Tri razdoblja zvjezdarnice na Popovu tornju u Zagrebu

Tri razdoblja zvjezdarnice na Popovu tornju u Zagrebu

Slika 3: Popov toranj 1904., nakon izgradnje Zvjezdarnice

Prvo razdoblje – Osnivanje Zvjezdarnice HPD-a

Prvo razdoblje Zvjezdarnice HPD-a trajalo je od njena osnivanja 1903. do završetka Drugoga svjetskog rata. Karakteriziraju ga popularizacija astronomije i pokušaji znanstvenog djelovanja, sukobi „populista“ i „elitista“, a povremeno gotovo potpuna neaktivnost

Tatjana Kren

Na skupštini koja je održana 27. prosinca 1885. godine u Narodnom muzeju u Demetrovoj ulici broj 1 na zagrebačkom Gornjem gradu, osnovano je Hrvatsko naravoslovno društvo (od 1907. Hrvatsko prirodoslovno društvo – HPD). Imalo je dvije sekcije: geografsku i ornitološku, ali je astronomija od samog početka bila prisutna u djelovanjima pojedinih članova društva, posebice dr. Otona Kučere (1857.-1931.) koji je 1892. premješten u Zagreb na Visoku realku na Griču, gdje je predavao fiziku. Sedamnaest godina kasnije, na njegovu inicijativu, 1902. se ovim sekcijama pridružila nova, vrlo aktivna i plodna sekcija astronomička (AS), čiji je glavni zadatak bio urediti društveni opservatorij astronomički u Zagrebu.

Slika 1: Naslovnica Kučerine knjige „Naše nebo“

Kučerina knjiga Naše nebo koju je Matica hrvatska tiskala 1895., postala je temelj na kojem se širilo astronomsko znanje u hrvatskim zemljama i dalje na slavenskim područjima te temeljni kamen za osmišljenu zvjezdarnicu, a pokretačka snaga projekta bio je Oton Kučera. U HPD-u je vladalo pozitivno ozračje za stvaranje hrvatske građanske zvjezdarnice koje se proširilo i na hrvatstvo pučanstvo. Oko ideje stvaranja zvjezdarnice okupio se zanimljiv kulturni krug. Vodeće ličnosti vremena na prijelazu dvaju stoljeća su osjetile važnost takve kulturne ustanove. Na putu osnivanja zvjezdarnice stajale su više od svega financijske teškoće. Zato se HPD obratilo za pomoć narodu, gradu i vladi tražeći novčanu potporu za kupnju glavnoga teleskopa i uređenje zvjezdarnice. Osnovalo je Odbor Hrvatskoga naravoslovnog društva za uređenje astronomičkog opservatorija u Zagrebu.

Pročelnik Odbora bio je dr. Dragutin Gorjanović Kramberger, sveučilišni profesor geologije i paleontologije te ravnatelj Paleontološko-geološkog odjela Hrvatskoga narodnog muzeja. Članovi su bili: dr. Oton Kučera, učitelj fizike i matematike na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnom fakultetu, dr. Franjo Spevec sveučilišni profesor prava i pedagogije te potpredsjednik Hrvatskog sabora, poznati hrvatski pisac i vlastelin u Gredicama u Hrvatskom Zagorju, Ljubo Babić – Ksaver Šandor Gjalski, dr. Antun Heinz, sveučilišni profesor botanike i predsjednik HPD-a te tajnik HPD-a Franjo Šandor, profesor Šumarske akademije, utemeljitelj šumarske pedologije (tloznanstva).

Kučera je pisao o velikom zanimanju za astronomiju u razdoblju osnivanja AS te je broj članova HPD-a nakon utemeljenja AS porastao od 95 na 200 članova. Već u lipnju 1902. D. Gorjanović je zbog bolesti morao odustati od funkcije pročelnika Odbora te je funkciju pročelnika preuzeo O. Kučera. Preko tiska je onodobnoj javnosti utemeljenje zvjezdarnice prikazano i kao rodoljubni čin te je i to doprinijelo širokom odazivu hrvatskog pučanstva da pomognu osnivanju Zvjezdarnice svojim prilozima. Time je ona od samog početka identificirana kao općehrvatska kulturna ustanova.

Odabir lokacije

Slika 2: Popov toranj prije izgradnje Zvjezdarnice

Uz pomoć grada Zagreba i njegova načelnika grada (gradonačelnika) Adolfa pl. Mošinskog te brojnih institucija i donatora širom Hrvatske, Odbor je prilično brzo uspio u potpunosti ostvariti gotovo sve postavljene zadatke, što znači: naći sredstva za prvu investiciju, nabaviti što bolji glavni dalekozor, naći prikladno mjesto za smještaj Zvjezdarnice i od glavnoga grada ishoditi to mjesto, izraditi pokretnu kupolu za dalekozor i voditi računa da se gradnja zvjezdarnice izvede prema strogo znanstvenim zahtjevima. U popisu darovatelja nalaze se prirodoslovci, plemstvo, svećenici, intelektualci različitih struka te ostali građani različitih zanimanja. Nakon niza ispitivanja da bi pronašao najpogodnije mjesto za Zvjezdarnicu, dr. Kučera je predložio odboru HPD-a Popov toranj, staru povijesnu utvrdu iz 13. stoljeća na Griču, a 2. veljače 1903. 

Slika 4: Popov toranj – potporni luk

Gradsko zastupstvo je donijelo konačnu odluku da se Popov toranj na Kipnom trgu, današnjem Ilirskom trgu, ustupi HPD-u, za potrebe Zvjezdarnice. Grad je odredio 3300 kruna za adaptaciju tornja, koja je provedena nakon mnogobrojnih savjetovanja. Najvažniji problem predstavljala je montaža i gradnja postolja za smještaj glavnog dalekozora. Prihvaćen je Kučerin prijedlog da se izgradi luk, koji bi se podupirao na metarske debele zidove tornja. Od mnogobrojnih ponuda za izradu dalekozora prihvaćen je prijedlog tvrtke Reinfelder i Hertel iz Münchena. Njihov dalekozor s otvorom objektiva od 6,4 inča (6,”4 x 25,4 = 162,6 mm), žarišne duljine 1951 mm, paralaktično montiran s mehanizmom za pokretanje, bio je najpogodniji i najpristupačniji.

I najveće svjetske zvjezdarnice tada su imale uz glavne dalekozore i šest-palčane refraktore, jer manji teleskop daje oštrije slike objekata i vrlo dobro služi za uspoređivanje rezultata, a i pokretljiviji je, što znači da se njime brže i lakše upravlja. Ukupna plativa svota za naručeni dalekozor iznosila je 4580 kruna.

Sredinom ljeta 1903. započeli su radovi na adaptaciji tornja, koje je izvodio arhitekt Vjekoslav Heinzel, a završeni su u glavnini već početkom rujna. Zatim je Tobijas iz Beča montirao pokretnu metalno-drvenu kupolu na kružni, valjkasti zid, u čijem središtu je dalekozor. Samo postavljanje dalekozora obavili su Kučera i Špiro Gopčević (Leo Brenner), upravitelj privatne zvjezdarnice Manora u Malom Lošinju. Odbor je sveukupno uspio prikupiti više od 13.000 kruna, što je sve utrošeno za građevinsko prilagođavanje tornja novoj ulozi, te nabavku i montažu dalekozora. Završetkom svih radova, sazvan je 5. prosinca 1903. godine izvanredan sastanak radi svečanog otvaranja Zvjezdarnice, a prigodni govor održao je dr. Oton Kučera, izabran za prvog predstojnika Zvjezdarnice.

Oton Kučera – predstojnik Zvjezdarnice

Slika 5: Oton Kučera uz teleskop u kupoli Zvjezdarnice

Sve do 1918. godine Zvjezdarnica je dobivala godišnju vladinu potporu od 500 kruna, izuzetno i više. Grof Normann dao je Zvjezdarnici sredstva za nabavku meridijanskog kruga, za koji je 1911. godine, nakon dosta poteškoća, sagrađena posebna koliba na terasi Zvjezdarnice. Prvi suradnici Zvjezdarnice, uz dr. Otona Kučeru, bili su amateri-astronomi Miro Mance, upravitelj štedione u Dugom Selu, Stjepan Hartmann, svećenik, V. Dolanski, pravnik i Oton Szlavnik, novinar. Potom su im se pridružili činovnik ekskomptne banke u Zagrebu Rudolf Zigmundowsky, N. Severinski, Kosta Rukavina, vlastelin u Trnovcu a 1908. pridružio im se dr. Vladoje Drapczynski, koji je trebao obavljati mjerenja meridijanskim krugom. Njihovi objavljeni radovi su bili uglavnom prikazi vlastitih opažanja i radovi gdje se tretirala neka tema iz astronomije.

Uz stručni rad Zvjezdarnica je, kao što je bilo zacrtano u planovima njezina rada, svoju aktivnost usmjerila na popularizaciju astronomije. Bila je otvorena ponedjeljkom i četvrtkom navečer, a nedjeljom prije podne za promatranje Sunca. Zvjezdarnicu su posjećivale grupe iz Zagreba i ostaloga dijela Hrvatske, a za zagrebačke škole je uprava uputila poziv školskim ravnateljima da preporuče đacima posjet Zvjezdarnici, što je ostvareno već 1905. godine.

Glavni kamen spoticanja u djelovanju Zvjezdarnice cijelo je vrijeme predstavljala želja da, uz popularizaciju astronomije, bude uspješna i u znanstvenom radu, što nije bilo moguće zbog više razloga. Zvjezdarnica je smještena na Popovom tornju, staroj kuli iz 13. stoljeća, na položaju u samom gradu, iznad glavnoga zagrebačkog trga, što se ubrzo pokazalo nepogodnim položajem za znanstvenu postaju. Instrumentarij nikada nije bio dovoljno dobar za sustavni znanstveni rad, a nedostajali su i profesionalni astronomi. Kučerini protivnici u HPD-u, većinom ugledni znanstvenici prirodoslovci, zamjerali su mu „laiciziranje društva“ jer su u HPD i AS primani ljudi različitih struka, a ne samo prirodoslovci, posebice hrvatski tehnički stručnjaci s kojima je Kučera veoma dobro surađivao. Držali su da je Zvjezdarnica neuspješna u znanstvenom radu. Na Zvjezdarnici je Kučera održavao tečajeve iz astronomije zainteresiranim studentima Filozofskog fakulteta te studentima Šumarske akademije. Da je uspio Kučerin pokušaj uvođenja predavanja iz astronomije na Sveučilištu 1906., u čemu je bio onemogućen, Zvjezdarnica bi uz Kučeru i Drapczinskog imala uskoro još nekoliko školovanih profesionalnih astronoma pa bi možda bilo moguće pokrenuti i znanstveno djelovanje.

Slika 6: Oton Kučera u radnom ambijentu

Asteroid Croatia

Godine 1906. Kučera je sudjelovao na astronomskom kongresu u Jeni i imao izlaganje o Zvjezdarnici HPD-a. Tom je prilikom uspio potaknuti upravitelja zvjezdarnice u Heidelbergu, čuvenog njemačkog astronoma Maxa Wolfa da asteroidu, otkrivenom pod rednim brojem 589 (promjer 93 km), koji je 3. ožujka 1906. s te zvjezdarnice otkrio njemački astronom August Kopff, Wolfov asistent, uz suglasnost otkrivača bude dan naziv Croatia, u počast osnivanja hrvatske Zvjezdarnice u Zagrebu. To je 1909. službeno potvrđeno, a čini se da je izazvalo dodatnu zavist i netrpeljivost nekih njegovih kolega. Zbog nesporazuma oko uređenja i namjene Zvjezdarnice i drugih razloga, O. Kučera je 1911. godine odustao od daljnjega obavljanja funkcije predstojnika. Nadzor nad Zvjezdarnicom obavljao je do sredine siječnja 1913., kada ju je, u desetoj godini njezina postojanja, predao odboru HPD-a, nakon čega predstojnik postaje dr. Vladoje Drapczynsky. HPD je odlučilo Zvjezdarnicu urediti poglavito za popularizaciju astronomije i obustavilo je sve izdatke za proširenje Zvjezdarnice.

Početkom prvoga svjetskog rata 1914. obustavljen je rad svih društava pa je tako zatvorena i Zvjezdarnica. Društvo je Adamu pl. Kugleru, asistentu Zavoda za meteorologiju i geodinamiku Mudroslovnog fakulteta, povjerilo vođenje brige oko inventara Zvjezdarnice, a od 1915. godine bio je i pročelnik Astronomske sekcije. Uredio je meridijanski krug i redovito određivao točno vrijeme, a usprkos ratnom vremenu, tiskao je 1918. godine pomičnu kartu zvjezdanoga neba u izdanju Zvjezdarnice, prvu te vrste u Hrvatskoj i na slavenskom jugu. U proljeće 1917. godine Zvjezdarnica je otvorena kroz nekoliko mjeseci, a Kugler je, u suradnji s Kučerom, uspio izdati astronomski Kalendar Bošković za 1918. godinu, također prvi takve vrste na slavenskom jugu. Redovito je izlazio do 1926. godine, kada je ukinut zbog financijskih teškoća.

Godine 1920. je HPD, kojim je upravljao sveučilišni profesor medicine Fran Bubanović, pozvalo dr. Kučeru da ponovo prihvati upravu Zvjezdarnice. Potporom vlade i dobrovoljnim prinosima izvršeni su popravci instrumenata. Precizno je vođen Dnevnik suradnika u dežurstvima i motrenjima. Redoviti suradnici bili su Vlaho Kučera, Franjo Bošnjaković i drugi, pretežito studenti. Među njima se ističe Bogdan Dugački koji je po završetku studija fizike bio asistent sveučilišnog profesora Stjepana Škreba te sa Škrebom brinuo o Zvjezdarnici nakon njegova službenog preuzimanja svega inventara Zvjezdarnice 1928. godine. Godine 1926. Kučera definitivno napušta svaki javni rad, a umro je pet godina kasnije, 1931. godine.

Zvjezdarnica pod upravom Geofizičkog zavoda

Nakon Kučere predstojnik Zvjezdarnice bio je direktor Geofizičkoga zavoda, Stjepan Škreb, koji je, poput nekih prije njega, zaključio da Zvjezdarnica nije pogodna za znanstveni rad i da treba poslužiti u nastavne svrhe Sveučilišta. Zatim je zaključeno da Zvjezdarnica nije pogodna niti za tu svrhu. U novoosnovani astronomski opservatorij za praktičnu nastavu i znanstveni rad u Maksimiru prenijeti su 1937. (kao posudba) meridijanski krug i ura njihalica. Zvjezdarnica je zapuštena i uglavnom zatvorena za posjetioce dočekala početak drugoga svjetskog rata. Kako je smatrao hrvatski astronom Slavko Rozgaj, razlog tomu trebalo je tražiti u neshvaćanju Zvjezdarnice kao kulturnoga faktora i to u onim redovima koji su bili prvi pozvani da jačaju njezinu ulogu.

Kroz cijelo to neplodno razdoblje za Zvjezdarnicu, u prostorijama na Popovom tornju sastajalo se i djelovalo Hrvatsko prirodoslovno društvo i Astronomska sekcija. O takvoj situaciji svoje je mišljenje iznio i sveučilišni profesor mineralogije Fran Tućan, predsjednik HPD-a, prigodom ponovnog otvorenja Zvjezdarnice 1945. godine. Kritički se osvrnuo na cijelo to besplodno razdoblje, žaleći desetljeća prije rata „kada je Društvo stjecajem tadašnjih prilika i nesposobnosti uprave pošlo posve krivim putem i mjesto sve šireg populariteta, ono se svojim radom ograničavalo na uski krug učenjaka i par amatera“. Nisu zabilježene neke astronomske aktivnosti tijekom rata na Zvjezdarnici, a pred kraj rata je Vlaho Kučera brinuo o prostorijama i inventaru Zvjezdarnice te 1945. godine predao ključ novoj vlasti.

Prvo razdoblje Zvjezdarnice HPD-a trajalo je od njena osnivanja 1903. do završetka Drugoga svjetskog rata. Karakteriziraju ga popularizacija astronomije i pokušaji znanstvenog djelovanja, sukobi „populista“ i „elitista“, a povremeno gotovo potpuna neaktivnost. Razvidno je da je u Prvom razdoblju Zvjezdarnice pečat djelovanju dao inicijator osnivanja Zvjezdarnice u HPD-u, dr. Oton Kučera. U oba njegova razdoblja kada je bio predstojnik Zvjezdarnice, zabilježena je velika aktivnost u popularizaciji astronomije, opažačkom i stručnom radu te pokušajima sudjelovanja u znanstvenom radu i na međunarodnom planu.

Zahvaljujući Otonu Kučeri Zvjezdarnica HPD-a postala je poznata u svjetskim znanstvenim krugovima, a rezultiralo je to i imenovanjem planetoida 589 imenom Croatia u počast osnivanja Zvjezdarnice. No, prirodoslovni znanstveni krugovi uskoro su postali izrazito negativno usmjereni prema Kučeri i osujetili su sve njegove namjere. S današnjeg odmaka ne možemo biti sigurni da bi, i da nije bilo tako, Kučera uspio u svojim namjerama, no neosporna je činjenica da je time bilo spriječeno osnivanje katedre za astronomiju te, da nije bilo Zvjezdarnice, astronomija bi u Hrvatskoj bila potpuno marginalizirana.

-Nastavlja se-


* Izvorni tekst je objavljen u zborniku Povijest i filozofija tehnike, Kiklos – Krug knjige d.o.o. (2018.)