Uhljebizam – karcinom hrvatskog društva

Uhljebizam – karcinom hrvatskog društva

(Slika: Pieter Brueghel mlađi [1564-1638], »Laskavci«)

Uhljebizam postaje polako, ali sigurno neizlječivi karcinom društva umanjene vrijednosti. Neki u post komunizmu, a neki s glavom u kantama za smeće

dr. sc. Viktor Simončič

Petogodišnje dijete bi ovo razumjelo. Pošaljite nekoga da nađe neko petogodišnje dijete! (Groucho Marx)

Viktor Simončič

Sjećam se površno, ali dovoljno jasno onoga što sam učio u gimnaziji o dijalektici, o teoriji Marxa, filozofskim postavkama Kanta, Hegela… Čini mi se kao da sam razumio razvoj društvenih odnosa, negaciju negacije, prerastanje kvantitete u kvalitetu, prelazak iz jednog u drugo društveno uređenje. Iz robovlasničkog u feudalno, iz feudalnog u kapitalističko i dalje preko socijalizma ka komunizmu. Ono što ne razumijem je prelazak natrag. Na kojim paradigmama se temelji povratak iz socijalističkog natrag u kapitalističko uređenje? Je li postojala država u kojoj se iz kapitalizma vratila u feudalizam? Kako je nas krenulo, ne daj Bože, mogao bi nam se dogoditi povratak i u feudalizam, a figurativno i u robovlasničko uređenje. Dio elite ponovno stanuje u dvorcima, a radnici često rade pod nehumanim uvjetima, za crkavicu, pa mi mnogi liče kao da su robovi.

U isto vrijeme, u državi koju mnogi s pravom nazivaju »Apsurdistan«, dio stanovnika, istini za volju samo majušni dio, živi kao u post-komunizmu. Stvoren je sistem »kasice prasice« pa si ne uzimaju samo koliko trebaju već koliko im srcu drago. Uzimaju li uzimaju. Sve po zakonima i sve za »5+«, kako to kao argument u nekom drugom marifetluku voli koristiti ministrica Dalić. Neprobojna zaštita nastavka grabeži. Je li to bio projekt ili se dogodilo slučajno? A sve je krenulo još u trenutku stvaranja države. Domoljubni naboj prekrio je stvaranje sistema grabeži.

Na samom početku je stvoren sistem da društveno vlasništvo postane vlasništvo pojedinaca. Prema podatcima HNB-a, samo 1992. i 1993. povlaštenima je odobreno 18.559 menadžerskih kredita. Za njih su jamčili imovinom poduzeća koja su privatizirana kreditima banaka, koje su preko udruženog rada, tada također bile društvene. A nije se moralo tako. Slovenija, mislim Češka i možda još pokoja država je društveno vlasništvo preko »vaučera« podijelila svim stanovnicima. U Sloveniji je gornji iznos bio na razini 4 000 ondašnjih njemačkih maraka s kojima su se mogli kupiti dionice i upisati u vlasništvo neke tvrtke. Neki su na tome zaradili, a neki ne. Neki su preko toga postali i vlasnici tvrtki. Da je njihov sistem bio bolji vidi se jer oni i dalje spadaju u gornju polovicu po razvijenosti među državama EU-a, a mi samo pali na samo dno. Mogao bi za opis katastrofalnog rezultata tranzicije navesti pokazatelje koje koristi Predsjednica. Umjesto toga smo jedan podatak i jedan komentar. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, broj učenika u cijeloj Hrvatskoj od 2011. do 2016. smanjio se za oko 22.500, s 340.000 na 317.600, odnosno za 6,6 %. Valjda da bi se uljepšalo stanje komentira se kako je pad je nešto malo oslabio u posljednje dvije godine. Naime, od 2014. do 2016. broj učenika smanjio se s 321.500 na 317.600, što je pad od oko 1,2 %. Koje li demagogije? Pa pad će po logici stvari prestati kada broj djece padne na nulu.

Što nam rade!

Sve bi to bilo podnošljivo da nakon prve otimačine sistem nije nizom zakona i institucijama sistema legalizirao stanje da je sve dozvoljeno, a gotovo ništa kažnjivo. Zna se znanje. Zna se oglodati i oglodanu kost. Gledajući što mi rade (mogao bih reći i nama, ali mislim da ne bi bilo korektno jer većinu kao da to ne smeta!) ne mogu, a da s puno gorčine ne uzviknem: Bravo majstori.

Primjer Agrokora je glodanje kosti dovedeno do savršenstva. Društveno je postalo privatno, samo onako! No to nije bilo dovoljno, pa je trebalo uzeti i malo više. Sve po zakonu i sve za »5+«, stvoren je gubitak u milijradama, a da institucije sisteme to kao nisu primijetile. S tim u vezi gotovo groteskno je zvučalo svjedočenje u Saboru bivšeg guvernera Narodne banke gospodina Rohatinskog kako on nije radio ništa u korist Agrokora. Guvernerom je postao iz Agrokora, pa se kao guverner vratio u Agrokor. U Agrokoru su radili i sin i kći. Supruzi je Agrokor otkupio propalu bezvrijednu firmu za fine novce, mislim za cijenu vile. Meni je bilo neugodno slušati čovjeka, koji je trebao i morao znati, kako se izvlači. Omogućuje li mu to njegov mentalni sklop ili je pod sedativima da nije vidio vidljivo? Ili baš sve nas smatra kao da smo lobotomizirani?

Nastavno svjedočenje bivšeg ministra Škegre je bilo potpuno drugačije. On zna što se događalo i znao je kako to iskoristiti. Prst gore za majstora Škegru koji je znao znanje i prst dolje za šegrta Rohatinskog, koji kao nije znao, a nije moglo da nije znao.

Agrokor – idealna kasica prasica

I sada, propali Agrokor, za one u post komunizmu i dalje predstavlja idealnu kasicu prasicu. Povjerenik Vlade, gospodin Ramljak, je izjavio kako se planira potrošiti do 69 milijuna eura za savjetnike koji su angažirani na prestrukturiranju koncerna. Njih 19 glavnih i još desetke manje glavnih. Baš me zanima hoće li se objaviti imena savjetnika. Trebalo bi, posebno jer na ovaj ili onaj način svi plaćamo ceh tranzicije na hrvatski način. Onako, preko palca dnevna naknada rada manje važnih savjetnika je nekih 15 000 kuna na dan. Pitam se što to oni trebaju uraditi osim da urede police u dućanu, ako to uopće znaju. Iz biografija nekih suradnika povjerenika ispada da su mnogi u dućanu bili zadnji puta u ranoj mladosti, kada ih je majka poslala po kruh i mlijeko. Isprike na pojednostavljenju, ali ako se glavni financijaški fond zove »lešinarski«, onda ne vidim kako je moguće da se »lešinu« može oživjeti. Za oživljavanje je trebao neki fond koji se zove »zdravljak« ili »vita nova«.

Povjerenik pravda troškove objašnjavajući, kako je taj iznos manji od 1 posto ukupnog duga koncerna. Bravo majstore! Ali i taj iznos treba zaraditi na policama Konzuma. Ostvariti kao čistu dobit. Da je dobit enormnih 10 %, onda na blagajnama Konzuma treba ubrati nekih 5 milijardi kuna. Ako je realnih 2 – 3 % onda treba otkucati 20 – 30 000 000 000 kuna. Kako 1 % može biti velik, a čini se malim!

I od Agrokora veću kasicu prasicu su nam ostavila prethodna pokoljenja. Bezbrojne tvornice i objekti koji polako, ali sigurno idu u stečaj. Navodno je do sada bilo preko 14 000 stečajeva. Dio i zbog nekih novih. Stečajeve vode trgovački sudovi koji imenuju stečajne upravitelje. Ono što nisu mogle uprave sada može pojedinac, onako usput. Svjedoci smo da je moguće da isti sud istog upravitelja u istom mjesecu imenuje da vodi stečajeve 8 (slovima: osam) tvrtki. I što taj može, za navodno milijunske honorare, korisno uraditi za radnike i društveno gospodarstvo ako istovremeno vodi desetke stečajeva? Ne stigne tjedno niti obići svaku tvrtku. Ono što može i što se najčešće i radi je rasprodaja na način »sve za pet«, a za prijatelje i jeftinije. I svakako mora paziti da se stečajevi vuku. Ako je moguće desetljećima. Što duže više osobne koristi. Rijetki su stečajni upravitelji kao što je to bio gospodin Darko Šket. On je iz mrtvih vratio obiteljski prodajni lanaca Pevec. Koliko su koštali njegovi savjetnici? Uvjeren sam skoro pa ništa! Nije se imalo! Da nije on možda trebao biti povjerenik i za Agrokor, jer je pokazao da zna znanje? Ili se znanje povrata u život u slučaju Agrokor nije tražilo, jer tada ne bi bili potrebni »lešinari«?

Otpremnina iz dijelom državne firme u iznosu od 6,8 milijuna kuna

Nešto manja kasica prasica su visoke plaće i zarade u javnim tvrtkama. Primjera bezbroj. Evo dva tipična. Tomislav Dragičević, je za prvog čovjeka INA-e došao iz INA-e. Kada je to prestao biti, s 6,8 milijuna kuna postao je rekorder po iznosu otpremnine koju je nekom direktoru isplatila tvrtka u kojoj država ima udio u vlasništvu. Ne znam da li je to i ostao, jer sistem društva umanjene vrijednosti napreduje, pa se i iz kasica prasica vade sve veći iznosi.

Primjer direktora Centra za gospodarenje komunalnim otpadom »Piškornica« gospodina Jozinovića, kako se može lako do 30 – 40 000 kuna na mjesec, kada se vlasnici i dužnosnici ponašaju na način »baš me briga – svačije je ničije« skoro pa da spada u rubriku »vjerovali ili ne«. O promašajima projekta sam podosta pisao. Valjda će sad odgovorni progledati i pitati direktora ne samo za isplaćene iznose, koji su vjerujem bili po zakonu i za »5+«, već i za nevjerojatnu sporost u realizaciji projekta.

Teško mi je priznati kako su sve političke stranke slične, onako u pet deka, ali tako je. Jer sve stranke su, po istom principu darovanjem ministarskih i inih resora nekompetentnima, očuvale kasicu prasicu i uhljebizam. Čast iznimkama, onima koji još nisu obnašali vlast, pa ne znam(o) da li bi i oni bili isti. Gotovo naivno vjerujem da bi oni bili drugačiji, iako mislim da je to nakon 25 godina urušavanja gotovo nemoguća misija. Uhljebizam postaje polako, ali sigurno neizlječivi karcinom društva umanjene vrijednosti. Neki u post komunizmu, a neki s glavom u kantama za smeće.

Ostavi komentar

*