“Treba izaći na prosvjede, a ne doma iz fotelje navijati za promjene”

“Treba izaći na prosvjede, a ne doma iz fotelje navijati za promjene”

(Foto:Lupiga.com)

Krešimir Sever: U Hrvatskoj 80.000 radnika radi za minimalac, 20.000 njih radi bez plaće, velika je brojka blokiranih, mirovine su niske, zagovara se rad na određeno vrijeme, relativizira se rad, brojke nezaposlenih mladih ljudi dvostruko su nam veće od europskih. Kod nas je to 49 posto a u Europskoj uniji je malo više od 22

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, kome je ostao vjeran, zašto po gradu pješači i na što ga je nagovorio pokojni župnik Franjo Jurak, ZG-magazinu je ispričao Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS). Otkrio je kakav je položaj hrvatskog radništva, što nam je donio liberalni kapitalizam, vodi li sve revoluciji i kako su organizirali ovogodišnju prvomajsku povorku pod sloganom »Ljudi ispred profita«.

Zašto volite Zagreb?

Volim ga jer sam tu rođen. Da ne zvuči patetično – u srcu mi je.

U kojem ste kvartu odrastali?

Moji su nekada živjeli iza Dinamovog stadiona pa sam taj kvart još kao dijete zamijenio Trnjem odnosno stanovanjem kod trešnjevačkog placa. S nepunih četiri godine doselili smo u Pongračevo gdje živim i danas u obiteljskoj kući.

Pongračevo pripada Trešnjevci – sjever?

Da, omeđeno je s jedne strane potokom Črnomerec, Ozaljskom, Stubičkom odnosno Selskom ulicom.

Kakav je danas taj kvart?

To je bio, i još uvijek je dijelom kvart malih obiteljskih kuća. Njegov je to prepoznatljivi znak, kao što su to danas i tamo izniknute stambene zgrade, ali na sreću nisu zbijene jedna do druge. Lijep je taj dio Trešnjevke, to više jer se preko puta tamošnje crkve odnosno negdašnje vojarne, gradi park Kate Šoljić pa će to biti lijep gradski detalj kompletnoj trešnjevačkoj vizuri. Puno me sjećanja veže uz taj kvart. Još dok sam svojedobno radio u nekadašnjem SDK (Služba društvenog knjigovodstva) ukazala mi se pogodnost uzeti kredit kojim sam bio kupio stan na Malešnici.

Odselili ste se tamo?

Ne, iako sam imao to novo mjesto za život , nisam se tamo odselio. Stan sam kasnije prodao i proširio obiteljsku kuću.

Ostali ste vjerni …

Kvartu u kojem sam odrastao. Još uvijek su mi tu i neki prijatelji iz djetinjstva, oni koji su također ostali vjerni kvartu. Neki su već i pokojni.

U Trešnjevci, ali i Zagrebu uživate pješačeći? Nemate automobil?

Ne, ne znam voziti i nemam auto, ali ima ga moja supruga Tanja.

Psihologinja?

Da, psihologinja kojoj je auto dio posla. Ona ima svoj psihološki centar i kredit …

Koji će vraćati?

Sedamnaest godina.

Vi se znači s automobilom ne morate opterećivati?

Za sve što trebam obavljati uglavnom koristim javni prijevoz. Imam godišnju pokaznu kartu.

Puno pješačite pa i živite zdravo?

Kako sam u tom smislu živio nekad, tako živim i danas. To što sam predsjednik NHS –a ništa ne znači i ne mora se u praksi dogoditi ona rimska izreka »… časti mijenjaju običaje«. Nisam nikada osjećao poriv da vozim auto ili polažem vozački. I to mi nije ništa čudno i neshvatljivo. Još sam isti onaj dečko iz Pongračeva… Doduše, nisam više dečko.

Ali ste sindikalno angažirani. Kada je intenzivnije krenuo taj vaš put?

Do 90-tih godina nisam se bavio takvim radom. Zapravo me 1991. godine nemalo socijalno osviješteni župnik, pokojni Franjo Jurak nagovorio na takve aktivnosti. Bio je to silan čovjek poznat po ekumenskom radu, mnogo je pomagao ljudima. Sjećam se, jednom ga je beskućnik došao tražiti nešto hrane, a vidjevši u kakvoj je odjeći čovjek pristigao, župnik mu je dao i svoj baloner. Nedavno je objavljena i knjiga njegovih svjedočenja.

Kakva su vaša? Kakav je bio položaj radnika nekad a kakav je danas?

Nije to baš usporedivo. Primjerice devedesetih su godina na jednog umirovljenika dolazila tri osiguranika, a danas je omjer 1:1. Europska unija koju smo svi sa žudnjom gledali i iščekivali je, nije kao ona nekad. Europska je komisija danas stala na stranu krupnog kapitala. Radnika je pozicionirala iza onog što on stvara.

Kud to onda vodi? Revoluciji?

Ne mogu reći. Ali sve je više siromašnih ljudi, izrabljivanih, vidljivo je osiromašenje naroda u korist krupnog kapitala koji je u potrazi za jeftinijom radnom snagom iselio u Kinu, Bangladeš, Afriku…

Kako se sindikat bori protiv takvog odnosa prema radništvu?

Internacionalni sindikalni pokušaji u svijetu su jaki, ali treba još jačih zajedničkih akcija. Njih nema, osim određenih »blagdanskih« dana u godini. Treba jačati sindikalne pokrete u matičnim zemljama, a ne se bunit(i) od kuće iz fotelja! Treba izaći na prosvjede a ne treba od doma navijati, jer za promjene nam ne trebaju navijači kritičari. Problem je što naši ljudi nemaju naviku prosvjedovanja. Mnogi su već u startu uvjereni da se ništa ne može i neće promijeniti. Trebaju razmisliti da ne bude po onoj »kad su njih odvodili mi smo šutjeli, a sada kada nas odvode, za nas nema tko glas (po)dići«. Naši su ljudi solidarni kada je riječ o humanitarnim akcijama. Imaju tu notu empatije, ali kada treba javno izaći, pokazati onda je strah i besmisao to što odlučuje. Razmišljanje da se ništa neće promijeniti.

Kako komentirate najavljena poskupljenja, dopunskog zdravstvenog osiguranja, participacije…?

Povećanje dosadašnje participacije 20 posto do dvije tisuće kuna skočilo je na 20 posto do tri tisuće kuna!

A rad do 67 godine?

Reguliranje mirovinskog sustava nije u ovlasti Europske komisije već zemalja članica. Oni su taj prijedlog podastirali još prošloj vladi ali ova ga je prihvatila. Rad do 67 godine? Kako ? Pa hrvatski građani u odnosu na one u Europskoj uniji već žive kraće!

Pa što onda činiti, kakva je poruka?

Neka izađu pod prvomajsku sindikalnu poruku i priključe se u kolonu pod sloganom »ljudi ispred profita!«. Prvi maj je blagdan rada kada se slavi čovjek, jedino svjesno biće koje svjesnim djelovanjem stvara nove vrijednosti, on je sukreator svijeta. Danas je taj čovjek i radnik iza stvorenog odnosno profit je ispred njega! U tome treba uspostaviti ravnotežu da ne bude onaj koji je nešto stvorio iza onog što je stvoreno.

Kakva je budućnost hrvatskog radništva?

Sve je gora! Pa 80.000 radnika radi za minimalac, 20.000 njih radi bez plaće, velika je brojka blokiranih, mirovine su niske, zagovara se rad na određeno vrijeme, relativizira se rad, brojke nezaposlenih mladih ljudi dvostruko su nam veće od europskih. Kod nas je to 49 posto a u Europskoj uniji je malo više od 22.

Što nam je to donio liberalni kapitalizam? Mnogi ga se drže.

Jedno je imati liberalnu misao u društvenim kretanjima a drugo živjeti ga u sistemu gdje je kapital praktično oslobođen od svakog utjecaja države i njemu je sve podređeno.

Kako ste organizirali ovogodišnju prvomajsku povorku?

Sa Krešimirovog trga prosvjedna povorka sindikalnih povjerenika i aktivista kreće u Maksimir u 10,30 sati na mjesto stogodišnje tradicionalne proslave 1. svibnja. Volio bih se iznenaditi ali na žalost ne računam na veći odaziv ljudi.

Kažu bit će loše vrijeme.

Nek uzmu kišobrane i kabanice.

Jeste pripremali kakav grah za sudionike, posjetitelje?

Ne, to je Grad Zagreb upriličio.

Hoćete li vi otići na porciju graha?

To je tradicija.

Mislite da mnogi dođu samo zbog toga?

Ima i toga.

Kakav vam je rodni grad danas? Grad po mjeri čovjeka, sve više beskućnika, osiromašenih ili …?

 U Zagrebu se svakako lakše živi nego u ostatku Hrvatske. Tu je i prosječna plaća veća od ostatka zemlje ali ni Zagreb nije lišen beznađa, odlaska mladih… Znate, najveći grijeh politike kako lijeve tako i desne jest što su svojim ponašanjem i djelovanjem otjerali ljude u apatiju! Grijeh je to političkih elita.

Koja je poruka za kraj?

Pozvati Zagrepčane i ostale da se solidariziraju i izađu na prvomajske prosvjede. Neka dođu i pokažu da su im najavljene mirovinske, zdravstvene i druge reforme važne i neprihvatljive.

Komentari su zatvoreni