Tko još igra gumi-gumi?

Tko još igra gumi-gumi?

Djecu vodimo u igraonice da tamo proslave svoje rođendane jer su nam  stanovi pretijesni, a mi nemamo vremena organizirati rođendane i raditi torte. Uostalom, „opasno“ je raditi tortu jer tko zna, netko se može otrovati. Sve je to opasno, najlakše je kupiti i onda barem znadeš da je sve 100 posto sigurno. Pritom zaboravljamo kako nama premalen prostor nije bio problem kad smo bili djeca te da se nitko nije otrovao od domaće torte

Valentina Vukoje

Valentina_VukojeZimi sanjke ili pak plastična vrećica, nije važno, samo da se čim prije stigne do brežuljka i tada kreće spuštanje dok nas mrak ili pak roditelji ne potjeraju kući… Sjećam se da mi je tada glavna preokupacija bila kako čim prije nakon škole izjuriti van. Prva prepreka na tom putu bio je ručak. „Ajme, sad baka gnjavi s tim ručkom, a prijateljice me već čekaju. Moram se požuriti. Možda će misliti da ne smijem ići van pa će otići bez mene“, bile su to misli koje su mi se vrtjele po glavi. Kako bi se čim prije riješio „problem s ručkom“, često bih obećavala kako ću ga pojesti kad se vratim i objašnjavala bih baki kako uopće nisam gladna. No, baka je bila uporna i znala je da ne treba pregovarati sa zaigranim djetetom.

Promatrajući navike današnje djece, čini mi se da gužva više nije na ulici, nego ispred televizora i kompjutora. Što se to promijenilo?

S vremenom se pokazalo, kako prijateljice ipak ne odlaze tako lako na dogovorenu poziciju već često zvone na portafon. Da, portafon! Tko danas još zvoni na portafon, kad postoje mobiteli? No, ipak nekad se zvonilo i portafon je tada bio vrlo važno komunikacijsko sredstvo. „Evo ih, već zvone!“, često je baka znala spočitavati sestri i meni dok bi se užurbano spremale za odlazak na igru. „Imaš gumi-gumi?“, pitala bi me sestra. „Imam, a uzet ću i loptu pa ćemo vidjeti“, odgovarala bih joj. Ekipa nas je čekala jer je trebalo pronaći najbolju poziciju na ulici prije nego ju zauzmu starije cure.

Praćka i špriheri – želja za starijim bratom

prackeTako je to izgledalo nekada. Kad malo promislim, nije to bilo niti tako davno, no opet djeluje kao neka daleka prošlost. Tko još danas igra gumi-gumi? Znaju li današnja djeca igrati rinzol? Graničara? Pikulati se? Izraditi praćku i šprihere? Uf, kako su bili bolni ti pogoci sa špriherom. Ajme, kad se sjetim dana kad su svi iz zgrade imali praćke, a dečki su vrebali nas cure kao što lavovi vrebaju svoj plijen, tražeći koju će pogoditi. Bili su to dani, kad smo se skrivale po haustorima i kada sam s nostalgijom razmišljala kako bi bilo dobro imati brata, koji će obraniti mene i sestru.

„Joj da mi je barem stariji brat koji će ih istući i pokazati im zube. E, onda nas nitko ne bi gađao“, mislila sam u sebi. Bilo je zanimljivo to djetinjstvo, te vožnje s koturaljkama na četiri kotačića, jer tih 90-ih godina još uvijek nisu stigle one s jednim redom kotačića. Skrivač, ledena kraljica jen, dva, tri, pandur i policajac, lovice, vožnje biciklom do potoka, sve su to bile zanimacije koje su nas okupirale tijekom cijelog dana.

„Pitaj mamu da te sutra pusti duže“

A najžalosniji dio dana bio kada je Vlatka, moja tada najbolja prijateljica, morala ići kući jer su se upalile ulične svjetiljke zbog mraka. „Ajme, ona sad mora ići kući. Koji užas! Baš ne volim taj mrak. Hej Vlatka, baš je glupo što moraš ići kući! Daj pitaj mamu da te sutra pusti duže. Vidiš da mi neki možemo ostati duže. Zašto ne bi i ti ostala?“, gnjavila sam tada razočaranu Vlatku. „Ma nema šanse da me pusti! Rekla mi je već sto puta da čim se upale svijetla da idem kući. To ti je tako, možda me pusti kad budem veća“, odgovarala mi je Vlatka.

Kad pogledam današnje ulice mogu reći da su puste. Nema one dječje graje, onog nestašluka, iscrtanih školica po asfaltu, natpisa u kojima se često moglo iščitati tko je u koga zaljubljen i tko koga voli. Nestao je i dobar stari skrivač, koji je u nama znao probuditi toliku maštu pa u tim trenucima igre gotovo da nije bilo mjesta na kojem se ne bismo uspjeli sakriti. Sjećam se i lopte za kojom sam bila luda. Tada se za njom skakalo i u potok, jer si imao samo tu jednu loptu i ako bi nju izgubio, roditelji ti ne bi odmah sutra kupili novu. Bilo je to vrijeme kada nismo svi imali bicikl i često smo žicali za jedan krug oko zgrade. „Daj meni, ja sam ti najbolja prijateljica. Ja bih tebi dala da imam…“, bile su neke od metoda uvjeravanja prijateljica da mi daju jedan krug.

U „potragu“ za voćem

breskvaSvako je godišnje doba nosilo svoje, zanimljiva je bila i jesen, kada su u obližnjem Retkovcu i Trnovčici dozrijevale prve jabuke, lješnjaci, šljive i kruške u dvorištima obiteljskih kuća. Tada su se smišljali nečasni planovi, kako se ušuljati u nečije dvorište i ukrasti voće. Točno se znalo što nas može zadesiti, a dozrijevanje voća smo pratili poput pravih agronoma. Mislim da smo znali više o stanju voćaka od samih vlasnika u čijim su se dvorištima voćke nalazile. Tada su se prepričavale brojne zgode iz tih nestašnih avantura i naravno nadodao bi se dio priče, kako bi se dočarala dramaturgija tih događaja i kako bi ostala djeca iz zgrade požalila što u tim trenucima nisu bila s nama. Naravno priče iz tih nestašnih avantura su se prepričavala dalje, a kako to obično kod prepričavanja biva, neki dio se izgubi, a neki nadoda. Tako su mnogi vlasnici voćaka ispala prava Frankenštajnova čudovišta , a njihove kuće sumnjiva mjesta u kojima drže zatočenu djecu.

Gledanje televizije poput kazne

Sladoled se jeo u posebnim prilikama, kada bi roditelji primili plaću, a cilj je bio tijekom tjedna skupiti 25 hrvatskih dinara koliko je tada koštao Smoki. Naravno Smoki se kupovao kada nas ne bi bilo puno u društvu jer bi planuo u par sekundi. Obožavali smo roditelje prijateljica koji bi nas s vremena na vrijeme počastili sa sladoledom, a tim prijateljicama zavidjeli što imaju tako divne i super roditelje, koji im mogu uvijek kupovati sladoled i ostale slatkiše.

smoki-vrecica-40-gVideo igrice nismo imali, a gledanje televizije bilo je poput kazne. Jedino što smo voljeli gledati bila je Malavizija i crtići, no to se nije gledalo svaki dan jer je gledanje televizije bilo gubljenje vremena. Promatrajući navike današnje djece, čini mi se da gužva više nije na ulici, nego ispred televizora i kompjutora. Što se to promijenilo? Djeca? Roditelji? Način života? Teško je dati odgovor na ova pitanja. Možda se sociolozi bave ovim pitanjima, a možda i ne, jer ne stignu. Upravo je „nemam vremena“ najčešći izraz kojeg možemo čuti. Tako nemamo vremena jedni za drugi, za prijatelje, za rodbinu, za djecu. Onda se iskupljujemo pa puno toga kupujemo jer često mislimo da novcem možemo nadoknaditi to što nas nema i što nemamo vremena.

Za vikend u trgovački centar

Tako igračke djeci ne kupujemo samo povodom blagdana ili rođendana već svakodnevno. Kako nemamo vremena, drugi naši „čuvari“ se brinu da nam olakšaju težak život pa za nas svakodnevno otvaraju nove trgovačke centre u kojima kako kažu „nećemo gubiti vrijeme“ jer tu je ipak sve na jednom mjestu. Tako se naši vikendi pretvaraju u obilaženje trgovačkih centara, koji postaju naša izletišta baš kao što su nekada bili Maksimir, Pionirac ili Sljeme. Mi svoju djecu vodimo u igraonice gdje ima još više igračaka nego što ih imaju kod kuće. Predlažemo im da svoje rođendane proslave u takvim igraonicama jer su naši stanovi pretijesni, a mi nemamo vremena organizirati rođendane i raditi torte. Uostalom, opasno je raditi tortu jer tko zna, netko se može otrovati. Sve je to opasno, najlakše je kupiti i onda barem znadeš da je sve 100 posto sigurno. Pritom zaboravljamo kako nama premalen prostor nije bio problem kad smo bili djeca te kako se tada nitko nije otrovao od domaće torte.

Igraonice tako postaju predmet natjecanja među roditeljima, koji se trude u organizaciji rođendana nadmašiti roditelje prijatelja svoje djece. Ne znam da li je potrebno spominjati poklone koji se daju povodom rođendana. Sjećam se kako su se nekada poklanjali slatkiši, a u rijetkim bi prilikama roditelji kupovali igračke. Uglavnom se kupovala odjeća jer bi se ona brzo prerasla. Danas postoji neslužbeno natjecanje u kupovini mobitela, usuđujem se reći iPhonea, koji postaju zaštitni znak naših malih pametnih „poslovnjaka“. Ostaje pitanje jesmo li djeci ipak kroz sve to ukrali njihovo djetinjstvo?

“Balerina Rokoko

diže noge visoko,

a njen muž je baletan

diže noge na tavan“,

(Pjesma iz nekad popularne igre, za sve one koji se s nostalgijom prisjećaju gumi-gumija).