“Tko je želio vidjeti kako izgleda pakao, trebao je biti tada u Vukovaru”

“Tko je želio vidjeti kako izgleda pakao, trebao je biti tada u Vukovaru”

Oni koji su poginuli u Vukovaru, vjerujem da su svoju pravdu doživjeli. Pravda je Božji sud, a stara izreka kaže „navik on živi ki zgine pošteno“. U gorem su položaju obitelji tih poginulih i žrtve logora, silovanja. Mi nismo dožvjeli pravdu niti 20-ak godina poslije. Da je to bilo u cilju hrvatskih političara to bi bilo učinjeno. No ne vjerujem da ćemo to doživjeti na ovom svijetu. Naša pravda je naša pobjeda u ovom ratu

Razgovarala: Valentina Vukoje

Vukovar – simbol žrtve i stradanja, simbol ljubavi prema domovini. Grad razoren, toliko uništavan, proliven krvlju nedužnih, opran suzama protjeranih, suzama onih koji su izgubili sve, ali ne i ljubav prema tom gradu i prema domovini. Jedan od njih je Zoran Lojdl, Vukovarac, koji je u obranu svog grada krenuo s nepunih 19 godina. Mladić koji je tada maštao o košarci i djevojkama odjednom je doživio patnju i stradanje, koje je kako i sam kaže, nemoguće riječima opisati. Njegova je priča život, a u životu se može svašta čovjeku uzeti, osim dostojanstva, osim ljubavi.

»Neću biti licemjer i reći da sam oprostio onima koji su mi ubili članove obitelji, ali nikada nisam osudio naciju kao kolektiv. Ne krivim sve Srbe zbog rata u Hrvatskoj. Govorim to zbog toga jer sam imao i suborce Srbe, koji su s jednakim žarom branili Vukovar. Jesam li oprostio? Dajem sve od sebe…«

Zoran Lojdl (lijevo)

Zoran Lojdl (lijevo)

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Sjećate li se Vukovara prije rata?

Vukovar je bio nešto sasvim suprotno od onoga što je sada. Izgledom, ali i u svakom drugom smislu. Odrastao sam u obitelji kao peto, najmlađe dijete. Moja je obitelj bila siromašna, radnička i živjeli smo u dvosobnom stanu. Opet, bili smo bogati jer je bilo prisutno to zajedništvo. Uz djetinjstvo me vežu lijepa sjećanja, Dunav i danas živi u mom srcu. Iako danas ne živim u Vukovaru, mislima sam tamo.

Kada ste se uključili u obranu Vukovara?

U svibnju 1991. godine s nepunih 19 godina. Potaknuo me na to masakr hrvatskih policajaca u Borovu. Prijavio sam se u Zbor narodne garde. Istovremeno sam dobio poziv za služenje u JNA, na koji se nisam odazvao. Dva zapovjednika su sjedila u našoj mjesnoj zajednici, Zlatko Džidara i Ante Jurić. Džidara je ubijen u zadnjim danima obrane Vukovara, a Jurić je živ i danas. Tada su mi rekli „ajde mali kući, brat može, ali ti nemoj“. Bio sam jako ljut i opsovao sam jednog od njih na izlasku iz prostorije. Onda mi je on rekao „kad si me ovako lijepo opsovao, mi ćemo te primiti, a ti ćeš poslije vidjeti u što si se upustio“. Shavtio sam o čemu je govorio kada sam doživio svoje prvo vatreno krštenje. U obranu Vukovara osim mene uključio se moj brat Željko, bratići Siniša i Tomislav, i tri bratića iz obitelji moje tetke, a moj se otac zbog godina uključio u civilnu zaštitu.

Kako je izgledao tvoj prvi susret s ratom, bojištem?

U tu vrijeme bio sam tinejdžer. U mojoj su glavi bile dvije stvari, košarka koju sam trenirao i cure koje sam ganjao. Rat me zatekao. Slijedio sam primjer svoga brata, koji je bio izuzetno moralna, poštena osoba. Vjerovao sam njegovoj prosudbi da se moramo prijaviti kao dragovoljci i da je došlo vrijeme hrvatske samostalnosti. Svoje prvo vatreno krštenje sam doživio na barikadi na cesti, koja je iz Borovog Naselja vodila prema Borovom Selu. Tada je TAM-ić s ročnim vojnicima JNA naletio na minu pored hrvatske barikade kod kafića Slon. Mislim da su ti ročni vojnici svjesno poslani u smrt i da je to namjerno napravljeno. Jedan ili dvojica su preživjela i otpremljeni su u vukovarsku bolnicu gdje im je pružena pomoć i medicinska skrb kao da su u pitanju naši hrvatski vojnici. Nakon toga su tenkovi iz vukovarske kasarne došli do moje barikade, koja je bila udaljena tristotinjak metara od barikade Slon i sravnili je sa zemljom.

Tko je sve branio Vukovar?

Bili su tu ljudi iz svih dijelova Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine, iz dijaspore. Pripadnici Prve gardijske brigade Tigrovi, varaždinskog MUP-a. Ljudi su bili ujedinjeni u jednom cilju, u jednom zajedništvu. Te dojmove koje sam doživio trenutačno prenosim u svoj život.

Gdje je bio ostatak vaše obitelji 1991. godine?

Neposredno prije žešćih borbi u gradu odlučili smo da majku i sestre uputimo prema Vinkovcima i Zagrebu. Tako smo maknuli teret brige o njima, a ostali smo otac, brat i ja.

Kada bi čovjek htio vidjeti kako izgleda pakao, onda bi trebao tih zadnjih mjeseci prije pada Vukovara doći u Vukovar. Oskudijevali smo u svemu, od hrane, vode, lijekova, ljudstva… Jedino nam nije nedostajalo morala, hrabrosti i zajedništva. Nismo htjeli pustiti grad i dozvoliti neprijateljskim hordama da ubiju civile. U početku borbi imali smo organiziranu jedinicu, koja nas je opskrbljivala s hranom, no kako je vrijeme odmicalo organizacija više nije postojala. Bilo je dana kada nismo ništa jeli i snalazili se svakako.

Jeste li doživjeli neugodnosti od susjeda drugih nacionalnosti?

Vukovar je bio multikulturalan grad i nikada nisam ja ili neko iz moje obitelji uvrijedio nekoga tko je pripadao drugoj nacionalnoj manjini. Kad sam u sklonište u kojem je bila moja majka donosio namirnice, dijelio sam i drugima – i Hrvatima i Srbima, Mađarima i Rusinima. Sjećam se jednog starijeg čovjeka iz naše zgrade, Srbina kojega sam uvijek oslovljavao s „vi“ jer je bio stariji, a ja sam bio tako odgojen. On je po padu Vukovara izjavio da sam ja dolazio u sklonište i gurao mu cijev od kalašnjikova u usta. To je bila laž jer sam ja donosio samo hranu. Kasnije je u grad došao i njegov sin, koji je nestao za vrijeme obrane Vukovara, ali se zatim vratio u odori srpskog dragovoljca. Zbog laži koje je taj čovjek iznio protiv mene ja sam u logoru dobio više puta neizdržive batine.

Opišite nam dan pada Vukovara.

Otac je bio teško ranjen nekoliko dana prije pada Vukovara i smješten je u Commerce, od tamo su ga odveli pripadnici JNA. Od tada mu se gubi svaki trag i on do danas nije pronađen. Teško mi je naći riječi kojima bih mogao opisati pad Vukovara, a da se mogu prenijeti na papir. Došli smo od stanja kada smo mislili da smo neosvojivi do spoznaje da su oni uspjeli ući u Lužac i da popušta obrana pa smo se povukli s prve crte obrane. Iako se dan pada obilježava 18. studenog, s dečkima sam vodio otpore još 19. studenoga. Bile su to ulične borbe, nastupio je sveopći kaos i mi kao branitelji nismo htjeli ostavljati civile.

Dobili smo informaciju da se naši grupiraju u krugu kombinata Borovo. Odlučili smo se na proboj, no pokušaj je propao. Tada je došla zapovijed da će skladišta i Borovo Commerce biti sravnjeni sa zemljom ako se ne prekinu borbe, tako da smo odlučili prestati.

Naši zapovjednici su se vratili s pregovora izbatinani. Rekli su da se moramo predati i da će nas prije toga popisati Međunarodni crveni križ. Rečeno je da će pustiti žene, djecu i civile na teritorij pod kontrolom hrvatskih snaga, a da će nas smjestiti u logore, gdje će nas poslije razmijeniti. Tako smo mi sutradan popisani od Međunarodnog crvenog križa.

Koliko ste proveli u logoru? Opišite nam taj period.

Logor Stajićevo

Logor Stajićevo

U logoru sam proveo pet, a moj brat devet mjeseci. On je kao ranjenik odveden u logor Stajićevo, a ne u bolnicu. Da su ga odveli u bolnicu završio bi na Ovčari. I ja sam bio u Stajićevom. Na putu prema Stajićevom, tijekom prolaska kroz sela s većinskim srpskim stanovništvom bilo je nekoliko pokušaja nasilnog ulaska u autobus. Htjeli su nas izvući van i ubiti. Kada su nas pustili iz autobusa prema logoru, farmi, dočekali su nas civili, vojni milicajci i obični. Tukli su nas letvama, lancima, palicama, a na vratima farme u mene su uperili oružje jer sam bio u hrvatskoj uniformi. Uz povik „glavu dolje, ruke na leđa“ klečali smo na podu. To smo znali raditi i do 150 puta dnevno.

U Domovinskom ratu sam izgubio oca, brata, dva bratića i mnogo prijatelja iz djetinjstva. U logoru sam bio 12 puta na ispitivanju, a samo jednom nisam dobio batine. Jednom prilikom sam išao na WC, koji je bio izvan hangara i u blizini su me dočekala dva vojna i jedan civilni milicajac, koji me bacio u fekalije i jako su se iživljavali na meni. Toliko su me tukli da se nisam mogao ustati, niti pomaknuti se i tada sam mislio da sam gotov. Onda su me odveli u stacionar i tamo je doktorica rekla „ma pusti đubre nek’ umre“. Tada sam pomislio da baš neću umrijeti i da ću izaći odavde. O brutalnosti u Stajićevom se danas šuti iako su mnogi umrli od silnih batina koje su primili.

Što se dogodilo nakon Stajićeva?

Nakon mjesec dana Stajićeva došli su autobusi. Pomislili smo da idemo u razmjenu, dok je Međunarodni Crveni križ je tražio da ja izađem zbog svojih godina. Oni su odbili zahtjev i rekli su da će pokrenuti proces protiv mene jer se nisam odazvao pozivu JNA nego sam otišao u gardu. Prebacili su me u Srijemsku Mitrovicu. Tamo je bilo puno bolje jer smo bili u grijanim sobama s madracima na podu. U sobi nas je bilo 124-ero i bilo je mjesta za spavanje samo na boku. Obrok smo dobivali tri puta na dan, dok je u Stajićevu bilo dana bez ijednog obroka. Nakon logora sam imao 50-ak kilograma, a inače sam težio oko 80 kilograma. Bilo je i gorih slučajeva.

Kada je završila vaša agonija?

Ona još uvijek traje. Mi još uvijek ne znamo gdje su posmrtni ostaci moga oca. Mi smo još uvijek prilično revoltirani jer bismo voljeli doći negdje da mu zapalimo svijeću.

Kako je izgledao život poslije izlaska iz logora?

Imao sam dvotjednu rehabilitaciju, a bunt koji se u meni javio zbog logora i proživljenih događaja me natjerao da se odmah po izlasku prijavim u vojsku. Priključio sam se svojoj 204. brigadu vukovarskih veterana. Bio sam na brojnim ratištima i vojsku sam odlučio napustiti krajem 1994. godine. Zapovjedni kadar mi je sugerirao da odem u neku mirnodobsku formaciju. Odlučio sam otići u Jastrebarsko u Dočasničku školu. Tu sam radio do 2005. godine, kada sam po preporuci personalne uprave umirovljen iz razloga što sam proglašen neperspektivnim kadrom. Hrvatska je tada ulazila u NATO u kojem postoje standardi da se ratni zarobljenici i osobe koje su doživjele traume umirovi. Imao sam sreću da sam u ratu lakše ranjen na dva mjesta, no logor je ostavio posljedice. Ne prođe dan da ne popijem tablete protiv bolova, leđa me bole, imam i probleme s prostatom jer smo u logoru spavali na -10 Celzijevih stupnjeva, gotovo bez ikakve odjeće. Patim od kronične nesanice i spavam uz pomoć lijekova.

Što vam je pomoglo u zacjeljivanju ratnih trauma?

Puno u životu mi je pomogao sport, košarka i košarkaško suđenje. Osim toga izdvojio bih još jednu stvar. Posljednje godine dok sam radio u vojsci bio sam pomoćnik jednom svećeniku, isusovcu Anti Vukoji koji me pitao želim li biti njegov pomoćnik, na što sam mu rekao da pronađe nekog drugog jer nisam sav svoj od rata. Na kraju sam pristao i on je okrenuo moju narav i shvaćanja. Vodili smo beskonačne razgovore, a oni su ugasili u meni ljutnju mržnju. Na jedan mi je način zamijenio oca. Gasio je one negativne stvari u meni i budio pozitivne, koje su bile začahurene u meni i trebalo ih je probuditi. Probudio je u meni želju da budem aktivan u zajednici. Mislim da je on zaslužan i što danas imam obitelj jer je u meni probudio život.

Je li oprost moguć?

Oprostiti je jako teško. Neću biti licemjer i reći da sam oprostio onima koji su mi ubili članove obitelji, ali nikada nisam osudio naciju kao kolektiv. Ne krivim sve Srbe zbog rata u Hrvatskoj. Govorim to zbog toga jer sam imao i suborce Srbe, koji su s jednakim žarom branili Vukovar. Jesam li oprostio? Dajem sve od sebe. Zaborav i oprost su dva različita pojma. Jer ako ćemo zaboraviti onda će nam se povijest ponoviti.

Hoće li žrtve Vukovara doživjeti svoju pravdu? Može li se bez toga graditi suživot i oprost u Vukovaru?

Oni koji su poginuli u Vukovaru, vjerujem da su svoju pravdu doživjeli. Pravda je Božji sud, a stara izreka kaže „navik on živi ki zgine pošteno“. U gorem su položaju obitelji tih poginulih i žrtve logora, silovanja. Mi nismo doživjeli pravdu niti 20-ak godina poslije. Da je to bilo u cilju hrvatskih političara to bi bilo učinjeno. No ne vjerujem da ćemo to doživjeti na ovom svijetu. Naša pravda je naša pobjeda u ovom ratu.

vukovar-rusevineJeste li razmišljali o povratku u Vukovaru?

U Vukovaru danas živi moja majka i sestra sa svojom obitelji. Svih ovih godina od kada više ne živim u Vukovaru, ne prođe dan da ne razmišljam o njemu. Vjerujem da ću se jednog dana vratiti, vjerojatno kad ostarim. Sada u Vukovaru vidim negativne stvari i ne bih želio da moja obitelj to proživljava. Vukovar više nije isti grad, ljudi žive bez vjere u bolju budućnost. To je grad apatije i straha u kojem vlada prividan osjećaj suživota. Prava žrtava moraju biti riješene, a s vukovarskih ulica moraju se maknuti oni koji su radili zločine, koji su silovali i odlučivali što će biti sa zarobljenicima.

No neki su od njih u Saboru i primaju plaće. Ne čudi da je postavljanje ćiriličnih ploča bio jedan od okidača, a da su se riješile ove stvari ne bi bilo nikakvih problema. Mislim da su se političari opekli u Vukovaru i da su to su zaslužili jer ništa što su obećali nisu ispunili. Vukovar je najskuplji grad u Hrvatskoj, s najvišom stopom ljudi koji su na rubu gladi. To je pokazao i podatak o broju korisnika socijalne trgovine.

Predavanje u Grafičkoj školi

Predavanje u Grafičkoj školi

Djelujete kao promotor udruge „Ponos domovine“.

Svake godine u ovom periodu sudjelujem u tom projektu, srednjoškolskom natjecanju edukativno-sportskog karaktera, koje afirmira izvrsnost u poznavanju hrvatske povijesne i kulturne baštine i vještine u sportskim nadmetanjima među srednjoškolskom populacijom. Projekti se organiziraju po cijeloj Hrvatskoj, a vjerujem da moja predavanja o ratu u Vukovaru proširuju njihova znanja i spoznaje o Domovinskom ratu.

Komentari su zatvoreni