati dok prodaje časopise. „Postoje ljudi koji me znaju osuđivati i vrijeđati kako sam beskućnik jer sam pijanica, narkoman i ne želim ništa raditi. Tada ništa ne kažem, ne mogu osuđivati takve ljude. Oni tako razmišljaju. Nažalost često ljudi misle za nas prodavače Uličnih svjetiljki kako smo mi Jehovini svjedoci zato jer prodajemo časopise na ulici. No, u posljednje vrijeme sve više ljudi je upoznato s Uličnim svjetiljkama“, siguran je Tihomir.

U potrazi za stalnim poslom

Tihomir priznaje kako mu je u životu najveći oslonac vjera. „Vjernik sam od malih nogu, no s godinama sam izgubio vjeru. Kad sam došao kod časnih sestara u prihvatilište, sve se to vratilo. Bio sam na duhvnim obnovama i u Međugorju i sve mi je to dalo snagu da više nikada ne padnem nego da se borim. Danas se malo po malo popravlja i moj odnos s obitelji, tako da sam počeo posjećivati roditelje i sestru.“ Njegov novi početak povezan je i s potragom posla. On je završio srednju školu za soboslikara, ali taj posao nije nikada radio. „Nedavno sam se prekvalificirao za njegovatelja. Tim se poslom povremeno bavim u Samostanu  “Misionarki ljubavi-Sestre Majke Terezije” jer časne skrbe i za beskućnike. Tamo ima oko 27 osoba, a među njima ima nepokretnih i slabo pokretnih osoba. Svaki drugi dan odlazim k njima kako bi skrbio za nemoćne. Mijenjam pelene starijim i nepokretnim štićenicima i pomažem u skrbi za njih. Taj me posao ispunjava“, iskren je Tihomir. Za uzvrat časne sestre Tihomiru plaćaju najam sobe u kojoj živi kao podstanar te mu daju i 300 kuna džeparca. On se nada kako će u budućnosti pronaći stalni posao, a nedavno se prekvalificirao i za njegovatelja. „Želja mi je da pronađem posao. Prijavljen sam na burzu, a priložio sam i prijavu za odlazak na rad u Njemačku. Nadam se da ću nešto pronaći.“

Osim njega i naša prva sugovornica Margareta, također je u potrazi za poslom. Margareta nije sigurna da li će se i u budućnosti moći baviti koordinacijom Uličnih svjetiljki. „Voljela bih nastaviti s ovim, no ja sam sigurna ako neću moći ovo raditi kako će se uvijek naći netko tko će me zamijeniti. Vjerujem kako će ovaj projekt ići dalje“, zaključila je koordinatorica Uličnih svjetiljki.