Uhljebosinkopija

Uhljebosinkopija

Najzorniji primjer uhljebosinkope je primjer prekomjerne izgradnje vjetroelektrana. Nakon političke predstave za naivne građanima ipak uvećani računi za struju. I nije to sve. Očekujem da će se i kod nas, kao i u Njemačkoj, javiti problem kako od puno malih dovesti energiju velikim potrošačima. »Sreća« da gotovo niti nemamo industrije…

dr. sc. Viktor Simončič

Laž ne ubija toljagom, ali se provlači krvnim žilama poput otrova, polako i oprezno, pa se i ne primjećuje kako djeluje. (Ivan Cankar)

Viktor Simončič

Nimalo ne sumnjam u sudske presude. Vjerujem im. Vjerujem i Predsjednici i premijeru. Vjerujem mojoj gradonačelnici i svemu onome što mi prikažu na javnoj televiziji. Vjerujem i da sinkopa može retroaktivno djelovati. Kako sinkope nije bilo kada se nešto dogodilo, ali je utvrđeno da ju je ipak bilo, iako je nije bilo. Jer nigdar ni tak bilo da sinkope pak ni bilo. I kako sam znao da može doći do gubitka svijesti, pa čak i pamćenja, kada smatram da je nešto važno, napišem. Ako treba upozoriti, upozorim.

Ne želim da mi se dogodi kao mojoj Predsjednici koja jedina među nama ima sjećanje da je živjela iza »željezne zavjese« iako je u suprotno uvjeravaju i domaći i strani političari, povjesničari i intelektualci. Pretpostavljam da je u djetinjstvu imala neke strašne traume ili ne daj Bože napade sinkope koje su ostavile traga kao da je živjela pod Ceaușeskim  ili Staljinom. I nekako mi se čini da baš i nije usamljena u iskrivljivanju nekih prošlih stanja.

Kod nas, nakon što se vide posljedice, kao da je većina donosioca odluka patila od sinkope. Sinkopa je, kako je cijela nacija naučila zadnjih dana, medicinski izraz za iznenadan i najčešće kratkotrajan gubitak svijesti. Kada sam tražio detaljnije pojašnjenje naišao sam i na izraz presinkopa, medicinski naziv za omaglicu, trenutno mračenje očima bez gubitka svijesti. Pada mi na pamet izraz uhljebosinkopa, kojim bi se moglo opisati stanje duha, kada netko u primitivnom grabežu, na način ILTME – ima li tu mene igdje, donese odluku kojom stvara nepotrebne troškove, poklanja tvornice, hotele, izvore vode i oranice ….

»Sreća« što (više) nemamo industriju

Je li se u slučaju izgradnje Centra za gospodarenje otpadom »Marišćina« radilo o kratkotrajnom gubitku svijesti ili samo o trenutnom mračenju očima bez gubitka svijesti, ili nečemu drugomu, što je dovelo do sadašnjeg stanja i nije bitno. Bitno je da je u Rijeci pobuna jer se račun za odvoz otpada podvostručuje. Moja poruka je u duhu prodajnih akcija s TV-a: »I nije to sve!« Ne samo u Rijeci, u cijeloj Hrvatskoj računi za postupanje s komunalnim otpadom će se više nego udvostručiti. Ništa bolje neće biti niti s računima za vodu. Pitanje je samo do kada političari mogu te troškove sinkopirati – zamračivati. Ne mogu za isti standard računi kod nas biti niži od onih u Danskoj ili Švedskoj. Dapače, zbog činjenice da nam te poslove vode uhljebi, troškovi mogu biti samo viši. I to podosta.

Najzorniji primjer uhljebosinkope je primjer prekomjerne izgradnje vjetroelektrana. Računi nakon političke predstave za naivne ipak uvećani. I nije to sve. Do sada je vrijedio princip da se iz velikih izvora energija vodila i malim i velikim potrošačima. Očekujem da će se i kod nas, kao i u Njemačkoj, javiti problem kako od puno malih dovesti energiju velikim potrošačima. Na sreću, jer gotovo niti nemamo industrije, to kod nas neće biti kritično, kao što je u Njemačkoj, jer vjetroelektričnu energiju sa sjevera moraju dovesti kod najvećih potrošača na jug. Ali netko će morati uskoro pokriti i taj trošak.

Volio bih da nije tako, ali se ne mogu razuvjeriti da netko, u stanju neke uhljebosinkopije, nije potpisao ugovor kako ćemo i taj trošak podnijeti mi mali potrošači. U podnošenju nepotrebnih troškova i zaduženja, koje nam stvara uhljebljivačka elita, mi, građani ove države, pokazujemo nevjerojatno jedinstvo. Jedinstveni u podnošenju gluposti, kao da se radi o jedinstvu 1941. i ustanku protiv fašista, ili 1991. u obrani samostalnosti. Ona jedinstva su tražila žrtve, ali su ostvarila ciljeve. Jedinstvo u podnošenju tereta uhljebosinkopije zahtjeva drugačije i za naciju čak i bolnije žrtve. Žrtvu gubitka perspektive i gubitka budućnosti. Nažalost, do sada smo učili da se obračunamo samo s vanjskim neprijateljem. Onog domaćeg, nažalost često opasnijeg, njegujemo gotovo kao kućnog ljubimca. A kao da imamo neku kolektivnu sinkopiju kada izlazimo na izbore ….

Čuđenje zbog čuđenja

I da se vratim Marišćini, kao paradigmi za Jakuševce, Piškornice i Karepovce, sisački i ine uređaje za pročišćavanje otpadnih voda, borbi da se osigura plin za bosansku rafineriju, kako bi smanjila onečišćenje zraka, a da nam to nije palo na pamet napraviti u slučaju sisačke i riječke rafinerije, i višestruko većeg onečišćenja zraka od onog u Slavonskom Brodu, ….

Stanje oko otpada u Rijeci sam, s preslikom dopisa i prijedloga, detaljno opisao u knjizi Društvo umanjene vrijednosti (str. 154 – 167). Razumijem da upozorenje iz neke knjige ne moraju djelovati. No imao sam priliku raditi i na reviziji projekta u fazi njegova projektiranja, kada je bilo moguće promijeniti doslovno sve, osim lokacije i porijekla komunalnog otpada. Lokacija je morala ostati na Viškovu, a porijeklo otpada iz Primorsko – goranske županije.

Nalaz sa zaključkom u preambuli poslao sam 20. 3. 2013.: »Predlaže se naručitelju, PGŽ, da slijedom primjedbi od Izvođača osigura projektiranje postrojenja na realnim podacima i očekivanjima, kao i davanja jasnih odgovora na neka otvorena pitanja. Glede odabrane tehnologije, ona u ovakvoj cjelovitosti ne postoji u državama EU-a. Zbog nemogućnosti prilagođavanja mogućim promjenama u postupanju s otpadom, jer su produkti zadani, potrebno je imati pravno obvezujući dugoročni ugovor o preuzimanju gorivog dijela. Ako se to ne osigura, odabrana tehnologija nije isplativa i bolje je, neovisno od stupnja pripremljenosti projekta odustati od nje i odabrati prikladnije rješenje«.

»Nula otpada« za naivne

I sada je stanje kakvo je. Čudi me još samo jer se netko čudi što računi poskupljuju. Nema tu čuđenja, samo što i najočitiji argumenti, čak jači od onog pada jabuke Newtonu na glavu, ne padaju na pune glave. Kao da samo izazivaju jeku u praznini glava i nevoljko odmahivanje rukom. Nakon ovog poskupljenja, Riječani, Liburnijci, Primorci i Gorani moraju se pripremiti i na trošak uvođenja izdvajanja na izvoru i potrebe postizanja cilja od 50 %, odnosno na penalizaciju ako to ne postignu. Postoji još jedan čak katastrofičniji potencijalni trošak. EU bi mogla pokrenuti postupak povrata uloženog novca, ako se pokaže da tehnologija na Marišćini, nije sukladna propisima EU-a.

Pokušao sam upozoriti kako bi imalo smisla čak »puhati na hladno« kako nam se ne bi dogodila takva mogućnost. I to ne samo na slučaju Marišćina već i na nekim drugim projektima EU-a, čije smo financiranje prihvaćali po principu »poklonjenom konju se ne gleda u zube«. Zaboravilo smo na oprez, da kada nama iz EU-a poklone konja, traže da ga hranimo, kada je bolestan liječimo i kada ugine pokopamo. Naravno, smijemo ga hraniti samo njihovom hranom, liječiti samo s njihovim i kod njih proizvedenim lijekovima,… Nema ništa badava, pa čak i ako je poklon iz EU-a. Nekako mi se čini da su njihovi pokloni posebno skupi. Mislim da bi bilo bolje bez njih, barem dok s naše strane vlada uhljebosinkopija.

Pratim i pobunu Kriznog eko stožera Marišćina. Cijenim njihovu borbu »protiv«. Nažalost, nisu htjeli vjerovati argumentima već su se pouzdali na neviđeno. Vjerovali su u »zero waste« – nula otpada. Pokrenuli su i akciju prikupljanja otpada od vrata do vrata kako bi pokazali da se to može. Mislim da su izdržali skoro dva mjeseca. Isprika ako mi je promaklo da to još uvijek rade. Pa neka nastave s tim. Neke pokažu da na Viškovu ljudi ne proizvode otpad. Ako ne proizvode onda neće morati niti platiti za odvoz, jer se neće imati što odvesti. Je li takav sistem moguć? Kako vjera umire zadnja, neka vjeruju. Na uvjeravanju na vjerovanju u »zero waste« su čak dobili i jednog saborskog zastupnika. Meni je izgleda umjesto jabuke na glavu pala kanta smeća pa imam problema s vjerovanjem u nigdje i nikada viđena rješenja.

Bezbroj nijansi sive

Tin Srbić, mladi 20-godišnji student na strojarstvu, osvajač zlatne medalje u vježbi na preči na Svjetskom prvenstvu, gostovao je u emisiji simboličnog naziva Pressing. Novinar je očinski, s pijedestala novinarske zvijezde, punoljetnog studenta i svjetskog prvaka oslovljavao s »ti«. To »ti«, koje je bilo sastavni dio svake novinarove rečenice, je djelovalo uvredljivo. Tin se držao dobro. Imam osjećaj da je i sam osjetio prezir, ali je nažalost još ipak premlad da bi novinaru uzvratio: »Kako možete Vi, koji ste Ti, meni koji sam Vi govoriti Ti, kada ja Vama, koji ste Ti govorim Vi«. Tine, iskoristite ovo nekom prilikom. Cijeneći postignuto, Vi ste VELIKI VI!

Ostavi komentar

*