Ulazak u ESA-u kao poticaj za razvoj znanosti i tehnologije

Ulazak u ESA-u kao poticaj za razvoj znanosti i tehnologije

Slobodan Danko Bosanac: Ulazak Hrvatske u ESA-u se stalno »kuhao« i prekretnica je bila 2017. godina, kada se više nije moglo ignorirati da sve zemlje u našem susjedstvu razvijaju svemirski program. Kod nas nema sustavnog poticanja tehnoloških istraživanja pa se to najčešće prepusti firmama, a one koje se bave visokim tehnologijama kao pravilo rade za strane proizvođače i ne dozvoljava im se vlastiti razvoj

Razgovarao: Matej Knežević

U povodu ulaska Hrvatske u Europsku svemirsku Agenciju (ESA), u ponedjeljak 19. veljače odlučilo smo napraviti intervju sa Slobodanom Dankom Bosancem, umirovljenim znanstvenikom s Instituta Ruđer Boškovič, čije je područje interesa astronautika. Upravo je on je, prema svemu sudeći, jedan od najzaslužnijih ljudi zašto Hrvatska ulazi u spomenutu međunarodnu organizaciju. Njegova Jadranska aero-svemirska asocijacija se povezuje s drugim zajednicama za istraživanje svemira. O ulasku Hrvatske u ESA-u, ali i drugim temama, pročitajte u nastavku intervjua.

Kada i kako se došlo na ideju gradnje svemirske postaje u Udbini?

Prije pet godina, to je bilo 2013. godine, došao mi je gospodin Slađan Zovko s upitom bi li ja htio voditi ured Swiss Space Systemsa za Hrvatsku. Nakon malo razmišljanja toga sam se prihvatio. Uglavnom, bila je namjera da se realizira koncept koji su Švicarci imali, a to je da se napravi koncept svemirske letjelice (space shuttle) i svemirska luka u Udbini.

Koga ste tada okupili oko sebe?

Sakupio sam stručne ljude koji su pomogli u izboru prave lokacije aerodroma te se tada zaključilo da je najpogodnija upravo Udbina. Iz više razloga – zbog klime, mogućnosti širenja, u središtu turističkih lokacija, povoljnog pristupa, ali prije svega zbog toga što je zračni prostor iznad toga oslobođen od zrakoplovnih linija. To smatram jako važnim.

Do kada je taj projekt trajao i što se dogodilo sa njim?

Do prošle zime bio sam voditelj tog programa, a težište je (barem s moje strane) bilo na znanosti i tehnologiji te da se u konačnici pokrene svemirski program. U okviru toga, odmah na početku 2013. godine pokrenuo sam inicijativu da Republika Hrvatska uđe u Europsku svemirsku agenciju. Pisao sam brojna pisma i upite, no redovito sam nailazio na zatvorena vrata. Polako sam radio na tome i Udbina se našla u fokusu velikih medija. Danas, kada ga se prisjetim možda je projekt bio jedan od najljepših i najboljih u svijetu, bar što se tiče tog koncepta odlaska u svemir. Bilo da je riječ o satelitu, bilo da se radi o odlasku ljudi, u kasnijoj fazi.

Gdje je potom zapelo?

Komponente su više – manje bile postojeće te je sve to trebalo sklopiti. Dakako, u suradnji sa Airbusom i drugim kompanijama koje su bile ključne. Upravo sam zbog toga ja promovirao Udbinu u medijima jer sam mislio da će to ići uskoro u realizaciju. Čak sam se tada sastao i s tamošnjim gradonačelnikom. Međutim, desilo se kako to obično biva s najljepšim projektima. Ako vodstvo nije doraslo takvom izazovu, oni su osuđeni na propast. Tako vodstvo u Hrvatskoj pa ni u Švicarskoj nije bilo doraslo tom izazovu.

Možete li nam to malo podrobnije pojasniti?

Oni su to više gledali kao način za brzi profit te se nadali da će se na tome obogatiti, međutim za to je trebalo imati srca. To zapravo znači živjeti sa time. No gazde su gledale kroz profit po načelu »jeftino ćemo lansirati satelit te ćemo biti prvi na tržištu«. Što se u međuvremenu desilo, u to neću ulaziti, budući da ne znam sve detalje jer me nisu uputili, ali znam da su kao tvrtka bankrotirali. Možda se radilo i o pranju novca ili neki drugim malverzacijama, ali radije o tome ne bih govorio.

Zašto ste ranije izašli iz tog projekta te što je bilo dalje?

Izašao sam zbog nesuglasica s vodstvom i kada sam izašao pitao sam se što i kako dalje. Razmišljao sam o tome kako Hrvatska nije u Europskoj svemirskoj agenciji, ali sam imao ekipu raznih stručnjaka, tvrtki i ustanova. Tada se rodila ideja da mi oformimo hrvatsko društvo, ili ako hoćete zajednicu te ćemo polagano raditi na hrvatskom svemirskom programu.

Tko vam se tada sve pridružio nakon što ste napustili Švicarce?

Na samom početku su mi se pridružile institucije kao što su Institut Ruđer Bošković, Amphinicy Technologies, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Inovacijski centar Nikola Tesla, Fakultet prometnih znanosti. Slijedile su nas dvije firme iz Rijeke – SCAM marine i Interval d.o.o. te Tehničko veleučilište Zagreb. Bilo je dvanaest firmi i ustanova. Tada smo u proljeće iduće godine odlučili potpisati međusobni sporazum da ipak imamo nekakvu formu, ali bez pravne osobnosti. Išli smo zatim da vidimo kako ćemo formulirati nadolazeće projekte. Moralo se riješiti i formalne stvari, kao što je internetska stranica te smo u rujnu počeli razmatrati nadolazeće projekte.

Možete li nam otkriti koji je bio prvi projekt zajedničke suradnje?

Mogu, jedan od prvih bio je satelit jer je to ulaznica za svemirski program. To je ono kako se kaže »must have«, pa smo se i mi odlučili za satelit. Ne da ga mi kao Hrvatska lansiramo, to je moguće samo nekolicini u svijetu. Danas u svijetu ima jako puno tih zemalja, koje su poslale svoje satelite. To su mahom mali sateliti, ali je većina tih zemalja kupila satelite. Tako da u svijetu postoji vrlo mali broj onih koji proizvode satelite i njegove komponente, a to su u prvom redu SAD, Kanada i Njemačka. Većina zemalja iz našeg bližeg susjedstva, primjerice Slovenci, se hvale sa satelitima, a oni su mahom proizvedeni u Kanadi.

Prvi ESA-in satelit GomX-4B lansiran u 2018. godini (2. veljače) velik je kao kutija za žitarice. Lansirana su dva satelita, proizvedena u Danskoj. (Foto: ESA)

Što je s Rusijom i Kinom, ako znamo da su upravo te zemlje u Hladnom ratu u svemirskim istraživanjima nastojale biti među vodećima, uz bok s Amerikom?

Ne bih to nazvao Hladnim ratom, već svemirskom utrkom i demonstracijom da oni to mogu. Naravno, to je i korištenje za vojne, komunikacijske i druge svrhe. Jedan od važnijih aspekata je svakako promatranje Zemlje, kontrola zelenog pokrova, zagađenja i tako dalje. Tako da baš zato ja to ne mogu nazivati Hladnim ratom, već izazovom. Evo možemo vidjeti također i suradnju između Rusa i Amerikanaca koji rade na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Rusi i dandanas možda imaju najbolje raketne motore koje koriste i Amerikanci.

Zašto je, po Vašem sudu uspio poznati program SpaceX?

Danas SpaceX ima svoje motore, međutim ta je tehnologija manje-više standardna. Međutim, većinu te tehnologije SpaceX je preuzeo od NASA-e što je uvelike smanjilo njihove troškove razvoja, što isto ulazi u cijenu koštanja lansiranja. Nemojmo zaboraviti da je NASA spuštala ljude na Mjesec pomoću modula, a da su iz SpaceX-a spustili tek jedan »cilindar« koji se koristi tom tehnologijom. Važno je napomenuti da se NASA-e željela riješiti mnogih svojih aktivnosti i prepustiti ih privatnom sektoru. Za njih su te aktivnosti bile previše skupe, prije svega jer su im troškovi bili preveliki.

Napravili smo kraći presjek svjetskog svemirskog programa, no kada se ponovno u cijeloj ovoj situaciji ponovno pokrenulo pitanje članstva RH u Europskoj svemirskoj agenciji?

Zapravo ulazak Hrvatske u ESA-u se stalno »kuhao« i prekretnica je bila 2017. godina, kada se više nije moglo ignorirati da sve zemlje u našem susjedstvu razvijaju svemirski program. Prošle godine od Hrvatske se tražilo da ispita u kojem smjeru ide razvoj. Jednostavno se nije moglo ignorirati da jedan od glavnih smjerova razvoja svjetske znanosti i tehnologije ide u smjeru svemira. Naglašavam, ne samo u smjeru svemira, ali u biti to je jedan od najvećih izazova. Uzmimo, s druge strane, primjer CERN-a (akronim od fra. Conseil européen pour la recherche nucléaire: Europsko vijeće za nuklearna istraživanja; poslije Europski laboratorij za fiziku čestica, op. a.). On je bio veliki izazov, međutim danas lagano odumire. O CERN-u se još mogu govoriti svakakve priče, ali on nije više izazov. Došli su do Higgsovog bozona i po mom mišljenju za maksimalno deset godina više se neće znati što s CERN-om. Prema tome, to više nije izazov.

Što je onda, po vama, izazov budućnosti?

Jedan od izazova je astrofizika jer se bavi proučavanjem svemira. No problem je u tome da se došlo do stanovite granice što se tiče opažanja. Daljnji napredak je da se promatranja provode iz svemira. Već veliki skok za znanost je bio svemirski teleskop Hubble. Prema tome, ili će se graditi optički teleskopi na samoj Zemlji ili će se ići u svemir, pogotovo jer je optička astronomija temeljni vid opažanja. Mi i dalje gledamo u svemir, ali uz optičku astronomiju želimo i neke druge podatke. Evo, primjerice sada se bavimo gravitacijskim valovima, gama zrakama. To je sve skupa puno lakše iz svemira. Ključni problem je odlazak u svemir i tu je došlo do pritiska i na same grupe koje se time bave, među kojima je i moja grupa. Mi smo radili veliki pritisak na Ministarstvo znanosti i obrazovanja da se uključimo u ESA-u. Kada se sve to sklopilo, tek tada smo naišli na zeleno svijetlo.

Jedno od pitanja je zasigurno i financijska isplativost ulaska u ESA-u. Možete li čitateljima malo podrobnije pojasniti o tome?

Jedno od pitanja zasigurno je pitanje članarine u ESA-i. Ondje su kazali, kako članarina u prvih pet godina iznosi nula eura. No ako je članarina nula, mi kao članica imamo tek neke od beneficija. To zapravo znači da mi možemo ići na njihove sastanke, ali se ne možemo uključiti u njihove projekte. Pogotovo ne možemo dobiti novce da radimo komponente za njihove projekte. To je moguće tek kada počnemo plaćati članarinu.

Koliko iznosi spomenuta članarina u Europskoj svemirskoj agenciji?

Nominalna članarina, koja uključuje neke pojedine aktivnosti je negdje oko milijun eura, nisam siguran u točan iznos. Međutim, kasnije ako želimo biti stvarni članovi i uključivati se razvojne projekte te sudjelovati u povlačenju novaca za razvoj, onda koliko uplatimo, toliko ćemo nazad dobiti u postotku. Na primjer, naš član koji vodi izradu satelita u Airbus-ovoj podružnici u Britaniji dobije za njih toliki postotak od ukupne cijene njihovog koštanja koliko u postotku Britanija uplaćuje kao članarinu u ESA-u. Tako za svaki projekt koji se napravi taj postotak dobije Airbus. Koliko platiš, toliko ćeš dobiti nazad. To, dakako može biti više nego li što se uplati jer ESA nije državna firma. Ona dobiva veliki novce od Europske unije, ali ona i dalje radi na tržištu. Prema tome, ako lansira neki satelit ona će to i naplatiti, a to je onda komercijalna djelatnost. To ne znači da su nam sada vrata otvorena i da će nam teći nam med i mlijeko. No to je za nas zasigurno veliki korak budući nam ono omogućuje suradnju s na primjer Kanađanima i njihovom sudjelovnju u našim projektima. Članstvo nam otvara ta vrata jer u pravilu nacionalne agencije, na primjer Kanadska svemirska agencija, ne želi surađivati sa onima koji nisu članovi ESA-e. Isto tako je i sa Nijemcima i drugim zemljama.

Smatrate li da velikim problem predstavljaju skromna izdvajanja za znanost u Republici Hrvatskoj?

Apsolutno bih se s vama složio. Ali nije samo to problem. Problem leži u tome što mi kao država ne potičemo tehnologiju. Tehnološki razvoj je potpuno zanemaren. Ako uzmemo u obzir da minimalno izdvajamo za znanost, spadamo među države koje za znanost izdvajaju najmanji postotak BDP-a unutar EU-a (mislim čak i da je kod nas taj postotak najniži) , to je jedna velika sramota. No ne postoji »ministarstvo tehnologije«, recimo MZT (ministarstvo znanosti i tehnologije). Premda imamo ministarstvo gospodarstva, ali ono se ne bavi razvojem tehnologije u zajednici sa znanošću, već, zapravo ne znam čime se bave, sigurno ne nečim kreativnim. Vani, konkretno u Velikoj Britaniji imaju Science and Engineering Council. U Izraelu, na primjer postoji Ministry of Science, Technology and Space. Tamo znanost i tehnologija idu zajedno, a toga mi nemamo. Danas je moderna znanost usko povezana sa tehnologijom. Nemam ništa protiv čiste znanosti, budući sam i sam iz »čiste« znanosti, ali definitivno zajedništvo znanosti i tehnologije predstavlja kralježnicu društva. Kod nas nema sustavnog poticanja i financiranja tehnoloških istraživanja pa se to najčešće prepusti firmama, a one koje se bave visokim tehnologijama kao pravilo rade za strane proizvođače, kao servis i ne dozvoljava im se vlastiti razvoj. Primjer toga je Ericsson Nikola Tesla. Ta je firma za vrijeme Jugoslavije imala broj jedan tehnološki park za razvoj i istraživanje. Danas su se sveli na depadansu svjetske koorporacije Ericsson, te rade više-manje na softveru. Kada sam ih kontaktirao da nam se pridruže rečeno mi je da rade po onome što im se naredi iz središnjice (Ericsson) i da ne žele sudjelovati u našim aktivnostima.

S druge strane, ja sam htio da se u Hrvatskoj pokrene razvoj posebne vrste mlaznih motora, no mi smo nekoć imali Jugoturbinu, koja je radila mlazne motore za čak Rolls-Royce. Ta firma je propala i sada je ona pod ABB-om te kad sam ih kontaktirao, kazali su mi da oni nemaju nikakav razvoj , sveli su se na brušenje lopatica i to je to.

Dotakli smo se tehnologije, no što je sa znanosti?

Mi, što se znanosti tiče imamo izvrsnih, svjetski priznatih, pojedinaca, ali ne može se govoriti da imamo kvalitetnu znanost. Treba samo vidjeti kako »otoci« kvalitetne znanost – na primjer Institut Ruđer Bošković ili neki odjeli na nekim fakultetima, vode bitku za opstanak u svjetskoj znanosti. Ne bih citirao neke žalosne primjere propasti istraživačkih, ali i visoko obrazovnih institucija, koji su se sveli na puko preživljavanje ili nestali Brodarski institut. Situacija je, generalno govoreći, žalosna. Razlozi tom stanju? Mislim da čitatelji mogu sami zaključiti o njihovim korijenima.

Govoreći o znanosti, u posljednje vrijeme se sve više pojavljuju kvaziznanstvenici i sve glasniji kritičari. Znači li ono zapravo odmicanje od ideoloških pitanja?

Ovako ću vam odgovoriti na spomenuto pitanje. Jedno sam vrijeme bio aktivan u društvenom smislu te smo ispred jedne udruge organizirali promociju znanosti i borbu protiv pseudoznanosti i religijskih mitologija. Odmah da naglasim, nemam ništa protiv vjernika, ali ako vjernik ulazi u civilno i određuje mi je li auto dobar po Bibliji ili nije, onda je to drugi par rukava. Moje je iskustvo u tim aktivnostima da se zapravo odvija prava borba sa vjetrenjačama. To se najbolje vidi, kroz medije, pogotovo preko interneta. Došli smo do toga da se navelike raspravlja je li Zemlja ravna ploča ili nije. Ili treba li cijepiti ili ne. To je sve bilo nezamislivo kada sam se ja školovao. U školama smo dobili temeljno znanje, temeljeno na dokazima, da se od malih nogu znalo što je pseudoznanost.

Zašto je danas toliko to uzelo maha?

Zato jer, prije svega, imate internet koji je dostupan svakome. Takvih koji su držali da je Zemlja ravna ploča je bilo oduvijek, samo što su ti koji su to tvrdili nisu mogli proći recenzije meritornih stručnjaka da bi se javno promovirale te ideje. Danas čovjek može objaviti knjigu sa pritiskom gumba. I sad je dio obrazovanih ljudi kod nas »otišao na kvasinu«. To se pojavilo ondje gdje su se temeljne vrijednosti svele na tko je koga i kada, Big Brothere itd… Da na govorim da se promoviraju vrijednosti kao brza dobit po svaku cijenu (plagijarizam, veze, varanje, korupcija), »jeftine« društvene vrijednosti (položaj, a ne rezultati rada), klijentelizam, da ne nabrajam dalje.

Razlog tim pojavama je taj što je obrazovni sustav potpuno zakazao, primjera ima koliko želite. Istina, ima izuzetaka dobrih školskih ustanova, ali kao što bi rekli jedna lasta ne čini proljeće. Ljudi, najvažnije mladi, prepušteni su dobiti znanje putem interneta, »surfanjem« kako se to naziva. Istina, i osobno se služim internetom da bih pospješio svoj rad, ali veliki broj ljudi nema nekih posebnih interesa te »surfaju« iz dosade i nailaze na »razmišljanja« pojedinih tipova koji imaju »jako dobre argumente« da je Zemlja ravna ploča ili pak pobornike protiv cijepljenja. Da ne govorim da ima i jako zlonamjernih informacija, a rezultate čitamo svakodnevno po medijima.

Nisam odustao od društvenog angažmana, ali sam ocijenio da je jedini pravi način da se odupremo toj poplavi pseudoznanosti i mitologijama, pokretanje nečega što izaziva maštu i kreativnost kroz znanost i tehnologiju. Zato kažem, ulazak u ESA-u je više poticaj da ljudi počnu razmišljati i maštati te da se iz mašte rodi nešto više. Mislim da je to jedan jedini put, no ako u tome zakažemo ne znam kamo će otići naša civilizacija.

Komentari su zatvoreni