U nove skijaške pobjede!

U nove skijaške pobjede!

Mjesec je siječanj, borba za pobjede u skijaškim natjecanjima, te nadmetanje za male kristalne globuse, kao i za onaj najveći su naveliko u tijeku. I Ivica je tu gdje smo ga i priželjkivali, pri vrhu ukupnog poretka

Popodne je, 21.03., godina je 2011. Osjećam pomalo uzbuđenje dok se tramvaj br. 15 lagano uspinje tračnicama dok prolazi kroz tihe zelene zavoje Gračanskog kraja. Tramvaj stiže na Dolje, i eto me začas pred tunelom. Dosta je ljudi već ovdje, a u zraku se osjeća pomalo domaća i nekako intimna atmosfera. Ljudi veselo pričaju, neki se i ljube, a u zraku je onaj nepogrešivi duh vedrine i pozitive, dječjeg veselja. Puno prijateljstava i poznanstava prisutno u ovoj oazi ljudi koji su se okupili da pozdrave i čestitaju svom susjedu, koji je unio toliko veselja u ove zimske dane. A uz tunel je sve već postavljeno, šator i stolovi, tu su purica, mlinci i štrukli, tu je i vino, tu su deklice u narodnim nošnjama.
Kako vrijeme prolazi, pomalo se formiraju ljudi u dvije grupice, oslobađajući putić. Sve je više iščekivanja i uzbuđenja, jer ovaj je dan posvećen nekome drugome, a istovremeno i svima. I nešto se događa, dolaze automobili. Malo još iščekivanja, i eto, pojavljuje se Janica, a tu je s njome i Elin. I malo iza eto dolaze Ivica i Gips. Svi im plješću i čestitaju, a Ivica je u nevjerici, oduševljenju, oči mu iskre. Iznenađenjem, toplinom, veseljem. Naime, nitko mu nije niti rekao, samo su ga doveli.
Bio je to dan veselja, svirke, spontanosti, ganutosti i prijateljstva. Bio je to dan kad je sve bilo istovremeno i veliko i malo.
I na kraju najveći trenutak. Moja me žena gura ispred sebe prema šatoru. Ovo si oduvijek želio…zar nisi? I premda mi je neugodno ukrasti makar djelić trenutka, znam da moram čestitati, reći nekoliko toplih ljudskih riječi. Čekam u redu i dolazi i taj trenutak. Energija, toplina i blistanje u očima, i u trenutku mi je jasno da se velike stvari rađaju velikom unutarnjom energijom i pozitivom, i da Ivičine riječi upućene svima ‘sve bih vas najradije zagrlio’ nisu bile nimalo do kurtoazije. Bile su istinite.

“Čestitam tata! A kaj bute sada?”
Uspijevam malo kasnije doći do Gipsa. ‘Čestitam tata!’. On se smije dok prima čestitke i zahvaljuje. ‘A kaj bute sada?’. ‘A sad ćemo malo stati’.
To je bila kruna jedne nevjerojatne sezone kojoj smo svjedočili iz daljine, ali kruna sezone je zapravo bio ovaj dan, koji je ponio uspomenu koja se ne zaboravlja, i koja nudi puno više od štoperice.
Što dalje? Ima li dalje i više? Postoji trenutak kad vrhunski sportaš napravi sve i kad zna da je ostvario. Da je napravio ono što se više nikad ne može uzeti, i da je oduzeo i onaj zadnji tračak sumnje u potpuno postignuće. Ima li motiva za više? O, kako da ne. Plan obuhvaća još nekoliko sezona, koje su negdje u svijetu koji se slika kistom koji seže u budućnost.
I eto nas tako u novoj skijaškoj sezoni Svjetskog kupa 2011/12. Mjesec je siječanj, borba za pobjede u skijaškim natjecanjima, te nadmetanje za male kristalne globuse, kao i za onaj najveći su naveliko u tijeku. I Ivica je tu gdje smo ga i priželjkivali, pri vrhu ukupnog poretka. Njegova želja je uvijek ista: samo nek` je zdravlja, a rezultatski nek` je tu negdje u situaciji za novo osvajanje velike kristalne kugle, koja ima posebnu težinu: ona pripada najboljem na svijetu. Stoga su rijetki koji se svake godine smiju uopće i nadati da će na kraju sezone zagrliti veliki komad kristala.
Ove se sezone rađa jedna nova zvijezda: rastom i godinama mali, ali zato skijanjem veliki, Marcel Hirscher je zablistao kao nova zvijezda svjetskog kupa. Iskreno, taj se dečko, vjerujem, nije niti nadao da će biti u poziciji da razmišlja o osvajanju velikog kristalnog globusa, ali kad pet puta pobijediš u SK, a od toga triput u samo četiri dana, uz još poneku više nego dobru tekmu, tada, makar skijao samo dvije discipline, hoćeš ili nećeš počinješ razmišljati i o vrhu.

Stari lavovi
A tu je i provjerena vrijednost Aksel Lund Svindal, čija je veličina da jedino u slalomu neće vidjeti bodove, dok je svim ostalim disciplinama sposoban sve, pa i pobijediti. A i u slalomu je dovoljno dobar da zapapri bilo kome u utrkama superkombinacije.
Tu su i stari majstori Miller i Raich, ljudi koji imaju sve i u čijem skijanju se još uvijek nije ugasila vatra, a znaju sve. Tu su i lavovi u najboljim godinama poput Ligetyja, te još skijaški ‘deda’ ali i as Cuche. Može gledalac sebi reći ‘oni nemaju šanse na VKG’, ali tri, četiri odlične utrke u nizu mogu promijeniti tu perspektivu začas.
A Ivica? On je u slalomu kod uvijek kuće, kralj ove tehničke discipline, i unatoč Hirscheru slalomski crveni dres je još uvijek na njegovim leđima kad krene iz startne kućice. I čeka kao napeta puška kombinacije u kojima je as, te svojih pet minuta u brzim disciplinama, u kojima njegovo znanje nikad nije bilo upitno, ali u kojima sve mora biti tip-top da bi se ostvarili vrhunski plasmani. Skije, maža, pancerice, kombinezon, logistika, te puno sitnica o kojima običan smrtnik niti ne zna. Nije krenulo u brzima dobro ove sezone, nije niti osjećaj na stazi bio savršen, nije lako se boriti sa svim onim skijašima iz nacija koje imaju savršene uvjete za trening brzih disciplina. Kao što bi Gips rekao, ‘svemirski brod’ za nekog tko dolazi iz zemlje poput Hrvatske.
No Ivica i tu čeka svojih 5 minuta. Ne zaboravljaju se samo tako pobjeda sa Streifa, najveće utrke svijeta. Niti pohvale upućene od nikog drugog do li velikog Franza Klammera.
Sretno Ivice, mi smo tu kao i uvijek, s druge strane televizora ili internet streama, ponekad i uz stazu. Radujemo se svakom tvom uspjehu i držimo ti velike palčeve. I znaj da smo ponosni na tebe, i sretni što te imamo. Naprijed, majstore!

Ivor Kruhak