U potrazi za božićnim drvcem

U potrazi za božićnim drvcem

Povijest kićenja božićnih drvaca u Hrvatskoj započinje oko 1850. godine. Vjeruje se kako se ta tradicija proširila iz Njemačke / U posljednjih nekoliko godina najtraženija je domaća jela. Upravo je ona najotpornija na padanje iglica

Proizvođači božićnih drvaca bore se s preprodavačima i uvoznim drvcima iz Mađarske, Njemačke, Austrije, Danske, Srbije i Bosne i Hercegovine

Mi domaći proizvođači ne špricamo kod uzgoja naše borove, nego se vodimo za onom starom kako dade priroda, tako neka bude“, kaže proizvođač Radislav Srnić.

Tekst i foto: Valentina Vukoje

Tijekom priprema za blagdan Božića, jedna od stvari koja je neizostavna je kupnja božićnog drvca. Nije poznato kada je ustanovljen običaj kičenja božićnog drvca, tako da o toj temi postoje brojne legende. Jedna od legendi kaže da je sveti Bonifacije, engleski redovnik koji je došao u Njemačku propovjedati Kristovo učenje, objašnjavao ljudima Presveto Trojstvo na primjeru stabla jele koje ima oblik trokuta. On je rođen 672. godine, a umro je 754. godine.  Kroz povijest u mnogim se poganskim religijama vjerovalo da je drveće dom bogova, ali i duhova. Kada je na jednom od svojih putovanja naišao na skupinu pogana, koji su se okupili oko hrasta kako bi žrvovali dijete bogu Thoru, Bonifacije je to žrtvovanje zaustavio, spasio dijete te je udarcem srušio stablo hrasta. Na tom je mjestu izrasla jela, a Bonifacije je poganima objasnio kako je ona drvo života i predstavlja Kristov vječni život.

Prva okićena jelka, ukrašena je u latvijskoj Rigi 1510. godine.  Vrlo brzo tradicija kićenja božićnih drvaca proširila se po cijeloj Europi, ali i svijetu. Ispočetka su ljudi na drvca stavljali slatkiše i cvijeće, a tradicija izrade božićnih ukrasa pojavila se tek oko 1870. godine, kada su se u Njemačkoj počeli izrađivati stakleni ukrasi. Lampice za bor patentirali su Amerikanci 1882. godine. Amerikanci i Japanci su započeli proizvodnju ukrasa za drvca poslije 1918. godine, budući da Njemačka nije mogla izvoziti ukrase. Tijekom Drugog svjetskog rata u mnogim su se zapadnim zemljama podizala velika neosvjetljena božićna drvca koja su ljudima ulijevala nadu da će rat ipak završiti.

Godišnje se proda oko 500.000 drvaca

Povijest kićenja božićnih drvaca u Hrvatskoj započinje oko 1850. godine. Vjeruje se kako se ta tradicija proširila iz Njemačke. Do tada su brojne obitelji svoj dom ukrašavale cvijećem, zelenilom i ostalim plodovima. Posebno je popularno bilo unošenje badnjaka u domove, velikog debelog panja, koji je na sam Badnjak gorio na ognjištu.

Danas se u svim gradovima u Hrvatskoj mogu kupiti božićna drvca. Smreke, jele, Pančićeva omorika, bor, samo su neke od vrsta koje se nude kupcima. Prema podacima Hrvatskih šuma, u Hrvatskoj se godišnje proda oko 500.000 božićnih drvaca. U registru proizvođača božićnih drvaca u Hrvatskoj je upisano oko 1000 proizvođača. Među njima je i Radislav Srnić, proizvođač iz Rugvice kraj Dugog Sela. Srnić je danas u mirovini, a ovaj mu posao pomaže u „krpanju“ obiteljskog proračuna.

bozicna_drvca_srnic

„Uzgojem božićnih drvaca počeo sam se baviti 1972. godine. Nisam agronom po struci, već diplomirani ekonomist. Oduvijek sam volio crnogoricu, te sam htio posaditi nešto svoje. Tako smo supruga i ja  smo posadili vlastitu šumu u Dvoru na Uni, gdje sam rođen. Posadili smo par tisuća komada smreke, američkog borovca i Pančićeve omorike. Nakon sedam godina sve je naraslo i šuma je postala gusta. Sjećam se da mi je supruga predložila da to malo prorijedimo i da počnemo prodavati drvca. Tako je sve krenulo“, prisjetio se prvih početaka Srnić. Tijekom Domovinskog rata, Srnićeva je šuma uništena. „S obzirom da sam se udao u Rugvicu kod Dugog sela, odakle mi je supruga, tamo danas imamo veliku plantažu božićnih drvaca“, šali se naš sugovornik. Nakon rata ponovno mu je dozvoljena sadnja u Dvoru na Uni, tako da je i tamo počeo saditi neke vrste. „Tamo imam plantažu od nekoliko tisuća stabala. Radi se o nordijskoj jeli i običnoj jeli, koje baš i ne uspjevaju u Rugvici“, objašnjava Srnić. Priznaje kako za uzgoj treba imati strpljivosti, ali ponajviše ljubavi kako bi mladice izrasle.

„U razdoblju prije Domovinskog rata, ljudi su najviše kupovali smreku. Nakon toga srebrna smreka, popularnija kao silber, a u posljednjih nekoliko godina najtraženija je domaća jela. Upravo je ona najotpornija na padanje iglica“, objašnjava Srnić.

Kao i ostali proizvođači i on priznaje kako je danas puno manja potražnja za božićnim drvcima. Proizvođači se bore s preprodavačima i uvoznim drvcima iz Mađarske, Njemačke, Austrije, Danske, Srbije i Bosne i Hercegovine. „Danas prodajem samo na Trgu dr. Franje Tuđmana, a nekada sam prodavao i na tržnici Volovčica. Supruga sada brine za unučad tako da radimo samo ovdje, a trenutačno mi pomaže susjed Marijan.“

Plastični bor ili pravi?

Prvi umjetni borovi pojavljuju se u Njemačkoj oko 1870. godine, a u 20. stoljeću proizvodnja se širi i u drugim zemljama. Budući da se običaj kićenja borova u Hrvatskoj pojavio dosta kasno u odnosu na neke druge zemlje, tako nije postojala niti potražnja za umjetnim borovima. Tek se u posljednjih 20-ak godina u trgovinama sve više nude plastični borovi iz uvoza. Zbog uštede ili pak ekološke osvještenosti, sve više ljudi se odlučuje na kupovinu takvog bora. Toga je svjestan i naš sugovornik. „Danas sve više ljudi kupuje umjetne borove. Dokaz tome je i manji broj prodavača pravih borova po gradu. No, smatram kako plastični borovi ipak ne daju pravi božićni ugođaj. Mi domaći proizvođači ne špricamo kod uzgoja naše borove, nego se vodimo za onom starom kako dade priroda, tako neka bude“, iskren je Srnić.

Za ekološko osvještene Zagrepčane i Zagrepčanke, on nudi srebrnu smreku u tegli, koja se nakon završetka blagdana, može staviti na balkon ili pak posaditi u vrt. „Sve više ljudi kupuje takve borove. Mislim da je to praktično“, siguran je naš sugovornik.

bozicna_drvca_topGospodin Srnić također kiti i svoju jelu. On je kako kaže, ponosan djed četvero unučadi, a okićena je jela prava zanimacija za djecu. Ovaj marljivi čovjek i svoj je top napravio sam. „Kroz limeni top se provlače drvca kako bismo ih mogli zapakirati u mrežu. Svoj sam top napravio od stare limene bačve. Prije nismo imali ovakva pomagala, već smo drvca za kupce vezali sa špagom. Danas je ovo praktičnije i jednostavnije za kupce“, objašnjava vrijedni Srnić.

Cijene njegovih drvaca kreću se od 50 do 200 kuna, a cijena ovisi o vrsti i veličini. Sva drvca koja se ne uspiju prodati, uzima zagrebački Zrinjevac, koji od njih proizvodi kompost za vrtove.

 

 

Komentari su zatvoreni