U potrazi za izgubljenim razmakom

U potrazi za izgubljenim razmakom

ZET-ovi zasloni i dandanas ispisuju natpise s pravopisnom pogreškom

Tomislav Portada

Ima tome već podosta godina otkako je Zagrebački javni gradski prijevoznik ZET na tramvajskim i autobusnim stajalištima postavio zaslone na kojima se prikazuje koliko dugo treba čekati do dolaska (ili polaska) sljedećeg vozila. O tome koliko sam puta znao izgubiti i vremena, i živaca, naivno se pouzdajući u točnost tih podataka, imao bih štošta za reći, no ostavimo to za neku drugu priliku. U ovom ću se članku osvrnuti na jedan drugi problem vezan uz ZET-ove zaslone.

O čemu se radi? Osoba koja je programirala te uređaje učinila je pogrešku, pa se zbog te pogreške vrijeme na zaslonu prikazuje u formatu 0min, 1min, 2min itd., dakle bez razmaka između mjernog broja i mjerne jedinice, umjesto ispravnoga 0 min, 1 min, 2 min itd., kako to nalažu prihvaćeni međunarodni standardi, a također i hrvatski pravopis. Netko će možda reći da se radi o relativno bezazlenoj pravopisnoj pogrešci oko koje se ne bi trebalo pretjerano uzbuđivati. Međutim, je li to baš tako?

Kod procjene težine neke pogreške treba uzeti u obzir i važnost natpisa, veličinu ciljane publike, a također i vrijeme izloženosti publike toj pogrešci. Nije isto pogriješiti zapisujući na papiriću popis namirnica koje trebamo kupiti u dućanu, dakle na papirić koji će u najboljem slučaju pročitati dvije osobe i koji će nakon kupovine biti bačen, ili na deklaraciji koja će biti otisnuta i zalijepljena na tisućama ili desecima tisuća primjeraka nekog proizvoda. Što je neki natpis važniji, što se više puta prikazuje i što je veća njegova ciljana publika, to je važnije potruditi se oko njegove besprijekorne točnosti.

Uporno ponavljanje iste pogreške

U ovom se konkretnom slučaju radi o – prema mojoj gruboj procjeni – barem dvjestotinjak zaslona od kojih svaki 24 sata dnevno, svaki na svom javnom mjestu na kojemu se može okupiti i više desetaka ljudi, svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec, i tako već godinama, uporno ponavlja jednu te istu pravopisnu pogrešku. A cijeli bi se problem mogao riješiti krajnje jednostavno – bilo bi dovoljno da se u jednom jedinom retku računalnog koda koji upravlja zaslonima doda jedan najobičniji razmak. Radi se, dakle, o tome da bi netko negdje na nekoj tipkovnici trebao pritisnuti jednu tipku i zatim pokrenuti tako modificirani računalni program.

Uzevši u obzir odnos težine pogreške i lakoće njezinog ispravljanja, još prije nekoliko godina u više sam navrata i na više načina (telefonski i elektroničkom poštom) kontaktirao ZET te im svaki puta pristojno, smireno i argumentirano ukazao na pogrešku. Svaki puta sam im iznova lijepo objasnio da je sastavljeno (priljubljeno) zapisivanje mjernog broja uz mjernu jedinicu protivno i hrvatskom pravopisu, i pravilima prirodoznanstvenog i tehničkog nazivlja, te da bi to trebalo ispraviti jer uporno prikazivanje takvih javnih natpisa pruža loš primjer i može biti povodom da i drugi počnu tako pogrešno pisati.

Nažalost, sav je moj trud bio uzaludan. ZET-ovi zasloni i dandanas ispisuju natpise s pravopisnom pogreškom.

Što reći na kraju? S vremena na vrijeme u javnosti se povede rasprava o tome treba li nam Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Zbog primjera koji sam naveo, a i mnoštva drugih, sličnih, mišljenja sam da nam treba. Smatram da bi tim zakonom trebalo predvidjeti i kazne za one koji uporno, čak i nakon što su više puta upozoreni, javno ignoriraju i grubo krše pravila hrvatskoga jezika te prirodoznanstvenoga i tehničkog nazivlja. Čini se da je to jedini način da ih se dovede u red.


*Izvornik članka objavljen je u časopisu “Priroda” 1/2015