Trebaju li nam ekonomski fakulteti?

Trebaju li nam ekonomski fakulteti?

(Foto: Ekonomski fakultet u Splitu)

Ako dekan jednog fakulteta ne može svojim stavovima izazvati opsežnu raspravu tijekom koje su moguća tri ishoda – onda  počnimo zatvarati fakultete!

prof. emerit. Igor Čatić

Pitanje iz naslova je (barem na prvi pogled) neumjesno. No kada promišljanja jednog od dekana ekonomskih fakulteta ne naiđe na širi odjek, nešto nije u redu. Ne radi se o broju fakulteta već o njihovom utjecaju na struku i uže znanstveni doprinos.

Slučajno sam došao do prezentacije dekana Ekonomskog fakulteta u Splitu, prof. Željka Garače. Onog istog fakulteta kojem pripada i potpredsjednik Vlade, prof. Branko Grčić.

Mi uvijek imamo nekolicinu koja sve zna bolje. A i vrhunski stručnjaci i znanstvenici u Hrvatskoj o ničem nemaju pojma

Prof. Ž. Garača održao je 30. ožujka 2015. predavanje na Internom »brainstormingu« hrvatskih izvoznika pod naslovom Nekonvencionalne mjere monetarne i fiskalne politike za izlazak Hrvatske iz krize. Pozornost su privukle dvije osnovne misli iz tog predavanja. Predstavljanje predavača i njegov stav, za koji se zalažem tri desetljeća: trebamo industriju i izvoz. Ali korisna je proizvodnja kao zamjena za uvoz. Zbog čega naravno protestiraju sve bogatiji uvoznici i trgovci. Kako smo u međuvremenu uništili industriju, sada se rabi izraz reindustrijalizacija, svejedno za izvoz ili kao supstitut.

Dekan je tehnolog

Predavač se predstavio kao nesuđeni fizičar (prirodna znanost), inženjer elektrotehnike, automatike/kibernetike, magistar računarstva, doktor ekonomskih znanosti, profesor poslovne informatike. Područja interesa informacijski sustavi, kompleksni nelinearni dinamički sustavi, računalne simulacije, a od 2003. makroekonomski sustav Hrvatske. Osnovna metoda analize sistemska (op. a. bolje sustavnosna) dinamika, a pristup rješavanju problema: inženjerski. Ako je tehnologija sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva, onda je prof. Ž. Garača u pravom smislu riječi tehnolog.

Željko Garača

Željko Garača

No ni takva osnova za rad, ni funkcija koju obavlja nisu dovoljni da se ozbiljno shvati njegova promišljanja i zauzmu stavovi. Pa makar se nijedna ideja ne prihvati. Ali u zemlji postoji nekolicina ekonomista koji sve najbolje znaju. Od toga da su nam devedesetih godina tumačili, a neki i sada kako će Hrvatska izvrsno živjeti od turizma, osobito zdravstvenog, bez poljoprivrede i industrije, do današnjih dana kada nam ti isti govore o reindustrijalizaciji. Čega? Onoga što je uništeno? Samo jedan primjer. Uspjelo je uništiti petrokemijsku proizvodnju plastike. Koja je imala uoči domovinskog rata kapacitet od oko 370 tisuća tona, što je ekvivalent od oko 3 milijuna tona čelika.

Najprije smo dopustili pravnici i novinarki da promiču interese organizacije koja je devedesetih godina htjela uništiti svjetsku proizvodnju PVC-a. Ona je u svijetu opstala i trajno se razvija, ali kod nas je nema. A predstavnici te svjetske ekoorganizacije su 2014. u SAD-u izjavili da se odriču sotoniziranja PVC-a. Za što su se hrvatski stručnjaci zalagali još devedesetih godina o čemu postoji opširna dokumentacija sabrana u knjizi: Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja (2008.).

Uništavanje industrije

Onda je došlo na red uništenje proizvodnje polietilena i polistirena (DIOKI, DINA). Sustav koji je kada je proizvodio je izvozio plastike za više od 200 milijuna eura godišnje. Sentimentalno, nema više ni TOZ-a u kojem sam radio šezdesetih godina. U kojem smo do prijelaza na kapitalistički sustav, načinili niz diplomskih i magistarskih radova. Za koje nisu stručnjaci vjerovali da je rađeno u pogonima. Gdje je Prvomajska, itd. I o tome postoje brojni zapisi.

Činjenica je, raste nam industrijski izvoz, što svakoga veseli. No pogledajmo za što se u svojem predavanju zalaže prof. Ž. Garača. Pritom sam izabrao misli s kojima se u načelu slažem. »U postojećoj konstelaciji dodatnu zaradu može ostvariti prije svega privatni sektor. Ne treba dijeliti savjete poslovnim ljudima kako zaraditi novac. Međutim velika je zabluda misliti, poput uspješnih poslovnih ljudi da se država može voditi kao poduzeće.

Utemeljena je misao da bi jedan od snažnih izvora uspješne proizvodnje mogla biti prehrambena industrija temeljena na domaćoj sirovini (razvoj poljoprivrede). Kao kupac konzervirane sjeckane rajčice došao sam do zaključka da je dodana vrijednost tog proizvoda oko 10 puta veća od vrijednosti osnovne supstancije, uzgojene rajčice za industriju.«

Stvarno je nekonvencionalna misao. »Bolni rezovi u državnoj potrošnji u ekonomskoj krizi su kontraproduktivni ili prociklični i produbljuju krizu. Podrobnije, otpuštanje u javnom sektoru i/ili sniženje plaća u javnom sektoru i/ili ukidanje jedinica lokalne samouprave i/ili povećanje poreznog opterećenja i/ili …u vremenu krize neće smanjiti proračunski deficit! Proračunski deficit će na godišnjoj razni ostati približno isti uz niži BDP. Država neće postati jeftinija nego relativno skuplja!« Svi političari govore upravo obrnuto. Navedena su dva primjera od kojih se prenosi samo jedan.

Što donosi otpuštanje 40.000 radnika u javnoj upravi?

»Pretpostavka je da se otpusti 40.000 radnika u javnom sektoru. Što su rezultati? Na temelju sistemskog dinamičkog modela (nešto je računano) proračunski deficit je apsolutno isti, a relativno je veći jer je BDP manji za 0,8 %. Javni dug raste i izgubilo bi se oko 8 tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru.«

Prof. Ž. Garača postavlja pitanja. »Je li gospodarstvo nekonkurentno? – Jest!« Nedavno je izračunato da je hrvatska konkurentnost 20 puta lošija od položaja Sveučilišta u Zagrebu. Međutim napada se to Sveučilište zašto nije među 2,3 % svih svjetskih sveučilišta nego tek među 2,5 do 2,7 %. »Je li država preskupa? – Jest! Je li postoji previše jedinica lokalne samouprave? – Da! Je li postojeće stanje održivo? – Nije!

Strukturne reforme su nužnost, ali je pitanje koje, kada, kako i tko ih može provesti te koji su preduvjeti? Strukturne reforme javnog sektora su dugotrajne, skupe i neizvjesne. Država će možda postati efikasnija i efektivnija, ali ne jeftinija.« »Postoji li rješenje?«, pita se Dekan Ekonomskog fakulteta u Splitu. Postoji i predlaže niz mjera. Među njima su: povratak monetarnog suvereniteta, devalvacija ili deprecijacija te inflacija ili je bolja deflacija? Predlaže se i preraspodjela dohotka od uvoznika izvoznicima i od stranih, domaćim proizvođačima. To su neke od misli koje zaslužuju temeljitu raspravu. U kojima će se čuti što bi to Hrvatska mogla proizvoditi za izvoz. Postojeći, pretplaćeni gosti u medijima imaju tu priliku već odavno, ali nikada nisu ozbiljno zagrizli u taj gorak kolač.

Postoje rješenja, ali treba ih raspraviti i provesti

Ako jedan dekan ne može svojim stavovima izazvati opsežnu raspravu tijekom koje su moguća tri ishoda – odbacuju se prijedlozi, prihvaćaju se u cijelosti ili što bi bilo logično prihvaća se ono što je mudro, odbacuje se ono što nije najbolje rješenje – onda počnimo zatvarati fakultete!

Mi uvijek imamo nekolicinu koja sve zna bolje. A i vrhunski stručnjaci i znanstvenici u Hrvatskoj o ničem nemaju pojma…

(Izvor: Hrvatski fokus)