Trumpova odluka o istupanju iz Pariškog sporazuma kao poziv na buđenje

Trumpova odluka o istupanju iz Pariškog sporazuma kao poziv na buđenje

Klimatske promjene još nedovoljno ugrožavaju Ameriku pa misle da i dalje mogu kao do sada. Što se tiče nas, mi smo čvrsto za Pariški dogovor, što god on značio. Sigurno da ćemo ispuniti sve obaveze vezano za smanjenje emisija, ali kao i uvijek – samo na papiru. Trenutno upravo radimo suprotno poticanjem uvoza starih automobila, nepostupanju s otpadom, skupljim plinom…

dr. sc. Viktor Simončič

“Kad jednom priviknemo svoju savjest da nešto primi kao ˈnužno zloˈ, to uskoro počinje sve više da nam izgleda kao nužno, a sve manje kao zlo.” (Ivan Turgenjev)

Viktor Simončič

Licemjerstvo, neznanje ili »maske su pale«? Svi se uzbudiše oko najave američkog predsjednika Trumpa da istupi iz Pariškog sporazuma o zaštiti klime. Ne razumijem zbog čega? Pariški sporazum nema obvezujuću pravnu snagu upravo (i ne samo) zbog protivljenja američkog Kongresa. U Parizu su političari slavodobitno potpisali sporazum, pri čemu su izgleda mnogi imali figu u džepu. Natjecali su se u obećanjima, znajući da ne moraju ništa provesti.

Bogati, samo onda kada im to daje dodatnu moć i prednosti na tržištu, kada ide (samo!) u njihovu korist, još bolje u korist bogatog dijela njihovih, poduzimaju nešto. Pa i ratove. Za okoliš ih baš briga. Bogate ne smeta spaljena zemlja u Africi, potapanje otočnih država, silovite oluje i nepredvidivi orkani. Oni su na sigurnom i po pravilu i na jadu drugih hrane svoju nezasitnost.

Evo primjera da to nije daleko od istine. Kao neka vrsta »kontre« Amerikancima, kao mi dobri, a oni loši, Europska unija i Kina su isti dan kada je Amerika objavila svoje istupanje iz sporazuma, na summitu u Bruxellesu izjavile kako su dogovorile zajednički stav o klimatskim promjenama te privrženost Pariškom sporazumu i borbi protiv globalnog zatopljenja. No drugi dan je ispalo da nema ništa od zajedničkog stava, jer se ne mogu dogovoriti oko trgovine. Trgovina ima prednost. Zemlja može čekati.

Razvijeni troše na račun siromašnih

Razvijeni troše više svijete nego što imaju na raspolaganju. Kada bi svi trošili kao razvijeni, nedostajalo bi nam resursa barem još za pola zemljine kugle. Ako bi trošili kao najbogatiji, trebali bi barem 3 – 4 Zemlje, o čemu svjedoči niže priloženi grafikon. Razvijeni troše od drugih, ali za podmirenje troškova prije svega na kasu pozivaju siromašne.

Pod pojmom »trošenje« podrazumijeva se i održivi bio-geo-kemijski kapacitet. Naime, u prirodi elementi, odnosno kemijski spojevi kruže u složenim procesima. Tako je i sa CO2 kao jednim od najvažnijih spojeva za nastanak i očuvanje života. U atmosferi ga ima oko 0,039 %. Zbog svojih svojstava, za razliku od kisika i dušika u zraku, CO2 ima sposobnost apsorpcije topline iz sunčevog zračenja. U složenom kruženju spojeva ugljika u prirodi, relativno mali dodatak CO2 iz antropogenih izvora, prije svega zbog korištenja fosilnih goriva, dovodi do danas jednoznačnih posljedica na klimatske promjene. Zbog prebrzog iskorištavanja milijunima godina uskladištenog ugljika u ugljenu i nafti od početka industrijske revolucije, koncentracija CO2 u atmosferi je porasla s nekih 0,034 na 0,039 %.

Vrlo pojednostavljeno, taj mali porast koncentracije s nekih 0.034% na 0.039 % dovodi do neželjenog zagrijavanja. Dosadašnjem povećanju koncentracija CO2 najviše su doprinijele emisije iz SAD-a s 28 %, pa Kine s 9 %, Rusije (8%), Njemačke (6,9%) …. Veliki dio njihovog bogatstva počiva upravo na nebrizi o okolišu. Nažalost to manje razvijeni ne razumiju, kako to jednostavno pojašnjava moj prijatelj Aco Knežević iz Sarajeva (http://novovrijeme.ba/izazov-za-covjecanstvo-klimatske-promjene-i-klimava-politika/).

Najrazvijenije države svijeta troše kapacitet atmosfere (po stanovniku) koji pripada zemljama u razvoju. One su »ušle u posjed« kapaciteta atmosfere zemalja u razvoju, što po međunarodnom pravu nije dozvoljeno. Prema istraživanjima Istraživačkog instituta u Stockholmu u periodu od 1950. (početak problema) do 2050. godine (optimistički datum izlaska iz problema), razvijene države su od zemalja u razvoju »posudile« kapacitet atmosfere koji pripada zemljama u razvoju i koji odgovara emisiji od 700 milijardi tona ugljičnog dioksida.

Ako se pretpostavi da je vrijednost tone ugljičnog dioksida 100 eura, slijedi da razvijene zemlje duguju zemljama u razvoju sedamdeset tisuća milijardi eura. Pritom su nanesene štete gospodarstvima tih zemalja u iznosu od više tisuća milijardi eura. Razvijene zemlje, na konferencijama o klimatskim promjenama, raspravljaju o vraćanju samo malog dijela preuzetog duga otimanjem kapaciteta atmosfere od onih manje razvijenih.

Međutim, veoma je mali broj lidera zemalja u razvoju koji upozoravaju da su njihove države žrtve najrazvijenijih država svijeta. Najveći broj svjetskih državnika na konferencijama imaju samo protokolarne govorancije, s malo znanja o problematici, i to često pogrešnog.

Povećana emisija za povećanje i(li) očuvanje standarda

Zadnjih godina najviše emisija CO2 dolazi iz Kine (28,6 %), koja po istom principu kao u bogati, na štetu okoliša podiže »standard«, a slijedi SAD (16 %), kako bi na jeftinoj energiji sačuvao »standard«… Bogati stanovnik emitira u prosjeku 30 puta više emisija CO2 od siromašnog.

Osobno smatram da izjava predsjednika Trumpa i nije nešto najgore što se moglo dogoditi u zaštiti od klimatskih promjena. Možda svi skupa konačno progledamo kako je beskrajni egoizam nacija i pojedinaca nažalost današnja jedina pokretačka sila razvoja. Očito da klimatske promjene još nedovoljno ugrožavaju Ameriku pa misle da i dalje mogu kao do sada. Očekujem da utjecaji počinju biti veći da konačno i sami Amerikanci počnu osjećati zastrašujuće posljedice. U laičkim krugovima je poznata borba protiv oštećenja ozonskog sloja, zbog korištenja freona. Na sreću siromašnih, ozonska rupa je prvenstveno nastajala iznad Amerike, i ako se dobro sjećam Australije. Kako je na taj način dolazilo do jačeg ultraljubičastog zračenja na tim prostorima, s izravnim utjecajem na zdravlje ljudi (izaziva između ostaloga rak kože), predvođeni upravo Amerikancima, uspješno je donijeta zabrana korištenja freona kroz Montrealski sporazum. Uvjeren sam da će se emisije stakleničkih plinova smanjiti kao od šale, samo ako klimatske promjene počnu ozbiljnije pogađati bogate Amerikance, a ne kako je to trenutno prije svega siromašne i jadne Afrikance, Azijate, ali i siromašne Amerikance.

Mogao je i predsjednik Trump glumiti brigu o klimatskim promjenama i raditi, kao njegovi prethodnici samo u interesu Amerike. Meni je jedno od većih licemjerstava u tom smislu bila Nobelova nagrada za borbu protiv klimatskih promjena koju je dobio bivši potpredsjednik SAD gospodi Al Gore. Kao političar nije učinio ništa (barem ne vidljivo), a onda je napisao knjigu i snimio film kako se on to eto bori protiv klimatskih promjena i eto ti Nobelove nagrade. Mislim da je to mogao napraviti i predsjednik Trump. Za Nobelove nagrade nikada nije kasno, kada se (isprika za realne sektore) dodjeljuju po političkom ključu i kriteriju licemjerstva. I bivši američki predsjednik Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir, a na svijetu nikada više ratova i stradanja, baš za njegova mandata.

Hrvatska može sve

Što se tiče nas, tu nema dileme. Mi smo čvrsto za Pariški dogovor, što god on značio. Gotovo sam siguran da ćemo ispuniti sve obaveze vezano za smanjenje emisija, ali kao skoro uvijek – samo na papiru. Trenutno upravo radimo suprotno poticanjem uvoza sve starijih automobila, nebrizi o postupanju s otpadom, poskupljenjem plina,… Ma mi ćemo riješiti klimu s lakoćom, vjerojatno i radimo samo na tome, pa za sitnice kao što je na primjer rješenje obične kanalizacije nemamo vremena.

Gledam na TV-u izjavu direktora NP Plitvice kako posjetioci obavljaju nuždu gdje god stignu. On se izgleda baš ne razumije u okoliš. Siguran sam da su mnogi posjetioci parka pročitali moje upozorenje, kako prije posjete parku treba nuždu obaviti kod kuće. Oni koji se ne uspiju suzdržati par sati, koliko traje obilazak, čine dobro očuvanju prirodnih vrijednosti parka »pišanjem na sve strane«, jer kada se fekalije raspodjele na veliku površinu tada se lakše razgrađuju, daju svoj doprinos prirodnom dohranjivanju tla, za razliku kada se u velikim količinama ispuštaju u rupu nedaleko restorana Lička kuća. Vjerujem da bi za zaštitu prirode u parku trebalo umjesto znaka za WC s jednom strelicom postaviti znak WC sa strelicama u svim smjerovima, pa »pišaj« gdje se stigne, možda samo još uz opasku – »ne pišati u vjetar«.

Bio sam na savjetovanju o kružnom gospodarenju s otpadom u Poreču. Savjetovanje prva liga. Opet sam čuo i naučio toliko korisnoga. Posebno su bila korisna iskustva Slovenije. Ljubljana je po stupnju recikliranja već dobro desetljeće perjanica među prijestolnicama EU država, a Zagreb sam na začelju. Netko od Slovenaca je pokazao grafikon, na kojem je Ljubljana prva, a Zagreb zadnji, čudeći se da su gradovi udaljeni samo 120 km (http://ec.europa.eu/environment/waste/studies/pdf/Separate%20collection_Final%20Report.pdf).

Zagreb je po reciklaži otpada među europskim gradovima na samom začelju

Kao netko tko ima iskustvo rada na problematici otpada iz obiju država, radeći i na slovenskoj Strategiji postupanja s otpadom iz 1996. godine, ponudio sam odgovor. Slovenija je nedavno dodatno unaprijedila kurikularnu reformu, nakon 20-godišnjeg iskustva. Mi upravio radimo na izboru još jednog povjerenstva kako bi otišli još koji korak unatrag. Tako je kod nas i s otpadom i ne samo s njim.

Inače mi je drago da sam ponovno imao priliku porazgovarati s bivšim ministrom zaštite okoliša Slavenom Dobrovićem. Drago mu je da nisam protiv filozofije kružnog gospodarenja otpadom. Vjerujem da je i on mene (konačno) razumio, kako je moja kritika prije svega uperena ka činjenici da ne može država predlagati rješenja. Posebno ne samo jedno rješenje. Dio odgovora zašto smo neuspješni u otpadu je upravo u činjenici da država iz Zagreba želi sve propisati svakom stanovniku. U Sloveniji je briga za ispunjavanje ciljeva prepuštena lokalnoj zajednici. Kod nas, kako je istako predstavnik Preloga, ali ne samo on, sve smo toliko izadministrirali, da se sami kočimo. Inače, ni u Sloveniji nije baš sve »naj«. Ljubljančani se hvale kako za odvoz otpada plaćaju nekih 8 eura po domaćinstvu, a u manje razvijenim krajevima i 20! I kod susjeda izgleda vrijedi ona ni med cvetjem ni pravice.

Komentari su zatvoreni