Tucker: Čovjek i njegov san

Tucker: Čovjek i njegov san

U poslijeratnom dobu u Americi kao i u cijelom svijetu automobili su sve traženiji. Preston Tucker je imao “jednostavan” plan – napraviti tako napredan, siguran i nadasve poseban automobil zbog kojeg će svi poželjeti odreći se zastarjelog prijeratnog »smeća« sa značkama »velike trojice«  

Boris Jagačić

Na Drugom programu Hrvatske televizije sinoć je emitiran film „Tucker: Čovjek i njegov san“ (1988.), koji je režirao američki  redatelj Francis Ford Coppola. Ovaj solidan, ali podcijenjen filmski uradak je nepravedno zapostavljena povijesna drama koja priča o životu američkog zanesenjaka – proizvođača automobila Prestona Thomasa Tuckera kojega vrlo dobro dočarava Jeff Bridges.  A evo kako je išla ta priča u stvarnosti…

U poslijeratnom dobu u Americi kao i u cijelom svijetu automobili su sve traženiji. Preston Tucker je imao “jednostavan” plan – napraviti tako napredan, siguran i nadasve poseban automobil zbog kojeg će svi poželjeti odreći se zastarjelog prijeratnog »smeća« sa značkama »velike trojice«  (General Motors, Ford, Chrysler) pa se odluči uz pomoć šačice prijatelja i suradnika te podršku svoje velike i složne obitelji ostvariti svoj dječački san – napraviti najbolji automobil u povijesti čovječanstva. Koncept “Tucker”, kako je Preston nazvao svoje tehnološko čudo, bio je za ono doba revolucionaran te prenapredan i nailazio je na otpor automobilske industrije i mogućih financijera. Avangardne inovacije poput aerodinamičnijeg oblika karoserije (koji je u modu ušao tek petnaestak godina kasnije), motora smještenog u stražnjem dijelu vozila ili sigurnosnih pojaseva u Tuckerovih su suvremenika izazivale podsmijeh i nevjericu. No, Tucker se nije predavao…

Preston Tucker ispred svog "trorpeda"

Preston Tucker ispred svog “trorpeda”

Ipak, niti danas, nakon što je prošlo više od pola stoljeća, nije razriješena dvojba o tome tko je u stvari bio Preston Tucker. Zaneseni vizionar ili prevarant? Ili možda oboje? Premda smo skloniji prvoj tezi, kako vrijeme odmiče to je sve teže ustanoviti. Bilo kako bilo, riječ je o prodavaču automobila koji je, premda mu je nedostajalo inženjerskog znanja, temeljem »zdrave logike« osmislio vlastiti automobil – »tucker torpedo«. Samouvjereni Tucker imao je osjećaj da zna što kupci žele i riječ odustajanje bila mu je nepoznata. Pri kupnji automobila, bio je uvjeren, ljudi ne traže samo prijevozno sredstvo nego već se ujedno žele razlikovati od ostalih. Stoga im je uz automobil ponudio i »san«.

Helikopterski motor

Tucker_motorIsprva je namjeravao, uz pomoć Harrya Millera, sagraditi sportski automobil sa straga smještenim motorom, ali već jednostavna računica pokazala je kako je daleko isplativije upustiti se u proizvodnju obiteljske limuzine kakve se prodaju u daleko većem broju od »sportaša«. Kako nije želio gubiti vrijeme i novac na razvoj novog motora, odlučio je u svoj budući automobil ugraditi aluminijski helikopterski agregat sa šest cilindara tvrtke Air Cooled Motors, kakvi su se poslije Drugog svjetskog rata mogli naći na kojekakvim skladištima i kupiti za skromni iznos. Takav egzotični bokser prepravljen je za vodeno hlađenje. Konačni rezultat bio je težak i velik stroj zapremnine 5,5 litara i 165 KS (pri 3200 okretaja u minuti) i to u doba kada su suvremeni »chevroleti« sa šest cilindara imali 90-ak »konja«.

Problemi su nastali kada je Tucker radi bolje trakcije pogonskih kotača čvrsto odlučio takav agregat smjestiti iza stražnje osovine, kao što je bio slučaj u VW-ovoj »bubi« i »tatri 77«. No, Tucker nije bio Ferdinand Porsche, a helikopterski motor nije bio mali VW-ov bokser agregat, što će se kasnije pokazati. Prepoznatljivu aerodinamičnu karoseriju je zatim po Tuckerovim naputcima nacrtao priznati stilist Alex Tremulis. Izvana je to bio derivat ratnog zrakoplova, dok je po obliku stražnjice djelovao kao da je iz nekog drugog vremena. Mnogo pozornosti poklonjeno je sigurnosnim elementima. Tako je auto uz standardni par svjetala imao joššjedno središnje koje je pratilo okretaje volana, zatim vjetrobransko staklo koje bi iskočilo u slučaju sudara i »sigurnu« unutrašnjost.

Tucker_Torpedo_1948_stragaVozilo je, naime, iznutra bilo u cijelosti obloženo radi ublažavanja udaraca u eventualnom sudaru, a svako je sjedalo bilo dodatno opremljeno sigurnosnim pojasom. Tu su još bile i disk kočnice na sva četiri kotača, kao i nezavisni ovjes. Uz sve to, na testnoj vožnji »torpedo«, teži od dvije tone, postigao je krajnju brzinu od oko 200 km/h!

Siguran i nesiguran

Istodobno, držanje na cesti nikako nije bilo u skladu s brigom za sigurnost. Teški rep zbog kojeg je vozilo plesalo na cesti i prijetilo okretanjem činio ga je nesigurnim, a osobiti su mu neprijatelji bili kiša i led. Za pohvaliti nije bio ni iznimno grub, tvrd (i pokvarljiv) ručni mjenjač s četiri brzine, koji je zbog nedostataka zamijenjen automatskim. Unatoč  navedenim nesavršenostima automobil je pružao dobru vrijednost za novac jer takvu sigurnosnu opremu i performanse nije mogao ponuditi niti jedan proizvod američke autoindustrije, pogotovo ne za 2450 dolara, kolika je bila planirana cijena »torpeda«.

Proizvodnja se, međutim nije mogla realizirati bez pozamašnih ulaganja. Novopečeni graditelj automobila imao je viziju da će pokrenuti proizvodnju u najvećoj hali u Chicagu, koju je nekoć posjedovao Dodge. Stoga je počeo obilaziti prodavače i dobavljače obećavajući im da će novi proizvod biti toliko uspješan da će pomesti sve pred sobom. Proces se oduljio i u početku Tuckeru naklonjena javnost počela se okretati protiv njega. Tome je, dakako potpomognuo tisak, plasirajući razne špekulacije o Tuckeru i njegovom projektu. Ovaj je ipak uspio sklopiti ugovore s mnogim prodavačima i dobavljačima.

Tucker_Sedan_1948Način na koji je privukao ulagače privukao je, međutim, pozornost financijske inspekcije i Tucker biva optužen za prijevaru. Iako je oslobođen optužbe, proces je ukaljao njegov rad i izgubio je svu podršku i povjerenje javnosti. »Torpedo« je tako »potonuo« i prije nego što je bio lansiran.

Prema nekim glasinama američka autoindustrija učinila je sve da spriječi proizvodnju »torpeda«, u čemu su je navodno potpomogli korumpirani birokrati. Činjenica je pak da je Tucker na ime proizvodnje podigao 20 milijuna dolara. Investitori su izgubili novac, a da zapravo nije prodan niti jedan automobil.

»Tucker torpedo« proizvodio se samo u jednoj godini (1948) i samo zahvaljujući napravljen je svega 51 automobil. Svaki preživjeli  primjerak danas predstavlja vrijedan dio američke, ali i svjetske povijesti automobilske industrije.