U očekivanju Godota

U očekivanju Godota

Dosta mi je Sandera, Vidoševića, Merzelica, bahatih i umišljenih glumaca…. Želim pogledati komediju, nasmijati se od srca i vidjeti smijeh oko sebe

Alisa W.

Čini li vam se često da smo tek statisti u teatru apsurda? Meni da, svaki put kad pogledam vijesti ili slušam naše političare. Oni nam obećavaju dolazak Godota. Sjećate ga se?  Vladimir i Estragon su ga uporno i bezuspješno čekali u Beckettovoj tragikomediji čak dva puta.

Ove se drame sve češće sjetim promatrajući naš život, prilike u Hrvatskoj, i tu već iritantnu dozu beznađa i pesimizma.  U našem teatru, iako smo u iluziji da smo sami krojači svojeg životnog puta, u kojem dozvoljavamo blago uplitanje sudbine, zapravo su nam namijenjene uloge statista koji ništa, ili nedovoljno mijenjaju, a glavni akteri nam obećavaju bolje sutra. Bolje sutra ne dolazi (možda dolazi samo njima), a mi čekamo i čekamo… Kritičar Vivian Mercier je Beckettovu dramu opisao riječima: „drama u kojoj se dvaput ništa ne događa“. Ne znam koliko su oni čekali, ali mi čekamo već više od dvadeset godina, a drama uvijek u dva politička čina i dalje traje. Pa zar to nije strašno? A još je strašnije da se čekanju ne nazire kraj?

Zaokupljeni smo problemom „gole“ egzistencije i otuđenosti modernog života, duhovno vegetiramo, jer ne stignemo nahraniti  dušu, i iščekujući spas.

U kojem obliku će taj spas doći? Vladimir i Estragon su znali da je Godot tip s bijelom bradom. Pa zar je moguće da čekamo susret s istim tipom (Bogom) i da do tog sudbonosnog i definitivnog trenutka slijedi ponavljanje iste drame?

Nije tako strašno, uživamo mi i u životu (prepun je divnih trenutaka), ali ponekad mi se zacrni pred očima od nametnute režije. Dosta mi je Sandera, Vidoševića, Merzelica, bahatih i umišljenih glumaca…. Želim pogledati komediju, nasmijati se od srca i vidjeti smijeh oko sebe. A za to je potrebno zadovoljstvo duše.