U novinarstvu svega, a ponajmanje novinara

U novinarstvu svega, a ponajmanje novinara

Novinarska se profesija srozala, a doplovilo je u nju nemalo samozvanih novinara – od glumaca, pjevača, veterinara, liječnika, nutricionista, frizera, kozmetičara, političara… Dok nekoliko stotina izučenih novinara – profesionalaca broji dane na burzi rada, kruh im u pravilu za dobre honorare uzimaju novinarski neuke salonske »kolege«.

Snježana Kratz

Glumci, glumice, pjevači, pjevačice, liječnici, veterinari, nutricionisti, starlete, frizeri, kozmetičari i slične persone, odnosno zanimanja već su neko vrijeme doplovila i ostala u novinarstvu. Uvjereni su oni pritom da se tom profesijom, o kojoj se eto ponešto uči i na fakultetu, izvrsno bave i da znaju raditi posao novinara. Jer, pisanje danas nije problem, a nema tko ne piše i nije se dohvatio kakvog »pera«. Pa pisati svi znaju! A kakve je kvalitete to pisanje i ima li novinarsko ishodište manje je važno, kao i kvaliteta napisanog. Pisanje je danas postalo modom, kao i činjenica da »svi sve rade«, odnosno nitko ništa ili barem ne onako kako treba. Opet se u takvom ozračju o kvaliteti ne može govoriti.

Novinarska se profesija, jer o njoj govorimo, srozala i dopustila da izučenim novinarima – profesionalcima kruh uzimaju oni koji će u svoje tekstove copy/pasteati inozemne retke nekih nepoznatih inozemnih spisatelja. Zato će takvi kvazi doplovljeni novinari uzimati nerijetko i dobre honorare. A kada neki od nekoliko stotina novinara s burze potraži posao i ponudi svoje zanatske usluge kakvoj redakciji, moći će se zbog spomenutih samo okititi odbijenicom. Doduše, druga će priča biti ako ima kakvu vezu, vezicu i poznati hrvatskih »žniranac«. Onima bez veza mjesta nerijetko na sve strane, uz dužno poštovanje profesiji u kojoj jesu, zauzimaju liječnici koji pišu, razmahani nutricionisti sa svojim savjetima. Začinit će to spisateljsko polje i pokoja žena nogometaša, političari, operne pjevačice… A tko će takvima objašnjavati kakvo je to njihovo pisanje, odnosno zboriti kako se to piše određeni tekst jer novinarstvo broji – o tome se itekako uči – mnoge vrste, od vijesti, izvještaja, reportaže, feljtona, osvrta, crtice, komentara…

Salonski samozvani novinari koji svoja novinarska dijela rišu uz kakvu maslinu, kockicu sira i čašu vina, razliku između spomenutih vrsta i ne znaju – jer sve im je isto budući da znaju pisati, tj. opismenjeni su. Pa učili su pisati u osnovnoj i srednjoj školi, nemalo i na faksu. Pa to je to, kakve novinarske vrste?

Novinarstvo i na tečajevima

Ali gotovo im nije ni zamjeriti jer novinarska je struka to dopustila, a i novinarstvo se sad već »nudi« naučiti i na tečajevima. Nerijetko i novine pozivaju amatere – čitatelje da im postanu čitatelj – reporter, kao da je to tek tako, začas, olako, treptaj oka! A oni koji slijedeći taj poziv pošalju kakvu ugrabljenu fotografiju s ceste susjeda koji se raspao na snijegu, auto koji se zabio u drugi, uz nemuštih par riječi za očekivane pare, pomislit će – gle postali su novinari! I eto ti uporošćenja poziva i nekada svete struke kojoj je ishodišni cilj biti korektiv između vlasti i naroda. Danas ispade da je u novinarstvu svega, a ponajmanje onih koji se doista mogu zvati novinarima.

Redakcije tako za posao novinara traže studente filozofije, FER-a, socijalnog rada, prava (samo ne novinara). A i naslovi u novinama kao i novine, što uključuje i portale i televiziju, postali su mjesta reklama prsatih i gologuzih ljepojki, pjevačica i svih drugih -ica. Mjesta su to gotovo porno fotografija s nabacanim golim tjelesima, čak pred penetraciju, i tek na strateškim točkama zacrnjelim mjestima. Pa do kuda je došlo to novinarstvo i kuda ide? Tko to dopušta, kako i zašto? Jesu li to smjernice dječjeg odrastanja? Ne pitaju se to, čini se, više ni urednici, ni predvodnici im novina (čitaj vlasnici), a kola su nezaustavljivo krenula nizbrdo.

Podupiru ih u toj brzini i novinski naslovi koji ne mogu proći bez ispisa »procurilo je«, »priznao je« i sl. Posebno mjesto zauzima konstrukcija »brutalno lijepo«, pa ako je nešto brutalno, kako može biti lijepo? Srozala se ta novinarska profesija u kojoj je osim podosta kvazinovinara zavladalo žutilo, ono žuto novinarstvo kojeg je briga kakve gaće nosi koja starleta, brije li i na koji način vaginalnu zonu koja pjevačica i je li uzorak damastnog stolnjaka »XY posvuduše« imao goluba ili pak orhideju. Žalosno, kao i to da se novinarima danas nazivaju mnogi, ljudi gotovo dovedeni s ulice.

Govoriti o novinarstvu, a zaboraviti na spomen seksa i svake vrste općenja ne bi bilo dobro, jer ne bismo bili u trendu, odnosno bili bismo »out«. A bez seksa ništa, kao ni pitanja, naravno celebrityjima jer oni su ti koji nam određuju životnu stvarnost, jesu li za seks za jednu noć i što o tome misle, jer to je puku i narodu najvažnija životna stavka. Kada, reklo bi se pametan čovjek, to pogleda, a gle čuda ima još i takvih, zažuti mu se pred očima. Kao i pred televizijskim uprizorenjem je li poznatom i slavnom biću ikada zapeo komad salate za zub i kako ga je izvadio? Što je učinio tada i je li pao u očaj? To su teme koje nemalo zauzimaju televizijske minute ili mjesta u novinama, na portalima…

Još je obeshrabrujuće slušati i gledati televizijske voditeljice koje uz stasitost i ljepuškasto lice vode emisije, najavljuju priloge, a da se jezikoslovcima i stručnjacima za jezik i govor mrači pred očima.

Loša dikcija, naglasci, brzo i pjevno pričanje, šuškanje

Spomenuta ženska uprizorenja (gdjekad i muška), a dolaze kako smo već rekli iz područja dizajna, Big Brothera, pjevanja (ponajmanje iz novinarstva), uglavnom pjevno pričaju, brzo, s lošom dikcijom, naglascima, šuškaju, nerazgovijetan im je izgovor najčešće slova r i sl. A što reći kada se voditeljskog angažmana dohvate poneke glumice pa se ispred kamera razuzdano hihoću i razgovaraju kao da su u svom domu, dnevnoj sobi. Bez poštivanja gledatelja, a sve s namjerom ležernosti koja, uz više sugovornika rezultira međusobnim upadanjem u riječ, tako da gledatelj / slušatelj više ne čuje nikoga u studiju, bar ne onako kako bi trebalo. A takvi i takve se smatraju voditeljima.

Neke televizije uposliše voditeljice koje papir s naputcima doslovce drže ispred nosa, a o pripremi za emisiju ispada da nisu ni čule ili se, reći ćemo – nisu dobro pripremile. Ima eto, voditeljica koje su ime(na) udruge svoje gošće slovkale jer ga nisu znale pročitati…

Zamislite ljekarnika da slovka ime lijeka ili ga uopće ne poznaje, liječnika (kirurga) koji je tek pomalo pripremljen i zna ponešto o pacijentovoj dijagnozi. Reći će netko – drugo je liječnik, zasigurno jest, jer od nepripremljene voditeljice nitko neće izgubiti život, ali takvoj je osobi u naravi posla poštivanje gledatelja, slušatelje, čitatelja. Da je takav posao radio novinar/novinarka koja je to (iz)učila, znala bi na koji se način ponašati pred kamerom, kako što izgovarati, što pitati, koje informacije treba dobiti i sl. Jer gledati prilog s tržnice novinarke koja priča o svemu, kiselom zelju napose, C-vitaminu i drugom zelenju koje se na placu može naći, a ne reći cijenu jest sve drugo samo ne pravi novinarski prilog. Pa čak i u slučaju nekog novog, modernog, novonastupajućeg novinarstva kao što je sve više ono za broj klikova, poput »Jeo je palačinke, a onda se dogodilo ovo«.

Čak je, reći ćemo, možda i to utješnije nego opstajati pod žutilom koje je preuzelo eter, kao i oni koji si uzimaju za pravo misliti pa čak i govoriti o sebi kao o novinarima! A kakvo je to žuto novinarstvo najbolje objašnjavaju teoretičari, u narodu bi rekli učeni ljudi. Pa tako žuto, odnosno senzacionalističko novinarstvo (sensatio – uzbuđenje, zanimljiv događaj), kažu oni obrađuje događaj(e) tako što daje veći ili izraziti značaj nečemu/nekome koji objektivno ne zaslužuje nikakvu ili vrlo malu pozornost. Ističu se u tome jedni, a zanemaruju drugi detalji, pa tako u novinama mogu dobiti veći prostor, imati istaknute naslove i najave popraćene dramatičnim fotografijama, filmovima, bez obzira o kakvim se sadržajima radi (svakodnevni, kulturni, politički, sportski). Senzacionalističko pisanje oslanja se na šokantne podatke i u nemalom dijelu gotovo popularizira asocijalno ponašanje što kod mladih može potaknuti čak i prijestupničko ponašanje.

Senzacionalizam se nadalje svojom obradom stvarnosti itekako zadržava na kriminalu, seksu i najnižim ljudskim nagonima, od mržnje, nasilja do agresivnosti. U obradi događaja posebnu pozornost daje primjerice tehnici izvršenja krivičnih djela, morbidnim scenama, opisuje detalje prometne nesreće, ističe spretnost i dovitljivost kriminalaca, kao da je to nešto što valja naglašavati. Lišeno je žuto novinarstvo kvalitetnog sadržaja, falš je vrijednost, a cilj mu je pozornost javnosti odmaknuti od stvarnih i gorućih životnih stavki, odnosno otupjeti kritičko i sadržajno razmišljanje. Zagovara površnost i malograđanštinu s proizvodnjom šunda koji će u konačnici na brz način donijeti profit, stvarajući sliku svijeta na način brzog uspjeha i slatkog života začinjenog dokolicom.  

Otkuda potječe naziv žuti tisak i novinarstvo

 Žuti tisak naziv vuče od žute boje kojom je u SAD-u tiskan humoristični strip Žuti dječak (The Yellow Kid) u više američkih tzv. penny listova. Naime, Benjamim Day jest 1883. godine osnovao i za cijenu od samo 1 penija prodavao The New York Sun kao prvi nepolitički, masovni novinski list sa senzacionalističkim napisima. Avanturizam, pornografija, razno razne intrige, društvene afere, kriminal, bio je neizostavni dio takvih ispraznih novina koje su žuti predznak zadržale do danas.

Komentari su zatvoreni