Tuđmanov grob

Tuđmanov grob

Dan mrtvih bila je prilika da obiđem i njega. Naprijed piše, naravno, ime pokojnika, no ako zađeš iza groba (gdje nitko ne zalazi) vidjet ćeš ispisano malim slovima: »Sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što«. To je naša legitimacija – najbolji primjer kakva smo nacija

Tekst: Nenad Raos

Foto: www.tudjman.hr

Nenad Raos

Nenad Raos

Himne, zastave, počasne straže i grobovi državnika simboli su nacije i svatko tko ih zna čitati može odmah vidjeti s kakvim narodom i ljudima ima posla. Iza britanske počasne straže vidiš silu ocvalog imperija, iza danske narod pomoraca, iza američke (koja se drži, nota bene, pred grobom neznanog junaka) vidiš vojnika koji po slobodnoj volji odaje počast svome palom drugu, kao što i priliči slobodnom građaninu rođenom u slobodi. Tako je i s grobom Johna F. Kennedyja.

Prvo što vidiš je kružni natpis oko čitavog groba koji kaže kako ne trebaš misliti što je domovina učinila za tebe, nego što si ti učinio za svoju domovinu. Čovjek ne treba uvijek biti business oriented, ne treba misliti samo na sebe nego i na dobrobit šire zajednice. Dobar podsjetnik za slobodne, nikom obavezne građane. No što je s grobom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

Dan mrtvih bila je prilika da obiđem i njega. Naprijed piše, naravno, ime pokojnika, no ako zađeš iza groba (gdje nitko ne zalazi) vidjet ćeš ispisano malim slovima: »Sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što«. To je naša legitimacija – najbolji primjer kakva smo nacija.

Prvo – »najte kaj zameriti«. Je, gospon doktor je to rekel, ali nije da to mora baš svatko znati. Bolje da se o tome šuška. Tko zađe iza spomenika (zahod = iza hoditi) neka vidi, pa čkomi. Drugo, malo ozbiljnije, jesu pridjevi. Malo ćemo nakinđuriti, pa će ljepše biti. A nije tako.

Drugo lice Lijepe Naše

Slogan »Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što!« (kakvog ga ja pamtim) je izvrstan. Mogao bi pisati na ratnoj zastavi ili na viteškom, plemićkom grbu. Jasan, rezolutan, odlučan – sasvim u skladu s vojničkom tradicijom hrvatskoga naroda. Mi smo bili štit Europe, predziđe kršćanstva, uvijek spremni da branimo svoje. No to je samo dio Lijepe Naše, onaj ljepši. Drugi dio je onaj seljački, kmetski – »ja si vse mislim« i »najte kaj zameriti«. I dok se junački duh Hrvatske (»Stare slave djedovino«) vidi u »Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što!« onaj se drugi, kukavički i primitivni, ogleda u »Sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što«. Razlika je dakako u pridjevima, tri na broju (naša, jedina, vječna).

tudman_mirogoj_nadgrobni_natpisSuprotno onom što se (često) uči u školi ukrasni su pridjevi otrov jezika. Oni umanjuju značenje riječi, imenice, na koju se odnose iako se čini da je uvećavaju. Stoga se mogu podvesti pod kategoriju kiča jer iza njih, kao iza svakog kiča, stoji laž kao njegova osnovna odrednica. To znaju dobri stilisti. Vladimir Nazor je čak napisao pjesmu protiv pridjeva – bez ijednog pridjeva, razumije se.

Da bi čitatelju bilo jasnije o čemu govorim neka samo razmisli što ta tri pridjeva pridonose riječi »Hrvatska«. Jasno da je da ne možeš dati ono što nije tvoje (»naša«), da je Hrvatska, ako ti je domovina, jedina, a da je vječna – to je pak upitno. Vječan je samo Bog.

No bez obzira na ovu analizu, pridjevi uz imenicu »Hrvatska« impliciraju da Hrvat ne zna što je Hrvatska te da nema nikakvog emotivnog odnosa prema svojoj domovini, pa ga treba podsjećati – ili bolje reći podučiti i naučiti – zašto bi trebao voljeti i čuvati svoju zemlju. Kao da riječ »Hrvatska«, pogotovo u kontekstu slogana »Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što!« nema svoju izražajnu snagu, svoj emotivni naboj.

Dan mrtvih dan je razmišljanja, kontemplacije. Ja je, eto, dijelim s čitateljima ovoga portala.