Trkač s pedigreom

Trkač s pedigreom

Slavna 35-ica od svog prvog pojavljivanja 1924. godine krenula je stazom dugogodišnje slave, osvajajući utrku za utrkom. Remek-djelo na kotačima zaprepastilo je čitav svijet svojom tehničkom naprednošću i zapaženom nadmoći na trkaćim stazama

Boris Jagačić

Kao što je vrlo dobro primijetio jedan britanski poznavatelj klasičnih automobila, teško je opisati jedan Bugatti, a da se u izražavanju izbjegnu klišeizirani hvalospjevi i superlativi. To je osobito teško izvesti ako se radi o najslavnijem predstavniku kuće sa spektakularnom prošlošću iza sebe – modelu T 35. Konstrukcija »dobar kao staro vino« čini nam se gotovo idealnom za ovog, s godinama sve vrednijeg i zanimljivijeg vozila.

Onaj tko danas posjeduje 35-icu vlasnik je, naime, vrijednosti »teške« šesteroznamenkastog iznosa u eurima. Ako je pak riječ o jedinstvenom primjerku koji uz sebe veže priču kao što je trofejni 35 C kakvog je pobjedom na Velikoj nagradi 1929. osvojio Francuz André Dubonnet cijena se penje i do astronomskog iznosa od milijun eura. Na jednoj aukciji klasičnih automobila održanoj još 2003. godine bilo je naznačeno kako je riječ o »nikad povoljnijoj cijeni«, a činjenica je da ovakvim primjercima vrijednost s godinama još smo raste.

Što je tako posebno na ovom automobilu koji izgledom nekoga može podsjetiti na nekakav radni stroj? Baš sve. Slavna 35-ica od svog prvog pojavljivanja 1924. godine krenula je stazom dugogodišnje slave, osvajajući utrku za utrkom. Remek-djelo na kotačima zaprepastilo je čitav svijet svojom tehničkom naprednošću i zapaženom nadmoći na trkaćim stazama.

Foto: Lars-Göran Lindgren / Wikipedija

Ranih 1920-ih godina najbrži automobili trkaćih staza bili su 2,5-litreni Maseratiji s dvije bregaste osovine. Kako su s vremenom trkaći automobili postajali sve lakši za vožnji, a razvijanjem sustava ovjesa popravilo se držanje ceste, mnogi proizvođači su se orijentirali prvenstveno na pokuse s motorima velike zapremnine.

No to se vrlo brzo pokazalo slijepom ulicom, jer mogućnosti tih snažnih motora nisu ujedno pratile ostale komponente automobila. I Bugatti je također razvijao takvog trkača, model T 54 s motorom velike zapremnine, ali ga je stavio »na led«, dok je u međuvremenu razvijao manji T 35.

U usporedbi s 35-icom suvremene Alfe Romeo, Sunbeamovi i Fiati bili su nespretni i zahtjevni za voziti. Mali Bugatti se pak mogao pohvaliti izvanrednim voznim karakteristikama, pa je samo od 1926. do 1931. osvojio 68 važnih utrka, poput Targe Florio ili Velikih nagrada Francuske i Monaka… Osim toga, bio je pouzdan i radio s preciznošću švicarskog sata, u skladu sa svojim »nobl« porijeklom.

Prvi T 35 (1924. – 1930.) proizveden je u svega 96 primjeraka. Pokretao ga je napredni osmerocilindrični redni motor s jednom bregastom osovinom (SOHC), zapremnine 1991 ccm s tri ventila po cilindru i sva Solex rasplinjača. Motor je istiskivao 90 KS pri 5500 o/min što je bilo dovoljno za sportske performanse dvosjeda teškog samo 750 kilograma. Kako bi se, radi što manjeg otpora zraka, sačuvala čim uža silueta vozila, ručica mjenjača i poluga ručne kočnice montirani su na vanjskoj strani vozila.

Pogled na motor Bugattija Type 35 C

Još jedan zanimljiv detalj bile su bubanj kočnice s rebrima za hlađenje, odlivene zajedno s aluminijskim naplatcima, što se pokazalo izvanrednim rješenjem. Izvedba naplataka s više plosnatih krakova (u ovom slučaju osam) ustalila se općenito kao jedan od najraširenijih stilova oblikovanja alu-felgi. Prednja mnaska ovog modela izrasla je u svojevrsni zaštitni znak Bugattija pa je tako imaju i novi primjerci s ovom značkom. Uz navedeno, auto je imao magnetsko paljenje.

U potrazi za većom snagom prave uspjehe donosi model visokih performansi T 35 B (1927. – 1930., s motorom od 2262 ccm opremljen »čarobnim« kompresorom i jednim Zenith rasplinjačem. Sa 135 »konja« pri niskih 5500 okretaja ne treba ni govoriti za što je ovaj lagani »Francuz« bio sposoban.

Ova izvedba napravljena u 38 komada se kao i druge opremljene kompresorom mogla prepoznati po rupi otpusnog ventila na poklopcu motora, dok je B izvorno bio plave boje.

Najmanje je Bugattija 35 izrađeno u izvedbi Targa Florio. Ovakve je automobile pokretao isti motor, također s 2262 ccm, ali sa 100 KS i dva Solex rasplinjača ili pak jednim Zenithom. Napravljeno je tek 13 ovakvih iznimnih automobila.  

Bugatti i Doxa

Jedan od velikih automobilističkih entuzijasta s početka 20. stoljeća svakako je bio George Ducommun (1868. – 1936.), osnivač čuvene švicarske tvornice satova Doxa. Marljiv rad i uspjeh njegovih satova omogućili su mu da se izdigne iz siromaštva koje je dijelio s dvanaestero braće, pa tako i da bude među prvim vlasnicima automobila u švicarskom kantonu Neuchatel.

Štoviše, na području svog imanja Chateu des Monts, danas svjetski poznatom muzeju satova, imao je garažu i vlastitu benzinsku crpku. Brzi razvoj zrakoplova i automobila nametao se kao sve veći izazov za industriju satova. Kao sposobni industrijalac i strastveni ljubitelj automobila George Ducommun je počeo razvijati satove razvijene za ugradnju u kontrolne ploče automobila.

Za njih je koristio vrhunske mehanizme koji su od jednog navijanja mogli raditi čak osam dana, kakav je patentirao davne 1908. godine. Svakako treba istaći pojedinost da su takvim instrumentima bili opremani sportski automobili prestižne marke Bugatti. Naravno, njihova funkcija nije bila samo da pokazuju točno vrijeme, što su činili vrlo dobro, nego i da pomognu natjecateljski usmjerenim vozačima da se orijentiraju koliko im je vremena trebalo da prođu određenu dionicu ili u kolikom su zaostatku, ili češće u prednosti (s obzirom da se radilo o Bugattiju) u odnosu na ostale natjecatelje i slično.

Ostavi komentar

*