“U krizama je manje prostora za žene”

“U krizama je manje prostora za žene”

Zagreb jest europski grad, ali na žalost grad u kojem se vidi tuga ljudi, u brizi, zamišljena i zabrinuta lica… / Žalosti me kada mi djeca poginulih branitelja kažu da imaju fakultet, ali nemaju posao niti ikakvog izgleda za njega, afirmaciju. Za 10 godina takav će čovjek propasti ako se ne potvrdi u svojem zvanju…

Razgovarala: Snježana Kratz

Snimio: Toni Hnojčik

Zlata Velat, aktivistica civilnog sektora i predsjednica Braniteljsko domoljubne stranke Hrvatske u razgovoru za portal ZG-magazin govori o svojem viđenju izbjegličke krize, gospodarskoj situaciji i položaju žena u hrvatskom društvu. Rođena Osječanka Zagreb iz mladosti pamti po kumicama, pozdravima »ljubim ruke milostiva«, tramvajima koji se ljuljali i lupali. Vlaška ulica i Kvatrić, kaže, uvijek će joj ostati u srcu kao i podmladak Udruge djece poginulih hrvatskih branitelja koju predvodi…

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je grad moje mladosti, pamtim ga iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, zapravo iz studentskih dana. Pamtim Veslački klub Mladost gdje je trenirao moj pokojni suprug, a tadašnji dečko Jerko Velat. Vlašku ulicu …

Ne treba vladati strah od tih ljudi koji dolaze, ali za takvu problematiku morate imati resurse. Mi ne možemo zadovoljiti ni potrebe svojih građana, a ispada da možemo zadovoljiti građane ovog tipa. Koja je to na koncu naša »izbjeglička« kvota?

Rođena ste Zagrepčanka?

Ne, Osječanka. Zagreb, odnosno Vlaška i Kvatrić nekako su mi, kada se spomene Zagreb, zauvijek urezani u srcu. Događala se tu moja mladost, bila sam tada djevojka uz svojeg Jerka, srednjoškolsku ljubav.

Živjeli ste u podstanarstvu?

Ne, moja teta mi je bila prepustila stan.

Kakav je Zagreb bio tih dana?

Lijep, ali danas mi je ponajprije Vlaška i dio oko nje ljepši.

Zašto?

Pa ulica i okružje je postalo prostranije, tramvaji se ne ljuljaju kao nekad, manje lupaju, dobilo se na prostornosti. Dobra je to promjena. Sjećam se otprije i kumica, velikih gužvi koje su vladale u tom dijelu grada.

Kakav je Osijek u odnosu na Zagreb, iz kojeg ste tamošnjeg kvarta?

Oba grada žive svoj život. Potječem iz centra Osijeka, nekadašnja Rooseveltova ulica a danas Dobriše Cesarića. U okružju je to osječke tvrđe…

Kada ste u Zagrebu …

Kada sam »radno« u Zagrebu, odsjedam u Dubravi kod prijatelja. Taj se dio grada umnogome razvio, a prije je to, recimo to tako, bila samo jedna ulica. Danas je to drukčiji prizor. U Zagrebu je porastao priljev ljudi pa nema više ni onog »prosim lepo«, »ljubim ruke milostiva«… Ali svaki grad kada naraste postane veći, širi…

Europski?

Mi smo dio Europe odavno i nismo to trebali – postati. Zagreb jest europski grad, ali na žalost grad u kojem se vidi tuga ljudi, u brizi, zamišljena i zabrinuta lica… Nagnalo me to da uđem u politiku i pokušam nešto pomaknuti.

Predsjednica ste Udruge obitelji poginulih branitelja i …

Predsjednica Braniteljsko domoljubne stranke. Nisam se planirala baviti politikom jer u civilnom sektoru djelujem 25 godina. Ali kao zemlja u tranziciji nismo imali normalni tijek takvog razvoja i nastao je problem oblikovanja te naše zajednice. Pa i to »prosim lepo« i »ljubim ruke« su vrijednosti koje valja potencirati. Umnogome smo fokusirani na materijalno koje je itekako potrebno, ali ne i presudno.

Što kažete na ovu situaciju s izbjeglicama?

Hrvatska je u svojem habitusu ljudska, pružit će ruku pomoći ne razmišljajući o posljedicama. Naš je narod prekrasan, ali u tom segmentu mi još ni sami nismo riješili problem svojih izbjeglica iz Domovinskog rata. No za ovo je stanje odgovorna politika, a zanima me kako se to (na)dalje misli riješiti? Sve su se zemlje oko nas nekako snašle, a mi? Oni koji vode procese tzv. više politike nisu se dovoljno iskomunicirali. Nejasna je politika dovela zemlju u stanje – upitnika. Ne treba vladati strah od tih ljudi koji dolaze, ali za takvu problematiku morate imati resurse. Politika je oko toga nejasna i zbunjujuća. Mi ne možemo zadovoljiti ni potrebe svojih građana, a ispada da možemo zadovoljiti građane ovog tipa. Koja je to na koncu naša »izbjeglička« kvota i kako mi to kao država podnosimo? Ne možemo s tim u vezi živjeti napamet. Treba učiniti strategiju i svojevrsnu inventuru…

Nemalo zagovaram ruralni razvoj jer bolje je biti prvi u selu nego zadnji u gradu. Boli me što gubimo sad kad smo neovisni jer sve je drugo bitnije, a dok ne budemo imali pravu ekonomsku politiku, a ne političku ekonomiju neće biti dobro. Pa pogledajte gdje nam je i kultura! Zagreb je oduvijek bio jak na tom polju u odnosu na negdašnje kulturne centre. Kultura nas je održala a kako ona danas »živi«? Nužna je strategija razvoja i oblikovanja zemlje, jer u tom smislu politika ne može biti politikanstvo. U ovo vrijeme ekoloških zbivanja i svijesti treba nam jačati onaj ruralni dio jer mi ga imamo. Valja ga potencirati jer u tom smislu smo bogata država počevši od ravne Slavonije nadalje, a mi se tako vežemo za druge. Imamo svoje resurse kao dobru podlogu razvoja i ne koristimo to.

Kako ste postala predvodnica stranke branitelja?

Muškarci su tražili ženu da ih vodi. Šalim se. Kada su ustrojavali stranku branitelji su me pozvali da im pomognem da je postavimo »na noge«. Tako sam nekako u tom radu i aktivnostima završila i kao predsjednica.

Kakav je položaj žena u politici?

Naša je zajednica takva da je otac patron. Kultura življenja nam govori da je muškarac gore, na vrhu, a ženu se na žalost prvo gleda, tek onda sluša. U krizama je uvijek manje prostora za žene. Pa evo, kada su se za predstojeće izbore slagale izborne liste, morala se zadovoljiti stavka od četrdeset posto žena na listama. Učinjeno je to, da žena nije politički akter već se njima pune liste. To nije način pravovaljanog djelovanja i odnosa prema ženama koje, kaže se drže tri kuta kuće. Ako je žena dobra u kući, prijegorna i vrijedna i kuća će napredovati i obratno.

Još kada se tome pridodaju suprug i djeca.

Na žalost moj je Jerko stradao u Domovinskom ratu, a djece nemam. Život mi se takav »dogodio«,a ne znam tko ne želi imati potomstvo. Ipak, često volim reći da sam imala čak 675 djece!

Radeći u udruzi…

Da, prošla su kroz nju mnoga djeca poginulih hrvatskih branitelja, danas već odrasli ljudi. Odmalena sam ih pratila i ostala u kontaktu s njima i ponosna sam da je osamdeset posto njih visokoobrazovano! Pratila sam njihovo odrastanje, obrazovanje pa i kasniji razvoj. Pružala im se pomoć prevladavanja ratnih trauma, organizirale su se za njih mnoge radionice od glazbenih, likovnih nadalje. Tu sam našla svoj prostor za majčinstvo.

Zlata Velat

Zlata Velat

Širokogrudo?

Da! Vodim tu udrugu i gledam ih kako postaju svoji ljudi ali me žalosti situacija kada mi kažu da imaju fakultet i odrađen taj obrazovani proces ali nemaju posao niti ikakvog izgleda za njega, afirmaciju. Pa za deset godina takav će čovjek propasti ako se ne potvrdi u svojem zvanju, ono što je učeći usvajao. Generalno nam je sve zakočeno, premda imamo divne mlade ljude…

I pametne glave poput inovatora. Stalno osvajaju odličja.

Svakako ! Fantastične ljude imamo i to je činjenica. No nemamo jasnih ciljeva. Mišljenje je nekako – ušli smo u Europu i to je to! Postali smo europski građani i nema dalje. Ne mogu opisati koliko me pogađa ovo tužno stanje s ljudima. Posebice kada mi nerijetko netko od branitelja kaže : blago tvom Jerku što je poginuo, jer ne gleda sadašnje stanje – ljude bez posla, starice pa i mlađe koji kopaju po kontejnerima… Zato ne treba njegovati manipulaciju politike već se pokrenuti i učiniti pomak na bolje.

Vi ga činite? Kako biste se opisali?

Ne glorificiram sebe, jer to ne volim. Radim, potičem, idem…

Kako dolazite do Zagreba, ima li dobru prometnu povezanost?

Zagreb se zatvorio u sebe, a prometna mu je povezanost loša. Infrastruktura ne prati razvoj stanovništva. Zagreb se u tom smislu treba bolje proširiti na Samobor, Jastrebarsko… Nije tu još uvijek dobio prostornost, nedostaje mu puno, a ponajprije infrastruktura, jer kada to imate dobro riješeno privući ćete posao, biznismene i sve druge segmente življenja.