Trešnjevačke sponzoruše

Trešnjevačke sponzoruše

Zagreb noću nudi mnogo toga: burek i pizzu, modne dodatke, frizeraje i prazne tramvaje. Odlaze na trenjevačku Remizu, a Trešnjevka budi mnoga sjećanja

Snježana Kratz

Eto ja iz šetnje… Laganim kasom do nekadašnjeg kina Triglav, poslije Patria, danas mirišljavog dućana »dm«. Malo ubirem noć u Zagrebu, svom kvartu, Trešnjevci. Pa kapaju ljudi cestom iza ponoći, kapaju… A i jelovnik im je dobar, uglavnom burek i pizza iz škrnicle u hodu, nakon izlaska. Miješaju se s tim i mirisi parfema. Prošle pored mene tri tinejdžerice, a miriši iza njih da im pozavidiš! Našminkane, vidi se i ispod (p)ožutjele noćne rasvjete, ko´ u podne. Jedna kucka kišobranom o pločnik u ritmu koraka, drugoj odzvanjaju štiklice, podjevojčila se. Treća progovori i upropasti sve : »…idući vikend samo bum pila votku, ak ne bu niš, budem si rakiju pila s čašom vode. I samo to bum pila«. Mislim, prolazi ulicom »odrastanje«, prvo pijanstvo i tko zna što još. I ja. Polako ja, polako tramvaji, odlaze u spremište.

Kao da se cijeli Zagreb dolazi parkirati na Remizu. Jukićeva, Vukovarska, Dubrava… Ne brojah više. Njih ne, ali na četvornom metru Ozaljske izbrojah pet frizeraja, lijevo, desno, preko puta. Neću brojat al´ oni iskaču, ne možeš ih ignorirati. Pedikura, manikura, šišanje, pranje, frizure, sjaj kose… Jedan se s desne strane Ozaljske s broja 48 preselio na 52, na lijevu stranu, stvarno daleko, ali eto zbog manjeg najma. Razumijem to za najam, ali papirnim reklamama obljepiše taj salon, savjeta i odgovora ponad glave reklamne ljepotice s kovrčama, koliko hoćeš. Reklama je malo zastarjela, ženska me frizurom podsjeća na Jane Fondu. Tko ju zna – zna, tko ne na Google….

Assesoari vrlo povoljno

Probijaju trešnjevačku noć i reklame s crvenim »putujućim« slovima : »assesoari – vrlo povoljno«. Vidi se taj natpis s drugog raskrižja. Ne čudi, izlog i u mraku blješti, a nekad je tu bila željezarija, reklo bi se danas – must-have. Šarafi, čavli, pile, tiple, sjekire, štihače, papagajke, lopate , tačke… Danas su tamo assesoari. Čekaj, a kaj je to zaprav? Tačke ili »papagajke«? Pitam se dok preko ceste gledam izblijedelu lutku u izlogu na kojoj, izgleda, vise assesoari, odnosno modni dodaci.

Gledam to tako i skoro glavom udarim u poštanski sandučić postavljen u razini očiju kao materijalni dokaz da je to doista pošta. Provirim, kad u ponudi pošte priručnik o liječenju jetre, pa kako saditi egzotično voće, nešto mobitela, dva ljubičasta kišobrana i CD na kojem su tri kralja: Zečić, Stavros i Grdović. Da, i znak za prednost osobama s invaliditetom u invalidskim kolicima. Onaj žuti, nalijepljen bočno na poštanski pult, da se vidi već s vrata, lijevo od tri kralja. Imaju li CD od Tri tenora, pitam se usput. A poštuju se, vidim, i prava invalida u pošti, u koju oni s kolicima zapravo ni ne mogu ući. Pred ulazom od nekih pol metra širine su tri stepenice i dilema. Ili kolica ili konj.

Možda u poštu treba doći s konjem za preponsko jahanje ili kolica do one naljepnice »invalidi imaju prednost«, mogu tek preko krova. Rješenje postoji, kolica sklopiti, a invalida na konja ili na leđa poštanskog službenika da ipak stigne do znaka prednosti. Dobro je da je kiša prestala, a padala je dva dana onako dosadno, beznadno. Pa dost toga nudi zagrebačka kmica. Čisti se nekadašnji kafić Janjina, peru se podovi, konobarica, plavuša broji novac i smijulji se dečku valjda. Ne znam, ali nekako se milo gledaju. Mislim to što je plavuša nema veze, nego kontrastni su si… On darker, a ona gotovo platinasta. Upadaju u oči hoćeš – nećeš iako joj lice zaklanjaju noge prevrnutih stolica na šanku. Da se pod bez zapreka obriše. E, a da zna ona povijest kafića…

»Kroneri« i trešnejvačke puce

Okupljali su se tu nekad, 80-tih lokalni »kroneri« i trešnjevačke puce, rekli bismo – lakšeg morala, da trgnu jednu s nogu i nađu dnevnog sponzora. Danas bi one bile na glasu, zapravo u trendu jer to su negdašnje sponzoruše. O, kako bi danas moderne bile. Sjećam se jedne, trešnjevačka džepna venera, kratke šansonjerske frizure, grubog, ali ipak simpatičnog lica. Na kojem su nekako uljuđeno i sirovo, ali ipak ženski bile postojane samo oči. Poveće, plave i potrebnog sanjalačkog pogleda, dovoljno da privuče. Njoj dosta. Uvijek je nosila pepita kaputić jer nije bila viša od 1,5 metar, za »pod ruku«.

Možda su ljudi nekad bili niži. Ne znam. Ali ona je i tako malena uvijek imala pratnju. Da, taj njezin kaputić kopčao se na sredini trbuha s jednim velikim crnim gumbom. Nije se šminkala, nosila je najlonke boje noge i cipele s »kremšnita« potpericom. Bile su crne onako za sve prigode kao i torbica s jednim kraćim remenom i srebrnom kopčom na sredini. Onom čujnom : klik-klak. Kad bi hodala, a bilo je to u stilu Mace Maradone (tko ne zna – na Google) uvijek bi gotovo stilski mahala s tom torbicom. Lijevo – desno, lijevo – desno. Ritmično. Nije čudo da je imala najviše gospode.

One druge su na nju bile i ljubomorne jedna, ali malena je bila najupečatljivija, a nije bila lijepa. Sva nekako muškobanjasta, čak i sa muškim satom na ruci i to onim sa »zlatnim« okvirom, valjda negdašnji Rolex. Kad bi je sreo, glava bi joj se izgubila, a zapamtio bi joj se samo taj sat, sanjalački pogled, torbica i nogice s kojima bi mlatila dok bi na betonskom zidiću koji obrubljuje Park Stara Trešnjevka čekala tramvaj. Tko zna jel´ živa, ali eto i s ovih nekoliko rečenica ušla je u povijest. Da, i to je Zagreb. Trešnjevka. Gledam u park, šetaju se neki peseki s gazdama, a jedan iza ponoći. Pa kaj onda, Zagreb ne spava pa on je metropola. Ima noću i djelatnika. Da, da.

U pola dva ujutro koncert Jure Stublića

Eto, tko bi rekao da ću pola dva ujutro među prvima vidjeti najavu za koncert Jure Stublića u tvornici 19. ožujka. Skoro mjesec dana prije – računam. Pa da, treba ljudima ući u uši. Daaanas sam bacio radio kroz prozor nadolaze mi stihovi… Imaaaa jeeeedan vlaaaak koji v ooozi do zemlje srećeee, ispreeeed moje kuće muuuu je stanicaaaa i svakog danaaa zastaneem na bareeem dvije seeekunde, Uhuuuu…Pjevam u sebi i laganim kasom dalje . Pa opet me spopada Jura: Zaaamisli život u riitmuuu muuzikeee za pleeess, tanannanana … zaaamislii žiivooot drugačijiiii od ovooog i vjeeeeruj i vjeeeeeeeruuujj da postoji naaaadaaaaaaaaaaa… i prestanem jer s unutarnje strane nedavno otvorene praonice rublja pojavila se nada. Piše na selotejpom zakačenom papiru: »…ako želite zaraditi od tri do šest tisuća kuna postanite naš suradnik… Nazvati mobitel 099 50…. Suradnik u poslu s prljavim vešom…«

To je pravi posao u Hrvatskoj, a vidiš i dobro plaćen. Samo što se radi? Iznosi ili donosi tuđi prljavi veš, svoj? Čiji ? Ne piše. Nazvat ću to sutra i pitati, možda s tim vešom nešto zaradim.